fbpx

Liberalna inkvizicija i muslimanski gnjev

Oprezno s Muhammedom!, Shabbir Akhtar, Centar za napredne studije, Sarajevo, 2020. godine, 160 stranica

Piše: Hamza RIDŽAL

U knjizi Islam kao politička religija Shabbir Akhtar, oksfordski profesor islamskih studija, podsjeća da su muslimani na aferu “Rushdie” odgovorili s dva planetarno važna glasa. Prvi je bio fetva imama Homeinija kojom je dopušteno da se Rushdieja ubije zbog knjige Satanski stihovi. Kako piše Akhtar, on tu fetvu doživljava kao ekstravagantan, ali iskren oblik književne kritike. Drugi odgovor koji je izazvao interes javnosti, posebno u akademskim krugovima, nije bio toliko atraktivan – kako ironično zapaža autor – ponuđen je upravo u knjizi Shabbira Akhtara.

Knjiga Oprezno s Muhammedom! napisana je godinu nakon publiciranja Satanskih stihova i ona je zapravo predstavljala prvi intelektualni obračun s Rushdiejevim pisanjem. Akhtar je dosljedno i argumentirano (do)kazao Rushdiejevu intenciju da omalovažava najveće islamske svetinje, čime je nadišao okvire satire. Trideset godina nakon publiciranja ove knjige, koja je – kako je to sam Akhtar kazao u intervjuu za Stav prije dvije godine – predstavljala potvrdu da muslimani imaju i intelektualni odgovor na Rushdieja, napokon je prevedena i na bosanski jezik.

Kako piše doc. dr. Mirza Sarajkić u predgovoru bosanskom izdanju Akhtarove knjige, Rushdiejev roman Satanski stihovi svakako nije jedini koji je uznemirio muslimane širom svijeta. Međutim, on je “postao simbolom nerazumijevanja muslimana i (prividne) sveslobode izražavanja kao oreola iznad sekularističko-neoliberalne vizije svijeta. Objavljen je u zenitu zapadnjačke supremacije 20. stoljeća u Londonu, napisan perom (za Zapad idealnog orijentalca) ‘liberalnog muslimana ateiste’, opečaćen je Homeinijevom fetvom, a gromoglasni bijes muslimanskih masa prvi put je mogao vidjeti skoro svaki pojedinac zahvaljujući tada već globalno sveprisutnim medijima”, piše Sarajkić.

Budući da muslimani i danas žive u odjeku ove knjige, uprkos tome što mrzilački i rasistički diskurs islamofobije dobija na intenzitetu, ne čudi što se u drugoj dekadi 20. stoljeća pišu odgovori i polemika na Rushdiejevo djelo. Trajnost tih odgovora, zapaža Sarajkić, ukazuje na neriješeno pitanje ili, još bolje, kulturalnu tenziju religije i umjetnosti, a iščitavanje tih odgovora doprinosi poimanju nečega što je mnogo veće od Rushdiejeva djela, a to je imagološki prostor drugosti u savremenom kulturalnom kontekstu. Stoga rane reakcije na Rushdiejevo djelo imaju posebnu vrijednost.

One ukazuju na polazišne pozicije na kojima se gradila genealogija jedne od najvažnijih identitarnih aporija našeg vremena koja je kulminirala u mjesecima nakon publiciranja Satanskih stihova. U poglavlju simptomatičnog naziva Liberalna inkvizicija Akhtar ističe da su se u tih nekoliko mjeseci i muslimani i njihovi protivnici vratili u davno prošlo vrijeme strasti i hereze. Križarski pohod na slobodu zaputio se ka kući islama. Čak su i muslimanski protesti interpretirani kao antiintelektualni. Sam Akhtar, “impresioniran” svetim tonovima onih koji su pisali u odbranu Rushdieja od mirnih protesta, smatra da su protesti bili argumentirani. I ne samo to. Smatra da su bili “neopravdano suzdržani”.

Britki jezik Akhtarov, jasna sintaksa i simetrija njegovih zaključaka, jezička poigravanja i ironijska distanca – poglavlje u kojem donosi genealogiju Homeinijeve fetve oslovljeno je riječima: “Iz Teherana s ljubavlju” – samo su neki od razloga zašto je čitanje ove knjige ne samo korisno već i zabavno. Akhtar kroz knjigu prikazuje evoluciju jedne nezavršene borbe, propitujući granice slobode i vidljiva i skrivena polja cenzure. Pritom, on nudi autentičnu sliku Muhammeda, a. s., artikulirajući bezbrojne razloge njegove trajne posebnosti.

PROČITAJTE I...

Pašovićeva jednačina sugerira da je kultura = ON, a da je nacionalno = vjersko, i obrnuto. Pritom mu je sve što u kulturi proizvedu nacionalna društva i vjerske zajednice nešto nazadno, folklorno, prevaziđeno. Oboje su mu nešto što bi rado protjerao iz društva. Naime, Pašović i njegovi intimusi graknuli su još 2015. godine, kada su od Federalnog ministarstva kulture smanjene bolesno visoke dotacije za festivale poput MESS-a. Tada su tvrdili da se ukida internacionalna kultura, a subvencionira folklor. Ipak, ostaje posve nejasno kako uopće može postojati internacionalno ako nije utemeljeno na nacionalnom? Pa nije li internacionalna kultura upravo plodonosna i izlječujuća komunikacija između nacionalnih kultura? Uzalud je ovakva pitanja postavljati Pašoviću i njegovoj toploj režiserskoj braći jer je njima vrhunac umjetnosti kada djevojka koja glumi muslimanku iz svoje vagine na pozornici izvadi zastavu Bosne i Hercegovine

Da li je potrebno i spominjati da je Mazalica aktivno litijašio po Crnoj Gori, “branio” tamošnje srpske “svetinje”, borio se junački protiv “milogoraca” te, po vlastitim riječima, “osjećao nacionalni romantizam”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!