LICA IZ NOĆI U GLASOVIMA JUTRA

S nekim je ljudima moguće razgovarati kao da razgovaraš sam sa sobom. Na licu mu vidiš smiješak kad iz tvojih riječi zaključi da si dotaknuo njegove najtajnije misli i unutarnje razgovore o kojima se obično ne govori – o kojima je govoriti zabranjeno

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

Zamiješah crni prah s kipućom vodom. Iz džezve izroni neko tamnosmeđe lice izobličeno od krika. Sklonih džezvu s ploče, ali lice me je i dalje gledalo. Stavih džezvu ponovno na ploču, kao što običavam svako jutro dok pripremam svoj dragocjeni čemerni napitak, ali onaj se krik raširi još više, skoro da je prekipio i raširio se po kuhinji. Ostavio sam džezvu sa strane. Nisam se usuđivao pogledati. Lice koje me je gledalo iz te male posude i koje mi je nešto govorilo, vriskalo u moj mozak, bilo mi je tako poznato, gotovo kao da sam s njim u svim ovim godinama što su prošle, toliko često razgovarao da više nije moglo biti nikakve sumnje čije je to bilo lice i šta mi je zapravo željelo reći.

Ipak, čovjek to nikad ne priznaje sam sebi. Zar ne?

– Previše razmišljaš… nisi se još ni probudio…

– Sad i govoriš – rekoh mu kao da je tu.

Tu je zapravo i bio.

A onda mu se glava, dok sam punio fildžan, raščinila u nekoliko plovećih mrlja u kojima nisam više ništa mogao prepoznati.

Najednom se u fildžanu oblikovalo neko novo lice.

Romboidno, ali ipak prepoznatljivo.

Postaje nalik na snoviđenje, neku noćnu moru, pomislih.

– Nije baš tako – začu se glas iz fildžana – noćna mora je u tebi, ne ovdje.

– Kako ti to možeš znati?

– Znam.

– Je li moguće da si to ti? – zapitah ga dok sam vidio sebe kako se približavam Cordobi jašući na hamzabu.

– Šta je hamzab?

– Legendarna životinja… plod magarca i zebre… nešto zaista neobično… zaboravio sam šta je sve vezano uz to gotovo mitsko stvorenje.

– Zaboravio si, ali gataš.

– Ne gata se s površine, nego iz taloga. Postoji razlog…

– Za bilo šta je moguće pronaći razlog.

 

Bila je to zaista neobična slika. Jahao sam i vidio sebe odozgo, posve malog, kako se približavam zidinama.

Mogao sam se dohvatiti prstima, kao šahovsku figuru.

Pitao sam se kako je to moguće.

Nije li ova nesretna životinja, čija je majka zebra, a otac magarac, učinila nešto, ujahala kroz neka nevidljiva vrata u neki drugi prostor gdje su sva pravila i običaji drukčiji.

A onda su se otvorila golema vrata iza kojih je zjapio muk.

I iščekivanje.

U tom iščekivanju, gotovo nečujno, odbrojavalo je moje srce.

I najednom sam znao da je ovo naš treći susret.

O čemu ćemo sad govoriti?!

S nekim je ljudima moguće razgovarati kao da razgovaraš sam sa sobom. Na licu mu vidiš smiješak kad iz tvojih riječi zaključi da si dotaknuo njegove najtajnije misli i unutarnje razgovore o kojima se obično ne govori – o kojima je govoriti zabranjeno.

I tad ti, iz njegovih izrečenih razmišljanja, doluta i tvoja vlastita misao, ona koju si zaboravio ili je nikad dosad nisi uspio prepoznati. Ne u tako čistom i jasnom obliku.

Tako sam se osjetio kad sam ga posjetio prvi put.

Proputovao sam tad gotovo čitav svoj zavičaj, onaj po kojem sam skakutao i igrao se sve dok nisam prepoznao i onaj drugi – nevidljivi.

Tad sam vidio smokvu iza smokve i maslinu iza masline.

Neopisiv osjećaj.

Ništa se na ovom zemaljskom svijetu ne može usporediti s tim.

Drugi naš razgovor bio je posve neobičan. Nisam čak siguran ni da je otvarao usta. Ipak, razumio sam ga više nego jasno. Svaka se njegova misao gnijezdila u mom mozgu kao ptičica i spokojno se prekrivala svojim malim moćnim krilima. Pitam se je li ga još neko u toj ogromnoj skupini ljudi koji su došli na njegov pokop čuo i vidio njegov smiješak koji je kupao sagovornika.

Tako si, Ibn Rušde, nakon svega što se dogodilo u teškim zemnim godinama, pokopan ponovo, gotovo slavljenički, u svojoj rodnoj Cordobi.

– Šta si mislio ko sam ja?

– Ne znam ni sam. Neko koga sam znao?

– Vrijeme je da počneš malo bolje pamtiti. Vjerovao sam da smo se nekad dobro poznavali.

– Možda i jesmo, ali ne mogu se sjetiti. Uostalom, kao što vidiš, još uvijek se nisam probudio.

– Nije to bilo u Cordobi, prijatelju… zar ti ja ličim na neko lice od bronze? Bilo je to pokraj Vrbasa, pokraj skulpture vodarice od bronze kojoj su kasnije, kao što znaš, otpilali glavu, a potom i ostatak srušili.

– Predavao si filozofiju, zar ne?

– Nekad jesam. Zaista. Sjetio si se.

– Gdje si sad?

– Ne znam ni ja. Pitaj Ibn Rušda. On će ti možda znati odgovoriti. Sigurno je samo to da nisam u Cordobi…

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!