fbpx

Ljubav prema Veležu ne može se izmjeriti

Rodila se ideja da se Veležu pomogne i putem simboličnih vožnji čamcem niz Neretvu, ali i štampanjem i prodajom ulaznica. I jedno i drugo samo je potvrdilo koji se klub u Mostaru najviše voli

 

Piše: Safet POZDER

Bez obzira na to što ga nazivaju glavnom sporednom stvari na svijetu i bez obzira na to što se u tu rabotu poprilično razumijem, nikad nisam bio vješt toj čudesnoj igri zvanoj fudbal. Međutim, ako ćemo iz perspektive navijača, e tu držim da sam dosta potkovan i da imam šta reći. Ako bih morao napraviti listu timova koje najzdušnije pratim i podržavam, na prvom bi mjestu, bez ikakve konkurencije i dileme, bila reprezentacija Bosne i Hercegovine. Za njom slijedi FC “Liverpool”, pa FK “Željezničar” i konačno FK “Velež”.

O domaćoj je reprezentaciji, manje-više, sve poznato. Svaka utakmica nam je historijska, a niti koje dijele euforiju od razočarenja tanje su od paukovih. No, taj se tim voli i tačka. Što se tiče FC “Liverpoola”, razumjet ćete da sam i dalje u euforiji zbog dugo čekanog naslova koji je slađi tim prije što se još sjećam i onog prije njega, a to je, gramatički kazano, skoro pa pluskvamperfekt. “Željo” je priča za sebe. Još sebi nisam ispunio želju da jednu tekmu u “dolini ćupova” odgledam sa zapadne tribine, ali Bože zdravlja, doći će i to. I sad se štrecnem kad u svojoj arhivskoj građi naiđem na ulaznice s nekadašnjih ogleda protiv “Đerzeleza” iz Zenice, “Limorada” iz Žepča ili “Drine”, a tu su i unikatne ulaznice poput one za meč s čuvenim “Newcastle Unitedom”. “Željo” mi nekako djeluje po sistemu toplo-hladno i, kao i kod komšija s Koševa, kad se dosegne vrh, zaplate Osim i Musemić, a, opet, kad se dotakne dno, traže se Osim i Musemić.

To što sam “Velež” pozicionirao na četvrto mjesto nimalo ne znači da mi je manje drag. Naprotiv. Uostalom, baš “Veležu” želim da posvetim nekoliko redaka, čisto kao znak ljubavi i podrške.

Upravo tamo nekad dok je “Liverpool” žario i palio Evropom i dok je osvajao svoju pretposljednju titulu jedini klub za koji se znalo i cijelim srcem navijalo u Hercegovini bio je “Velež”. Sjećam se dana u kojima sam, kupeći sijeno i radeći uobičajene poslove na njivi sa svojom porodicom, primicao uši očevom tranzistoru s kojeg se brižno osluškivala informacija više sa Stadiona pod Bijelim Brijegom ili drugdje gdje bi “Velež” igrao. Dakako, pozitivan rezultat neminovno je za sobom povlačio i mnogo pozitivniju radnu atmosferu – i obrnuto. Ne znam nijedno dijete koje tada nije pjevušilo čuvenu pjesmicu koja kaže kako je Tuce iz penala probio mrežu Italijana.

Nije mi namjera pisati o “Veležovoj” historiji i uspjesima – “Google” ima sve odgovore. Neću ni o progonu sa svog stadiona i silnim nepravdama koje je “Velež” pretrpio, jer je i to otprilike poznato. Radije bih o “Veležu” kao hercegovačkom fenomenu koji se voli i koji umije nadahnuti nadom i optimizmom i onda kada odasvud zapušu drugačiji vjetrovi.

Meni je ljubav prema “Veležu” zapravo pristizala ponajviše iz ljubavi koju su ka Rođenima nesebično i neobično pokazivali drugi ljudi koje sam dugo pratio i posmatrao. Više ih je, ali ću izdvojiti mog dragog dugogodišnjeg komšiju, učitelja Fuada, koji je, sve dok ga je zdravlje služilo, čak i nakon penzioniranja, išao gdje god bi “Velež” igrao, bez obzira na rang takmičenja. Vjerujem da je malo ljudi koji su bili na više stadiona širom Bosne i Hercegovine od njega. Padalo – puhalo, auto se pali, šal se kači oko vrata i “Velež” se bodri. Fuad bi, inače pedantan učitelj i perfekcionist po prirodi, ne samo navijao nego i uredno vodio statistiku i podatke o utakmicama i sve to pohranjivao u svoje notese. Svaka slika, reportaža ili najobičniji članak iz svih novina do kojih je mogao doći bili bi uredno izrezani i zalijepljeni u Fuadove bilježnice. Iskreno, bila bi šteta da ga neko iz “Veleža” ili neko od sportskih novinara ne posjeti i ne napravi o njemu opširniju reportažu. Siguran sam da bi ostali zadivljeni tolikom količinom ljubavi i predanosti voljenom klubu. Učitelj Fuad pokazao se i kao neko ko dobro prognozira ishode utakmica. Tako smo, prije godinu ili dvije, dok je “Velež” vodio bitku s “Olimpikom” za povratak u najjači rang takmičenja, sjedili i analizirali situaciju. Bio je toliko uvjeren u “Veležov” povratak da mi je pokazao svoje predviđanje razvoja situacije, a bilo je do kraja pet ili šest kola. Pogodio je sve skoro “u bobu” i slavodobitno mi se hvalio riječima: “Jesam li vam rekao!?”

Učitelj Fuad i danas prati svoj “Velež”, doduše, preko TV ekrana. I danas rado proanalizira pojedine utakmice, s istim žarom i ljubavlju kao i ranije.

Moje odrastanje nije obilježilo odlaženje na utakmice jer je to, iz praktičnih razloga, bilo nemoguće. Ustvari, na utakmice sam krenuo ići tek kao đak medrese i kasnije student FIN-a, pa sam jedan vikend bio na Grbavici, a drugi na Koševu. Genetika valjda obavi svoje pa mi je i sin od malih nogu pokazao simpatije za fudbal. Jasno, ići ćemo da gledamo “Velež” kad god mognemo. Doduše, iskoristio sam roditeljske ovlasti pa sam ga povremeno vodio i da gledamo “Želju”. Kad smo, recimo, prošli “Ferencvárosi”, na sebi smo obojica imali i plave dresove, i šalove, i šešire. Ipak, njemu je draži Mostar i “Veležova” crvena boja.

Pamtimo Vrapčiće i iz onih dana kada je to tek počelo poprimati obrise nečega što bi u dogledno vrijeme trebalo biti stadion. Pamtimo i znamo ih iz svježe sadašnjosti – prije koji dan smo temeljito zagledali i obišli jako slatko i lijepo zdanje “Rođeni” – koje će, sigurni smo, tek ispisati svoju historiju punu lijepih trenutaka. Naravno, nismo imali priliku odgledati koju utakmicu pod reflektorima, ali se iskreno nadamo da će se i to u skorije vrijeme desiti.

Kako god, lijepo je biti dio ove priče i pratiti kako jedan novi “Velež” iznova stasava i raste u svakom pogledu. Jako je lijepo pratiti kako se ista ona ljubav koju pamtim kod onih starijih, pa možda i jača, nanovo nastanjuje u srcima mladih ljudi u Mostaru, ali i onih koji su silom prilika rasuti po cijeloj Evropi i svijetu. Istina, iskočili su tu i neki drugi klubovi u Hercegovini koji su nekad bili kudikamo manje bitni, poput “Zrinjskog”, te su nastala i neka nova rivalstva, pa nerijetko i antagonizmi. Vremena se mijenjaju i na evropsku scenu nerijetko isplivaju neki novi klubovi, dok oni koji su nekad bili neprikosnoveni padaju u zaborav. To je tako i time se ne treba zamarati. “Velež” je imao, ima i, siguran sam, imat će svoju priču koja se ljubomorno priča i čuva.

Stadion se postepeno dorađuje, klub se organizacijski ustabilio, a ljubav i privrženost navijača nikada nije bila tako vidljiva. Otuda je jasno da je svaka utakmica “Veleža” pravi mali praznik u gradu na Neretvi.

A onda je došla korona, prekinula sezonu i u neobičnim uvjetima sve nas uvela u novu. Niko to nije s oduševljenjem prihvatio. Ionako potanke klupske kase dodatno su ugrožene, a navijači željni svojih tribina. Željni su toga i Rođeni. S pažnjom smo propratili nekoliko prvih kola. Pa i nije nas baš oduševio start na Grbavici (neke manje, a neke više), ali je u gradskom derbiju sve došlo na svoje. Pobjeda, euforija, veselje, pa i šaljivi klipovi (pjesmice) na društvenim mrežama redali su se kao na traci. Ako ćemo iskreno, ni u Širokom nije bilo loše. S početka nije djelovalo dobro, ali se taj duh Rođenih pokazao u najboljem svjetlu i euforija se mogla nastaviti.

Naravno, ni Uprava, a ni navijači “Veleža” nisu i neće skrštenih ruku gledati stanje oko kluba. Tako se rodila ideja da se “Veležu” pomogne i putem simboličnih vožnji čamcem niz Neretvu, ali i štampanjem i prodajom ulaznica. I jedno i drugo samo je potvrdilo koji se klub u Mostaru najviše voli. Moram priznati da sam u nekoliko navrata posljednjih dana bio u Mostaru. Ako kažem da sam doživio da nekoliko minuta budem sam na Starom mostu, i to usred dana, sve je jasno. Srećom, dolje ispod, na Neretvi je puno prometnije, a čamci su vrlo frekventni. Ako ćemo i po ulaznicama, slika je prelijepa. Prvi se dan doslovno razgrabi skoro hiljadu ulaznica, a već drugi dan dobri Seno sam kupi hiljadu ulaznica. Kostur ekipe na okupu je već duže vrijeme, pažljivo se biraju pojačanja, a i agilni i temperamentni trener Dudić odavno je osvojio srca crvene armije.

Na sve ovo bi moj rođak Ferid, čovjek koji je odrastao uz onu čuvenu BMV generaciju “Veleža”, kroz smijeh dodao: “Neka, samo da grane proljeće i krene salata, vidjet ćete vi šta je pravi ‘Velež’!”

Dok korona ne splasne i dok se utakmice ne budu mogle gledati s tribina, pod svjetlima reflektora, svi ljubitelji crvene boje i “Veleža” čekat će strpljivo i biti uz svoj klub.

Usput, niko ne zna napraviti pravu bosansku kahvu bolje od mog rođaka Ferida. On je uspe u džezvu, pa blago pošećeri, pa zalije, pa pusti da koji put uskihne, pa opet blago pošećeri i promiješa i tek onda sipa u findžane. Ja je bolje još nisam probao. Na pitanje gdje je ovako uvještio pravljenje kahve, odgovor sam već znao:

“U ‘Hidrogradnji’, dok bismo uz tranzistor slušali o ‘Veležovim’ utakmicama.”

 

 

PROČITAJTE I...

Sve je to generirao bonluk, ugodan, lagodan, riječju, moglo mu se, s više strana lilo je kao iz česme, pa se, budući kreativno hiperaktivan i ne bez stanovite darovitosti, a osiljen uslijed bonluka, počeo upuštati u realiziranje skupih i oskudno profitabilnih autorskih projekata, a što, opet, za njega nije bio nikakav problem, jer lovu je imao i, posljedično, malo-pomalo, uvodio me je u svoj novootkriveni svijet

Iza naših leđa začuo se gromoglasan zvuk. Poput grmljavine, salva teškog kalibra sručila se na agresorske napadače. Naš četverocijevni protuavionski top došao je na kamionu s ceste, pedeset metara iza naših leđa, i dočekao agresorske vojnike. Veoma hrabar čin na koji bi se bilo ko teško odlučio. Uz veliki rizik i još veće iznenađenje, uspjeli su u potpunosti zaustaviti napad

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!