LET PREKO KUKAVIČIJEG GNIJEZDA

Ne zna se gdje nešto počinje, ali kraj je uvijek uvod u nagađanja. Naizgled je sve isto, ali osjećaji koji ti pune krila nude uvijek razne mogućnosti. Sve što je ikad pročitao, vidio ili čuo oživljavalo je i doživljavao je prisno i prirodno. Tako, jednom, probudi se u snu i vidi svog oca koji mu daje krila

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Jednostavni zakoni života ne dopuštaju nam često da budemo što bismo željeli biti. Postoji ipak prostor gdje je to moguće. Gdje je sve moguće. Gdje postajemo jači i bolji.

Sanjao tako da Karim leti. Slobodno.

Pogleda malo bolje: ima krila. Velika krila. Veća od krila bilo koje ptice koju je ikad vidio.

Otišao je u kupaonicu i dugo se umivao. Potom se prao i pažljivo opipavao pazuhe. Kao da je očekivao neko paperje koje bi se moglo pojaviti.

Ponekad se snovi vraćaju.

“Sve ću učiniti da se izvučeš”, često je u tim snovima odjekivao glas njegova oca. Tiho i vrlo jasno. Kao što već u snovima jeste.

Dramaturgija duga uvijek je jednostavna. Kao što je otplata tegobna.

I izvukao se.

Izvukao ga je.

A onda poletio s visoke zgrade.

Kao da snovi o tom imaju svoje mišljenje.

Ne zna se gdje nešto počinje, ali je kraj uvijek uvod u nagađanja. Naizgled je sve isto, ali osjećaji koji ti pune krila nude uvijek razne mogućnosti. Sve što je ikad pročitao, vidio ili čuo oživljavalo je i doživljavao je prisno i prirodno.

 

Tako, jednom, probudi se u snu i vidi svog oca koji mu daje krila. Nasmiješen je Dedan, kako su ga zvali, i kaže mu:

– Vrijeme je da napustimo zatvor u kom smo.

Zaista, vrijeme je, pomisli Karim.

Nije u tom trenutku pomislio kako je njegov Dedan davno napustio ovaj svijet. Jedino mu je let bio u svijesti.

I pogled na svijet odozgo.

– Hoće li se otopiti moja krila?

– Ne znam, sine.

 

Došao je jedanput u “Išaret” i sam je sebi ličio na pticu koja se sprema uzletjeti.

Omršavio.

Tjeskoban.

I srkao je kahvu kao ptica.

Kap po kap.

Kap crnu kao ponoćno sunce.

 

Došao je opet.

I opet.

I opet.

Možda zbog oca.

 

Iako ništa nije otkrivao od svojih pustolovina, poznanici su nešto primijetili. Neosjetno su ga počeli zaobilaziti.

Karim je danas sjedio kao ptić. Kao pokisli ptić.

Za drugim stolom poznata dvojica koji znaju sve o svakome i ne vjeruju u ništa o nikome. H. i Jusuf H. Naravno.

– Izgleda da je Karim dobro otišao – reče H. i pokaza rukom nedvosmisleni znak.

– Kako znaš?

– Otkako je onako sletio Dedan, nije više isti. Odnedavno stalno priča o letenju. Opsjednuto. I dodaje starim pričama neke svoje priče. Znaš šta mi je pričao zadnji put?

– ?

– Objašnjavao je kako je Dedal pao zbog sina, jer ga je po svaku cijenu želio spasiti…

– I šta si mu ti kazao?

– Jedino moguće. Kazao sam da nije pao Dedal, nego Ikar!

– A on?

– Ustao je, nekako razgoropađen i rekao: “Ti to misliš i svi drugi to misle.” I otišao je.

– Da. Možda je to let preko kukavičijeg gnijezda…

– Kakve veze ima film?

– Film ili knjiga… ili samo fraza… svejedno… stvar je u nazivu…

– I naziv je bezvezan. Kukavice nemaju gnijezdo… koriste tuđa…

– U tom i jest stvar.

– Koja stvar?

– Zar zbilja nisi nikad pomislio na to kukavičije gnijezdo u godinama ispunjenim pričama o izgonu i krađi intimnog prostora? I legitimnosti ukradenog gnijezda?

  1. se najednom uozbiljio i ušutio.

 

A Karim je svaku noć letio.

Sve zanimljivije.

Sve akrobatskije.

I opasnije.

 

Jedne je noći nesretno pao u snu.

I nije se probudio.

Šta je pisalo u medicinskom izvještaju, ne zna se.

 

 

 

PROČITAJTE I...

U petnaestodnevnim borbama na Majevici uništena je jedna četnička praga samohotka i tenk T-55, uz to je poginulo između 70 i 100 četnika. Zarobljeno je osamdesetak pušaka, jedan PAM, jedan PM M-84, dva MB 82 mm, dva MB 60 mm, dosta municije, jedna induktorska telefonska centrala. Zarobljen je 61 četnik, a izvučeno ih dvadeset četvero poginulih. Među zarobljenicima su uglavnom bili ugljevički Srbi, ali i jedan stanovnik Beograda

Držim u ruci njegovo pismo napisano i odaslano 1996. godine. Čitam ga i, premda sam o Flanaganu već pisao, naprosto ne mogu odoljeti snažnom porivu da ga se ponovo prisjetim, napose njegovog pisma. Evo ga: “Dragi prijatelju, nadam se da si živ i da si na istoj adresi koju si mi svojedobno dao, a ako nisi (mislim živ, čuo sam za rat u Bosni), moje molitve su s tobom”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!