fbpx

LESKOVAC JE BIO 423 GODINE MUSLIMANSKI GRAD

Muslimanski Leskovac zbrisan je s lica zemlje. Uništeno je četiri i po stoljeća historije ovog grada. Ostala je još jedino zgrada leskovačkog muzeja da na njega podsjeća i posljednji potomak starih leskovačkih muslimana, profesor doktor veterine Ajša Baba-Alić. Dok drugi narodi grade historiju, na Balkanu je vandalski ruše

 

 

 

Piše: Esad RAHIĆ

Prostor na kojem je smješten današnji Leskovac u srednjem vijeku zvao se Glubočica ili Dubočica. Naziv je izveden od riječi glib, odnosno blato i duboko. Pet u to vrijeme neukroćenih rijeka često su plavile ovo područje i iza sebe ostavljale močvare, a pri tome ne treba gubiti iz vida ni jezero ispod Leskovca. Kada je močvara isušena, izrasle su šume i lijeske, odnosno lješnjaci. Za samo ime Leskovca vezuje se za lešnik. Zato na gradskom grbu Leskovca, umjesto četiri slova S, stoje 4 lješnika. Inače, ostaci nekadašnjih močvara bili su sačuvani sve do 20. stoljeća.

Prvi je put leskovački kraj osjetio snagu osmanskog oružja 1413. godine, kada je Bajazitov sin sultan Musa provalio s vojskom u ove krajeve i iza sebe ostavio razorne posljedice.

Oblast Dubočica, čije je najvažnije mjesto bio Leskovac, došla je u osmanski posjed kao miraz Mare Branković, kćerke srpskog despota Đurađa Brankovića. Mara je bila zaručena za sultana Murata II 1431. godine, a udala se 1435. godine. U miraz je osmanskom sultanu donijela oblasti Dubočicu i Toplicu. Kada je došao na vlast sultan Mehmed II Osvajač, on je vratio srpskom despotu Đurađu Brankoviću ne samo kćerku Maru, koja je bila sultanija njegovog rahmetli oca sultana Murata II u periodu od 1435. pa do Muratove smrti 1451. godine, već i oblasti Dubočicu i Toplicu. Despot Đurađ u cilju odbrane Despotovine formira dvije vojske, jednu na Sitnici i drugu u Dubočici, koje će služiti kao predstraža na odbranu najvažnijeg srpskog rudnika i grada Novog Brda. Vojskom u Dubočici komandirao je vojvoda Nikola Skobaljić, koji je 24. septembra 1454. godine u bici kod Banje (Vranjska ili Sijerinska banja) izvojevao pobjedu nad osmanskom vojskom. Saznavši za poraz svoje vojske kod Banje, sultan Mehmed II odlučuje da lično povede vojsku i obračuna se s Nikolom Skobaljićem i nakon toga osvoji Novo Brdo.

Povlačeći se, Nikola je izbjegao prvi udar, ali ga je osmanska vojska dočekala kod planine Trepanje nedaleko od Novog Brda, gdje je poražen, zarobljen i zajedno sa stricem pogubljen 16. novembra 1454. godine.

PRVI PERIOD OSMANSKE VLASTI

Ovo je početak dugotrajne osmanske vlasti nad oblašću Dubočica, u čijem je sastavu bio Leskovac i ta će vlast kontinuirano trajati 423 godine, odnosno do 24. decembra 1877. godine.

Uspostavljanjem osmanske vlasti Dubočica je postala nahija, a Leskovac njeno administrativno sjedište i središte Leskovačkog kadiluka. Dubočica je s njenim sjedištem Leskovcem postala dio Kruševačkog sandžaka (sandžak Aladža-Hisar), koji se sastojao od 10 nahija, 2 rudnika i 6 kadiluka. Leskovac je bio grad s posadom i utvrđenjem. Upisan je u defterima kao kasaba. Razvijao se na ravnom, močvarnom i nezdravom kraju. Rijeka Veternica, koja je prolazila kroz grad, često se izlijevala, nanosila gradu dosta štete, što je usporavalo, ali ne i zaustavilo njegov razvoj. Leskovac se razvija u značajnije gradsko naselje u kome počinju da preovladavaju orijentalni elementi u urbanizmu, kulturi i načinu života njegovih stanovnika. Tome su u značajnoj mjeri doprinijeli brojni vakufi koje su osnovali istaknuti pojedinci na čelu s vladarom. Početkom 16. stoljeća nahija Dubočica mijenja naziv u Leskovačka nahija. Osmanlije su Leskovac nazivale Leskovdže i Hisar, po utvrđenju na istoimenom brdu.

Nahija Dubočica bila je, prema popisu iz 1516. godine, najveća nahija Kruševačkog sandžaka i imala je oko 300 sela. Zanimljivo je da je dvadesetih i tridesetih godina 16. stoljeća stanovništvo u nahijama Kruševačkog sandžaka skoro prepolovljeno. Tako je prema defteru iz 1516. godine nahija Dubočica imala 14.000 domaćinstava, a prema popisu 1536. godine 7.000 domaćinstava. Pad stanovništva u ovom razdoblju najviše su izazvale epidemije kuge i drugih bolesti i iseljavanje u druge oblasti.

Onovremeno seljačko domaćinstvo imalo je u prosjeku 8 članova. Demografske prilike stabilizirale su se tek četrdesetih godina istog stoljeća. Već u drugoj polovini 16. stoljeća zapaža se blagi porast stanovništva.

U osmanskim defterima popisano stanovništvo dijelilo se u dvije grupe: na muslimane i kršćane. Rasprostranjenost i brojnost pripadnika svake od navedenih vjerskih zajednica, kao i promjene u tom pogledu, mogu se sasvim lijepo pratiti prema podacima poimeničnh deftera. Iz tih se popisa vidi da su prvo muslimansko stanovništvo na ovom prostoru sačinjavali stranci koji su doseljavani kao činovnici, spahije, duhovna lica, vojnici, zanatlije i drugi. Novim useljavanjima muslimana i prihvatanjem islama od strane domaćeg stanovništva situacija se mijenja.

Prema popisu iz 1516. godine, grad je imao 121 muslimansku kuću i 62 kršćanska domaćinstava i oko 1.000 stanovnika i pripadao je sandžak-begovom hasu. Leskovac je imao pet mahala: tri muslimanske i dvije kršćanske. Muslimani su počeli naseljavati lijevu obalu Veternice jer je taj kraj bio uzvišen. U narednim popisima omjer muslimanskih domaćinstava prema kršćanskim još se više uvećava.

Cijelo 16. stoljeće prošlo je u znaku procesa islamizacije domaćeg življa. Prihvatanje islama sve je više zahvatalo ne samo gradsko već i seosko stanovništvo. Tako, naprimjer, vidimo da je na seoskom području u nahiji Dubočica, prema stanju iz deftera iz druge polovine 16. stoljeća, udvostručen broj muslimana u odnosu na defter iz 1516. godine.

Prema defteru nastalom oko 1570. godine, Leskovac je imao 270 muslimanskih kuća, 27 kuća kršćana i 13 kuća Roma muslimanske vjeroispovijesti. Broj muslimana utrostručio se u odnosu na deftere iz 1530. i 1536. godine. Ukupan broj stanovnika u kasabi kretao se između 1.500 i 1.800.

U gradovima Kruševačkog sandžaka živjeli su, pored domaćih muslimana, i Srbi, Turci, Romi i nešto Albanaca i Dubrovčana. U Leskovcu nikad nije bila osnovana dubrovačka kolonija poput one u Prokuplju. Pojedinačnog nastanjivanja je bilo. Krajem 16. stoljeća nekretnine u Leskovcu kupovali su Dubrovčani iz Prokuplja.

LESKOVAC – ORIJENTALNO-ISLAMSKA KASABA

I u Leskovcu je institucija vakufa odigrala presudnu ulogu u njegovom urbanom oblikovanju i prerastanju iz sela u orijentalno-islamsku kasabu. Na to nam jasno ukazuju osmanski defteri iz 1530, 1536. i krajem 16. stoljeća.

Bez sumnje, najstariji i najvažniji leskovački vakuf jeste džamija sultana Bajazida II (1481–1512). Pošto je Leskovac bio pod osmanskom vlašću znatno prije ovog sultana, ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je upravo on prvi ktitor ove džamije i prvi osnivač ovog vakufa. Vjerovatno je ovu džamiju podigao sultan Murat II (1421–1444, 1446–1451) ili sultan Mehmed II Osvajač (1451–1481), a Bajazit II je, po svemu sudeći, obnovitelj oštećene ili porušene džamije koja je stradala tokom čestih ratova. Oko ove džamije nastala je prva leskovačka muslimanska mahala.

Bajazitova ili, kako su je još nazivali, Velika džamija ili Leskovačka džamija bila je glavna ili saborna džamija. Ova najstarija džamija najduže je potrajala. Kao posljednja očuvana leskovačka džamija srušena je 1942. godine.

Do 1536. godine Leskovac je dobio još hamam i mesdžid. Obično bi hamam poslije džamija bio objekt koji je u gradovima najčešće građen zbog higijenskih i vjerskih potreba. Leskovački hamam izgradio je izvjesni Husejin-aga. Leskovac je tada dobio i mesdžid kao vakuf Mevlana Abida Čelebije. Ovo je prvi leskovački mesdžid po kome je dobila naziv i mahala oko njega.

Mevlana Muhijudin, sin Iskendera, osnovao je prije 1536. godine jedan od najznačajnijih leskovačkih vakufa. Izgradio je mesdžid, mekteb, karavan-saraj i most preko rijeke Veternice. Tako je Leskovac dobio prvu vjersku osnovnu školu – mekteb i svratište u kojem su se mogli smjestiti putnici, trgovci, tovarne životinje i roba. Karavan-saraj je mnogo doprinio razvoju trgovinskog prometa u ovom kraju i bio je lociran blizu mesdžida, a mekteb je pomogao razvoju prosvjetne djelatnosti i jačanju pozicija islama u ovom kraju. Ovi objekti doprinijeli su oblikovanju Leskovca kao bitne orijentalno-islamske kasabe.

Zadužbinarstvo i građevinska djelatnost naročito su se u Leskovcu razvili u periodu od 1536. do 1570. godine. Izgrađena su još 3 mesdžida, jedna zavija (tekija), jedna džamija, musala, kao i džamija i hamam u selu Pertate. Tako je Leskovac dobio novu urbanu strukturu. Broj stanovnika utrostručen je. Broj muslimana naglo je porastao, a kršćani su postali apsolutna manjina.

U blizini mesdžida Čelebijine džamije izgrađena je nova džamija. Zbog toga je mahala Čelebije dobila novo ime “mahala nove džamije”. Džamija je djelo dviju leskovačkih zadužbinarki.

Izvjesni Bali-čauš izgradio je musalu, ograđeni prostor pod otvorenim nebom koji je služio za bajramske molitve. Interesantno je da su postojale: musale-džamije, musale-medrese, musale‑izletišta, musale-mezarja i musale-trgovi. Ovo je bila musala-džamija.

Leskovac je dobio i svoju zaviju (tekiju), koja se sastojala iz dijela za stanovanje derviša i dijela za vjerske obrede. Zaviju je izgradio izvjesni Šam-Baba, koji je bio ujedno i šejh derviškog tarikata u Leskovcu.

Nove mesdžide izgradili su Ibadi Čelebija i Hadži Ali vojvoda. U Donjoj mahali kruševački sandžak-beg Mehmed-beg izgradio je još jedan mesdžid, a u velikom leskovačkom selu Pertate, koje je bilo najjače zahvaćeno islamizacijom, izgradio je džamiju i hamam.

Postojali su hajri vakufi – općekorisni vakufi čiji su prihodi korišteni za opće dobro, prije svega za dobrotvorne svrhe.

Leskovac je prije dolaska Osmanlija bio selo. Zahvaljujući vakufima sultana, sandžak-begova i bogatih građana, Leskovac je postao gradsko naselje s izrazitim islamsko-osmanskim obilježjima. Tako vidimo da je 1536. godine bilo 8 vakufa, a 1570. godine 27 vakufa. Novčani vakufi igrali su važnu ulogu ne samo u izdržavanju zadužbina nego i u kreditiranju građana. Najvažniji vakuf bio je svakako vakuf džamije sultana Bajazita II, a najveći i najbogatiji vakuf Mevlane Muhijudina. Najskromniji vakuf bio je vakuf zavije Šam-Babe, koji je raspolagao sa svega 200 akči.

LESKOVAC U DOBA AUSTRIJSKO-OSMANSKIH RATOVA

Leskovac je u narednim stoljećima doživio ekspanziju. Prvo je bio sjedište nahije i kadiluka, a od kraja 18. stoljeća i pašaluka.

Leskovački vakufi, kao i sam Leskovac, dva su puta teško stradali. Prvi put 1594. godine u požaru koji je zahvatio Leskovac i drugi put u toku Bečkog rata 1689/1690. godine.

Leskovac je 1689. godine bio zauzet od strane austrijske vojske, na čiju je stranu masovno stalo kršćansko stanovništvo Leskovca. Osmanlije su ga povratile već naredne, 1690. godine. U tim sukobima doživio je strahovita materijalna razaranja, pretrpio ogromne ljudske žrtve i veliko iseljavanje preživjelog stanovništva.

Iako su Srbi uzeli učešće i u sljedećem osmansko-austrijskom ratu (1737–1739), nema dokaza da se u njemu borilo i leskovačko kršćansko stanovništvo niti da su poslije austrijskog povlačenja za njima krenule izbjeglice iz leskovačke oblasti, Jablanice i Puste Reke.

Do osmansko-austrijskog rata (1788–1791) Leskovac je bio dio Kruševačkog (Aladža-Hisar) sandžaka i Rumelijskog vilajeta. U toku ovog rata Austrijanci su uz pomoć srpskih dobrovoljačkih odreda zauzeli Kruševac, sjedište sandžaka, koji je tom prilikom bio izložen velikom razaranju. Rat je 1791. godine završen Svištovskim mirom i povlačenjem austrijske vojske bez teritorijalnih dobitaka.

Upravo u to doba, u sklopu reformnih nastojanja sultana Selima III (1789–1807), stare teritorije sandžaka bile su izdijeljene na manje upravno-teritorijalne jedinice – pašaluke. Ovim je centralna vlast htjela suzbiti veliku moć pojedinih sandžak-begova, odnosno umanjiti separatizam pojedinih provincija. Na mjestu upravnika pašaluka Porta je postavljala ličnosti odane sultanu i reformama. Tako je nastao Leskovački pašaluk, koji je obuhvatio raniju teritoriju Kruševačkog sandžaka, Aleksinačke i Ražanjske nahije s Paraćinom.

Paša je izabrao za sjedište pašaluka Leskovac, koji nije stradao u ratnim operacijama, koji je malo udaljeniji od buntovnog Smederevskog sandžaka i austrijske granice, pa samim tim sigurniji, a vjerovatno i zbog toga što je Šehsuvar Abdi-paša, poznatiji kao Šašit-paša (Ludi paša), bio Leskovčanin. Ovaj paša upravljao je Leskovačkim pašalukom pune četiri decenije, odnosno sve do njegove smrti 1830. godine. Šehsuvar Abdi-paša istakao se u austrijsko-osmanskom ratu kao zapovjednik Kruševca, a kasnije i Niša u vrijeme pada Beograda 1789. godine i prodora frajkora na jug. Za svoju hrabrost nagrađen je pozicijom paše i na upravu dobio Kruševački sandžak. On je vodio porijeklo iz jednog uglednog pećkog albanskog plemena i bio je bliski rođak skadarskih paša iz porodice Bušatlija. Od 1790. do 1830. godine bit će to čovjek čija je riječ bila zakon i čija je pojava izazivala strahopoštovanje diljem pašaluka. Bio je veoma vispren i sposoban, zbog čega je od sultana dobio Leskovački pašaluk na doživotno uživanje.

USTANCI I TERITORIJALNE PROMJENE

Tokom prvih 15 godina svog upravljanja Šehsuvar Abdi-paša bio je u dobrim odnosima sa Srbima. Međutim, Prvi srpski ustanak i njegov tok utjecat će da paša promijeni svoj stav prema njima. U početnoj fazi ustanka, poznatoj kao Buna protiv dahija, ustanici su isticali da nisu ustali protiv sultana, odnosno protiv Osmanskog carstva, već protiv zuluma dahija u Smederevskom sandžaku, koji su se odmetnuli od sultana. Šehsuvar Abdi-paša dao je podršku Srbima i leskovačkom knezu Momiru Stojanoviću u borbi protiv dahija. On je dozvoljavao i njemu i vojvodi Iliji Petroviću Strelji da regrutiraju srpske bećare po leskovačkoj nahiji, davao im oružje i municiju i podstrekavao ih da idu u Smederevski sandžak kao ispomoć ustanicima u borbi protiv uzurpatora vlasti i sultanu neposlušnih dahija. Ali ustanici su jedno govorili, a drugo planirali.

Krajem 1805. godine sultan je poslao vojsku pod komandom niškog muhafiza (komandanta tvrđave) Hafiz-paše, da povrati sultanovu vlast u Beogradu i Smederevskom sandžaku, ali ne od Srba već od odmetnutih dahija. Tada su se potpuno ogolile prave namjere ustanika. Na prilazu ćupriji ispriječila im se ustanička vojska i u čuvenom Boju na Ivankovcu 18. augusta 1805. godine pobijedili su sultanovu vojsku. Ova je bitka prekretnica. Buna na dahije pretvorila se u borbu protiv Osmanskog carstva i za oslobođenje Srbije.

Krajem 1805. godine ustanici su zauzeli Kruševac, Aleksinačku i Ražanjsku nahiju s Paraćinom, što su sve bili dijelovi Leskovačkog pašaluka. Od tada je paša postao ogorčeni neprijatelj ustanicima. U ljeto 1806. godine bio je jedan od komandanata osmanske vojske u boju na Deligradu. U godinama koje slijede, a naročito početkom 1807. i 1809. godine, paša je prevashodno bio orijentiran ka očuvanju leskovačkog kraja pod okriljem sultana i osmanske vlasti, u čemu je i uspio jer je slomio otpor Srba u Leskovcu i okolini. Po podacima Sergija Dimitrijevića se vidi da je oko 1807. godine Leskovac ograđen zemljanim utvrđenjima i drvenim palisadama. Tada je bio već grad s više od 2.000 kuća. Nakon kraha Prvog srpskog ustanka 1813. godine, paša je pristupio restauraciji osmanske uprave u ovim krajevima.

Drugim srpskim ustankom 1815. godine nije bio obuhvaćen prostor Leskovačkog pašaluka, ali je jedan dio emigranata s ovih prostora učestvovao u borbama.

Pod vlašću leskovačkog paše do 1833. godine nalazili su se: Paraćin, Kruševac, Ražanj, Aleksinac, Prokuplje, Leskovac, Vlasotince i druge varoši. Poslije pripajanja Paraćina, Kruševca, Ražnja, Aleksinca i Paraćina Kneževini Srbiji 1833. godine teritorija Leskovačkog sandžaka znatno je umanjena. Od tada su pod njim bile samo Leskovačka, Prokupačka i Kuršumlijska kaza.

Poslije smrti dugogodišnjeg upravnika pašaluka Šašit-paše 1830. godine, vodstvo nad pašalukom preuzima njegov sin Ismail-paša. U smanjenom obimu Leskovački pašaluk egzistirao je još nekoliko godina. Poslije administrativne reforme 1839. godine Leskovački pašaluk priključen je Niškom ejaletu. Leskovac će od tada biti centar Leskovačke kaze.

Srpsko stanovništvo Leskovca, Niša, Vranja i Pirota podiglo je 1841. godine ustanak, ali je on brzom vojnom intervencijom ugušen.

ORIJENTALNI NAČIN ŽIVOTA I MUSLIMANA I KRŠĆANA U LESKOVCU

Zanimljivo je da su i srpski trgovci i zanatlije, u 19. stoljeću veoma brojni, usvojili navike komšija muslimana i u pogledu odijevanja, ukrašavanja, izgradnje i uređenja prostora, što je dokaz jakog socioekonomskog prožimanja i bliskosti s vladajućom klasom. Leskovac je bio sjedište paše, rezidencija spahija i čitluk sahibija, sudsko i nahijsko središte, veliki i važan centar osmanske vladajuće feudalne klase. Zato je u Leskovcu bilo nekoliko veleljepnih konaka i tri ogromna saraja, a nad njim se gordo uzdizalo šest minareta (dvije džamije ih nisu imale), hamam i sahat-kula.

U centru grada bile su muslimanske kuće. Najugledniji muslimani stanovali su na desnoj obali Veternice, a tu su se nalazile i čorbadžijske kuće (kršćanski bogati sloj: zemljoposjednici, trgovci i zelenaši). Kuće muslimanske i srpske gospode velike su zgrade na sprat, s mnogobrojnim prozorima, s doksatima i divanima, iskićene stotinama ukrasa i trijemovima postavljenim na vitkim drvenim stubovima, pokrivene s teškim ćeramidnim krovovima i živopisnim dimnjacima na njima. Dvorišta kuća obilovala su cvijećem i bila popločena i ograđena visokim zidanim ili drvenim ogradama. Podignute su uz široke i kaldrmisane ulice. Gospodske kuće ne samo da su bile lijepe već i udobne. Svaka od njih imala je kupatilo (hamamdžik), a u velikom ćileru (ostavi), koji je bio do mutvaka (kuhinje), postojala je neka vrsta umivaonika, lavaboa. Zemljana cijev odvodila je prljavu vodu u pokrivenu zidanu pomijaru – đeriz.

Muslimanska i kršćanska sirotinja živjela je u prizemnim kućama od dasaka i blata koje su se nazivale čatmare, s malim prozorima. Krov je obično bio na dvije vode, pokriven ćeremidom. Neke od ovih kuća pravljene su od ćerpiča (tuli), cigle od blata miješanog sa slamom. Pod je bio ili od nabijene zemlje ili od dasaka. Zanatlije i zemljoradnici stanovali su u predgrađima.

U centru Kudeljine pijace (gdje se prodavao najvažniji leskovački artikl kudelja – vuna i vuneni proizvodi), na mjestu današnje Pošte, bio je tzv. Veliki hamam. Preko puta hamama (na početku današnje ulice Južnomoravskih brigada) stajala je Medresa (muslimanska srednja vjerska škola), i to na samoj obali rijeke, malo isturena iznad Veternice. Medresa je porušena u savezničkom bombardiranju Leskovca 6. septembra 1944. godine. Pored Kudeljine pijace, na mjestu hotela “Kruna”, a kasnije hotela “Kostić”, postojao je Alijin han, najveći leskovački han. Prvi moderan hotel po evropskom uzoru podigao je posljednji leskovački kajmakam Hafiz Pašagić pred kraj osmanske vladavine. To je bio hotel “Solun” s modernim evropskim namještajem, kafeom, bilijarom i trpezarijom, a u centru sa željeznim stubom oko koga je bilo kružno kanabe. Nalazio se na mjestu današnje zgrade Općinske uprave, osmospratnice kod mosta. Leskovac je imao i Bezistan (zatvorenu tržnicu), koji je bio na prostoru današnjeg centra grada, preko puta Robne kuće. Sin Šašit-paše Ismail-paša, koji će vladati Leskovačkim pašalukom od 1830. do 1839. godine, imao je imanje s ljetnikovcem i vodoskocima (Smail-pašin konak) na mjestu današnjeg Špitaljskog groblja. Po tim vodoskocima ovaj kraj nosio je naziv Šadrvan. Zvali su ga i Špitalj zato što je jedno vrijeme Ismail-pašin ljetnikovac služio kao bolnica. Ovaj prostor sa starim imenom nakon uspostavljanja srpske vlasti pretvoren je u srpsko groblje. Na mjestu današnjeg spomenika palim borcima nalazila se glavna pijaca. Iza današnje gimnazije nalazio se zatvor ili Katil-hapsa.

Leskovac je imao i čuveni panađur ili vašar na kojem se intenzivno trgovalo, a o kojem nam s oduševljenjem ostavlja zapis još 1669. godine engleski putopisac i ljekar engleskog kralja Edward Braun. Panađur se održavao do sredine 19. stoljeća, trajao je po 15 dana i bio je drugi po značaju u Osmanskoj imperiji.

U vrijeme osmanske vladavine rijeku Veternicu premošćavala su tri mosta: glavni most, Avdi‑pašina ćuprija, drvena ćuprija podignuta na ozidanim temeljima, Daskalov most i Kasparov most. Grad se snabdijevao pijaćom vodom iz bunara i s tri gradske česme. U gradu je imalo i hamamdžika, kućnih kupatila i šadrvana.

Godine 1839, kada je Beograd brojao oko 22.000 stanovnika, Leskovac je imao 12.000 stanovnika, a 1858. godine oko 15.000 stanovnika. U Srbiji je samo Beograd imao više stanovnika od Leskovca. A kada je 1877. godine postao dio Kneževine Srbije, od njega su više stanovnika imali samo Beograd i Niš, a bio je drugi grad po broju zanatlija i trgovaca.

Za razliku od niških muslimana, leskovački muslimani nisu bili mnogo zastupljeni kao trgovci i zanatlije. Najbogatije muslimanske porodice imale su čifluke, nekretnine za izdavanje i prodavale su robu naveliko. Ostali muslimani držali su nekoliko duhandžinica i radili potkivački i berberski zanat koji je inače bio njihov monopol. Također su prerađivali kožu (tabaci) i bili boltadžije (trgovci sitnim manifakturnim ili industrijskim predmetima), kojih nikad nije bilo više nego dva do tri.

Prema posljednjoj osmanskoj službenoj statistici, nekoliko godina prije srpsko-osmanskog rata u Leskovcu bilo je 1.000 muslimanskih kuća.

USPOSTAVLJANJE SRPSKE VLASTI

Već 15. decembra 1877. godine srpska vojska ušla je u nebranjeno Prokuplje, čije je muslimansko stanovništvo prebjeglo u susjedni Leskovac. Ovo će još više unijeti strah i uznemirenje kod leskovačkih muslimana, koje uskoro čeka ista sudbina.

Samo za noć i jutro 20. i 21. decembra 1877. godine, bježeći preplašeno i uspaničeno, pred nadirućom srpskom vojskom i srpskim ustanicima Leskovac je napustilo oko 5.000 muslimana ostavljajući svoju pokretnu i nepokretnu imovinu. Naime, tokom hladne noći 20. decembra, gazeći po snijegu, grad su napustile žene i djeca “čiji lelek prolamaše vazduh”, kako kaže očevidac, leskovački učitelj Josif Kostić, a tokom jutra i svi ostali. U gradu je ostala muslimanska sirotinja, oko šezdesetak porodica koje nisu imale sredstava da pobjegnu. Prema popisu iz 1879. godine, vidimo da je u Leskovcu ostalo 900 muslimanskih kuća, većinom napuštenih, i 183 muslimana. Leskovačaka općina prigrabila je nepokretnu imovinu raseljenih muslimana.

U utorak 24. decembra 1877. godine kolona malobrojnih konjanika srpske vojske i mnogobrojni srpski ustanici iz okolnih sela, koji su nosili motke i druga primitivna sredstva pogodna za nasilje, uđoše u Leskovac. I Sanstefanskim i Berlinskim mirovnim ugovorom potvrđeno je da je Leskovac dio Kneževine Srbije.

UNIŠTAVANJE MUSLIMANSKE BAŠTINE

Odlaskom muslimana došlo je do naglog smanjenja broja stanovnika i do uništavanja već narednih dana svega onoga što je bilo njihovo naslijeđe. Kršćani su se okomili na džamije, hamam i druge muslimanske objekte. Uz muslimane se iselio i veliki broj Jevreja, tako da je njihov poslovni utjecaj u ovom gradu značajno opao.

Da su se leskovački muslimani i osmanska vlast sasvim drugačije ponašali prema kršćanima i njihovoj crkvi i kakav je bio status pravoslavnih crkava u ovom kraju u doba osmanske vlasti, jasno nam ukazuje Radoš Trebješanin u svom radu Leskovac posle oslobođenja 1877. godine, Leskovački zbornik br. 18: “U Leskovcu su sve okolne crkve posedovale kuće ili dućane. Nije zatečena 1878. godine ni jedna crkva u leskovačkoj nahiji koja nije imala veće komplekse ziratne zemlje, koševe za žito i svoj kapital.”

U Leskovcu se, prema popisu iz 1888. godine, može vidjeti da je iza odseljenih muslimana ostalo oko 900 kuća, od kojih su neke bile veleljepna arhitektonska djela. Do danas je pretekla samo jedna, koju nazivaju Gradska kuća i u kojoj je smješten leskovački muzej. To je bila kuća posljednjeg osmanskog komandanta Leskovca, koja se sastoji od prizemlja i sprata i koja je izgrađena 1850. godine. Druge muslimanske kuće koje su bile sačuvane i u kojima su naravno ovaj put stanovali Srbi stradale su u savezničkom bombardiranju Leskovca 6. septembra 1944. godine.

Na mjestu današnjeg parka “Devet Jugovića” i Doma zdravlja (Odjeljenje neurologije Opšte bolnice) postojalo je veliko muslimansko groblje. Posljednjih godina osmanske vladavine u Leskovcu bilo je 8 džamija, dvadesetak tekija i medresa.

Najstarija, Bajazitova džamija srušena je 1942. godine. Nalazila se na mjestu SD “Partizan”. To je bila posljednja očuvana džamija u Leskovcu.

Preko puta rijeke i ove džamije, na mjestu današnje apoteke “Sutjeska”, nalazila se Čarši džamija, oko koje se nalazila velika bašča, gdje su se svojevremeno viđeniji muslimani okupljali. Imala je tri dućana i bila je najbogatija leskovačka džamija.

Sahat džamija nalazila se na mjestu današnjeg Vatrogasnog doma. Naziv je dobila po velikom satu instaliranom na drvenoj kuli. Po njemu se i taj dio Leskovca zvao Sat-mala (Sahat-mahala).

Ove tri džamije opstale su i nakon priključenja Leskovca Srbiji. Feliks Kanic je dvije od njih prikazao na svojim crtežima. Nedugo iza prelaska Leskovca pod srpsku vlast porušene su Pašagićeva džamija u naselju Podvorcu, blizu sadašnje česme, Murdžomalska džamija kod Tehničke škole “Rade Metalac”, džamija na Svetoilijskoj ulici, džamija na imanju i u blizini kuće Đorđa Lešnjaka, džamija kod bivše “Kasparove kafane” i džamija kod kafane “Poljanica”. Od njih osam, dvije su bile bez minareta, pa se putnicima u 19. stoljeću činilo da Leskovac ima 6 džamija. Prema predanju, postojala je i Alajbegova džamija.

Feliks Kanic posjetio je 1889. godine Leskovac i, između ostalog, piše da je, od 4.500 muslimana koji su prije pripajanja Leskovca Srbiji stanovali u 900 kuća, zatekao jedva 60 u 15 kuća; od 8 džamija sa 6 minareta, ostale su 3, a od 10 tekija, samo jedna. Saopćava da je sa zemljom sravnjeno čak i tursko kupatilo (hamam). Zatim zaključuje da će i posljednja džamija koja je još bila aktivna ostati uskoro pusta, jer muslimani se više ovdje ne osjećaju ugodno i upola cijene prodaju kuće i imanja.

Nažalost, na mjestu najljepše i najreprezentativnije građevine iz osmanskog perioda, Šašit-pašinog saraja ili konaka, koji je srušen 22. septembra 1891. godine, počela je sa zidanjem nove gimnazijske zgrade, koja će i sama biti srušena u savezničkom bombardiranju, a danas se na tom mjestu nalazi zgrada Sajma.

U Leskovcu su postojala tri muslimanska saraja (dvora) ili konaka.

Šehsuvar Abdi-pašin ili Šašit-pašin saraj ili konak nalazio se u centru Leskovca. Nalazio se na mjestu gdje je kasnije izgrađena zgrada Sajma. Izgrađen je 1790. godine, a srušen je 1891. godine. Imao je dva sprata, od kojih je donji bio namijenjen pašinoj posluzi i administraciji, a gornji gospodaru za uživanje. Zgrada je bila duga pedesetak koraka, sa zasebnim krilima za pašine žene, harem, s jedne strane, i za “selamluk” s druge. Između dva krila nalazio se dugačak srednji dio sa širokim, otvorenim čardakom i velikim stepenicama s obiju strana i tu su se nalazile prostorije suda i uprave nakon uspostavljanja srpske vlasti. Ukupno je imao 24 odjeljenja. Građen je 5 godina i gradili su ga grčki majstori. Saraj je bio bogato dekoriran rezbarijama i istočnjačkom ornamentikom i predstavljao je najljepšu zgradu u Leskovcu. Nakon uspostavljanja srpske vlasti, kratko je korišten kao Općinski sud, a zatim je porušen i na njegovom mjestu podignuta je Niža gimnazija, a kasnije Sajam. U Leskovcu su postojala još dva saraja: Mali saraj i Grčki saraj, koji su bili manji i zaostajali po ljepoti i raskoši za starijim Šašit-pašinim sarajem.

Novi saraj ili Harem-saraj ili Haremluk nalazio se na mjestu današnjeg Leskovačkog narodnog pozorišta. Imao je 12 odjeljenja. Izgrađen je početkom 19. stoljeća. Bio je vlasništvo izvjesnog Hasan-bega, o kome se malo zna. Očigledno da je bio u pitanju vrlo bogat i moćan čovjek i vršio je funkciju upravnika leskovačkog kadiluka. Ovaj saraj bio je manje reprezentativan. U dvorištu saraja bio je šadrvan sa 60 mlazeva u obliku kite ruže i podsjećao je na fontane u Veneciji.

Prostor između Starog saraja i Novog saraja pripadao je Šašit-paši i na njemu je bila bašča s mnoštvom voća i povrća i lijep šadrvan. Cijeli prostor bio je ograđen zidanom ogradom.

Grčki saraj bio je vakufski karavan-saraj. Jedini takve namjene u gradu. Nalazio se u Grčkoj mahali, sjeverno od nekadašnjeg bioskopa 11. oktobar, u blizini gradskog parka. U njemu je stanovao kadija. Kasnije je dobio naziv Grčki saraj po vlasnicima. Imao je 14 odjeljenja i dva sprata. Bio je najstariji leskovački saraj. Srušen je krajem 19. stoljeća.

Jedna od najljepših muslimanskih kuća bila je kuća posljednjeg leskovačkog kajmakama Hafiza Pašagića, koja se nalazila na desnoj obali rijeke Veternice (u okolini današnje osmospratnice). Srpske vlasti htjele su da je pretvore u dvorazrednu gimnaziju, ali se vlasnik 1880. godine vratio u Leskovac i zatražio od općine da mu kuću isprazne i vrate, što su i učinili i gimnaziju premjestili u drugu napuštenu muslimansku kuću, kod današnje škole “Svetozar Marković”, koja nije imala takve pogodnosti kao kuća Pašagića. Pašagić je posjedovao u Pečenjevcu i Leskovcu dvije velike zgrade. Ostavio je iza sebe i džamiju s minaretom pored nekadašnjeg saraja i prvi moderni hotel u Leskovcu “Solun”.

Muslimanski Leskovac zbrisan je s lica zemlje. Uništeno je četiri i po stoljeća historije ovog grada. Ostala je još jedino zgrada leskovačkog muzeja da na njega podsjeća i posljednji potomak starih leskovačkih muslimana, profesor doktor veterine Ajša Baba-Alić. Dok drugi narodi grade historiju, na Balkanu je vandalski ruše.

PROČITAJTE I...

Sarajevska Općina Centar i načelnik dr. Nedžad Ajnadžić, u saradnji sa BZK „PREPOROD“ i izdavačkom kućom „KNJIGOLJUBAC“ pokrenula je akciju prikupljanja knjiga za prvu bošnjačku biblioteku u Crnoj Gori. Cilj je prikupiti bibliotečku građu s fokusom na temu historije Bosne i Hercegovine, historije Bošnjaka, historije bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti, kulture, lingvistike, prava, ekonomije i svih ostalih područja bitnih za obrazovanje mladih.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Kobac 25.08.2020.

    “Leskovačaka općina prigrabila je nepokretnu imovinu raseljenih muslimana” Nije tacno, moj cukundeda kipio zemlju od turaka, a dzamije pale same jer su bile napustene.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!