fbpx

Leš zaražen Covidom skupo će koštati Crnogorce, Bošnjake i Albance: KAKO JE RISTO SOTONA POSTAO SVETI COVIDIJE

U razumijevanju takvih Nebesko carstvo ustvari je Dušanovo i Lazarevo carstvo, pa su na Ristinoj sahrani uspjeli izgovoriti i to da je Kosovo “nebesko rešenje”, a da je “Crna Gora stvorena iz poezije, a ateističke poezije nema”. Ove fantazmogorije sljeduju od Sv. Petra I. Cetinjskog i njegovog nasljednika Petra II. Petrovića Njegoša, koji su u svojem djelovanju kombinirali podjednako i ulogu svjetovnog i vjerskog poglavara.

 

Njegovo ime Amfilohije nosi značenje “zapovjednika dva voda vojske”, koje se tumači kao dva pravca ratničkog djelovanja, onog duhovnog kao obnovitelja vjere, i onog svjetovnog koje ima nedvosmisleno utemeljenje u širenju i propagiranju velikosrpskog nacionalizma. Njegov leš zaražen covidom bio je javno izložen i ljubila su ga djeca uvjerena da će dio njegove svetosti prenijeti na sebe.

Razmažena fina gradska raja po Sarajevu osuđivala je sve one koji su po društvenim mrežama iskazivali otvoreno gađenje nad ovom epidemiološki opasnom nekrofilijom. To je stvar običaja tuđe kulture, a kritizirati tako nešto navodno je izraz šovinizma, tvrdili su isti oni koji tako često po Sarajevu muslimane upućuju da vjeru prakticiraju “između četiri zida”.

Zvao se Risto, a legendu o njegovoj svetosti Srpska pravoslavna crkva (SPC) podgrijavala je još za njegovog života, ističući da je rođen na Božić, pa je on ustvario bio H(risto)os Radović, a čudotvorne događaje zabilježili su još u njegovom djetinjstvu. Ukopan je u nedjelju, što nije slučajno, rekli su, jer svaka nedjelja simbolizira Vaskrs. Dakle, u svetačkom rasponu od Božića do Vaskrsa, mitropolit Amfilohije još je za svojega života podgrijavao nakanu da se njegova biografija pretvara u svetačko žitije, što je sasvim u suprotnosti s teologijom monaštva, puta samoprijegora, izgaranja u ljubavi, utapanju u kajanju.

Risto Sotona nadimak je koji je dobio kao pasionirani pobornik proklinjanja neistomišljenika, a dok su Srbi masovno ljubili njegov leš zaražen Covidom, akademik Matija Bečković izrekao je na njegovom odru da će sada, kada ih je fizički napustio, biti još utjecajniji jer će pomagati s Neba. Govornici koji su se redali na sahrani razotkrivali su se kao glasnogovornici Nebesa, oni koji u ime Boga obećavaju Nebo Amfilohiju, oni koji su jojkajući i ojkajući, na koncu, u ulozi samoga Boga. Nebeski su narod, sljedbenici Srednjeg vijeka bez redakcije i cenzure.

Vidjeli smo na Amfilohijevoj sahrani sliku i priliku ludog, opasnog i šizofrenog naroda koji je posve folklorizirao religiju, ubacujući u Isusovo poslanstvo elemente paganizma. Utoliko je razumljivo da su Amfilohija zvali i “Đedom”, zamišljajući ga kao starca poslanog s nekog Olimpa da „krstom i mačem“ predvodi nejaki narod. Ne treba se sustezati izreći da je riječ o ludilu bez straha da će nas optužiti za generalizaciju jednog naroda. Misli se na svetosavske Srbe, Amfilohijevu sljedbu, koja za sebe tvrdi da su jedini originalni i vjerodostojni Srbi, nebeskog porijekla, oni za koje Bečković na sahrani kaže da su pjesmotvoran narod koji je sposoban da “stvori svjetsku državu”. Ko nije takav, i nije Srbin.

U definiciji su sljedbenici nacionalističkog svetačkog kulta SPC-a, Nemanjića, četništva, SANU, Matice srpske, oni su koji mrze i proklinju sve što nije identično njima. Crnogorci za takve ne postoje, a Albanci i Bošnjaci su izdajnici i otpadnici od “pradedovske vere”. Amfilohije je za Genocid u Srebrenici govorio da je „osveta“, a za sve rane svojeg naroda da su ujedno i njegove rane. Risto je nosio breme čitave historije na leđima, a ponosio se svojim pretkom Minom Radulovim Radovićem koji je Hasan-begu Mekiću skinuo glavu s ramena i odnio je Sv. Petru na Cetinje.

Amfilohije, naime, rane je svoga naroda liječio tako što je zadavao rane muslimanskim narodima. Mnogi su se čudili da je teniser Novak Đoković plakao za Amfilohijem, ali nisu se čudili što je za njime plakao Arkanov sin. Poznato je da je Amfilohije blagosiljao ovog zločinca prije ratnih pohoda s kojih se vraćao s muslimanskim glavama u zavežljajima. U ime Boga prao je savjest ljudima i lišavao ih ljudskosti, od njih proizvodio zvjeri. Risto Sotona, monstrum.

U razumijevanju takvih Nebesko carstvo ustvari je Dušanovo i Lazarevo carstvo, pa su na Ristinoj sahrani uspjeli izgovoriti i to da je Kosovo “nebesko rešenje”, a da je “Crna Gora stvorena iz poezije, a ateističke poezije nema”. Ove fantazmogorije sljeduju od Sv. Petra I. Cetinjskog i njegovog nasljednika Petra II. Petrovića Njegoša, koji su u svojem djelovanju kombinirali podjednako i ulogu svjetovnog i vjerskog poglavara.

Nevjerojatno, ali istinito, Amfilohije, koji je bio itekako obrazovan, studirao je u Parizu, bio univerzitetskim profesorom, poznavao veliki broj jezika, ustvari je bio savremena inačica devetanestostoljetnih vladara Crne Gore, koje Srbi ne priznaju kao Crnogorce, već ih vide kao čistokrvne Srbe. Na Amfilohijevoj sahrani šizofrenu situaciju pojačavala je činjenica da su mu uz smrtni odar stajali predsjednik Srbije i član Predsjedništva BiH, a da predsjednika Crne Gore nije bilo. Uostalom, ukapao se za Srbe jedini predsjednik, navodni “svečovjek”, utjelovljenje H(risto)sa, koji se izborio za srpske svetinje i osigurao pobjedu na prošlim parlamentarnim izborima, krstom i mačem.

Leš zaražen covidom skupo će koštati Crnogorce, Bošnjake i Albance, jer njegovi sljedbenici tvrde da je svoju veličinu i nebeske dimenzije krio od ljudi, a sada se uzdigao na Nebo. Srpski mediji već su počeli objavljivati slike oblačića u obliku križa iznad Sabornog hrama Hristovog vaskrsenja, gdje je Amfilohije sahranjen. Kažu, eto ga, maše nam s Neba, bdije nad nama. Uskoro će krenuti priče o H(risto)ovim bogojavljanjima, čudima. Usred Podgorice, naime, Srbi su dobili novo “zavetno mesto”, novi Jerusalim, gdje će hodočastiti i ljubiti Amfilohijeve svete mošti zaražene Covidom. Kosovo su izgubili, treba im nova zavetna zemlja. Jao si ga građanima Crne Gore.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!