Lažno zlato jače sija

Prema podacima kojima raspolažemo, trenutno je u izradi opširan naučni rad koji bi trebao redefinirati sintagmu “tekijska ilahija”. Sama konstrukcija “tekijska ilahija” jeste pleonazam, jer su ilahije u pravilu (uz mali broj izuzetaka) nastajale u tekijama. I sama potreba za redefiniranjem konstrukcije “tekijska ilahija” govori u prilog tome da se u aktualnoj muzičkoj produkciji ilahija i kasida napravi odmak od autentičnog registra onoga što prepoznajemo kao bosanske ilahije i kaside. Stoga ćemo u ovom tekstu skrenuti pažnju na projekte novijeg datuma koji su prepoznati kao ilahije i kaside, te ih sagledati iz ugla autentične tekstualne i muzičke tradicije bosanskih ilahija i kasida, u pokušaju da prepoznamo njihovu ukorijenjenost u tradiciji. Posebnu pažnju obratit ćemo na one izvedbe koje su uz ramazanski program emitirane na TV i radijskim stanicama u toku mjeseca ramazana i u danima Bajrama

 

Piše: Hamza RIDŽAL

Riječ “ilahija” arapskog je porijekla. llahija u doslovnom prijevodu znači “božanski, Božiji, posvećen Bogu”. Odlika je ilahije da se autor obavezno potpiše u posljednjoj strofi, pa ta strofa nosi naziv šah-bejtom ili tadž-bejtom. Izvrstan su primjer ilahije Ašika Junusa i Selima Samija, koji su se obavezno potpisivali u posljednjem distihu. Ilahije se, kao forma književnosti, izvorno vežu za tekijske halke, u kojima su i nastajali tekstovi pobožnih pjesama. Najvećim piscem ilahija smatra se Junus Emre ili Ašik Junus iz 13. stoljeća i ujedno jednim od najčuvenijih turskih pjesnika koji je napisao nekoliko hiljada ilahija.

Ipak, Ašik Junus nije jedini pisac ilahija. Teško je i nabrojati imena tarikatskih velikana koji su pisali ilahije. Neki su od najznamenitijih Zikri, Hudai, Kitabi, Nuri Džemali, Kalenderi, Rifai, a od bošnjačkih autora Ilhamija, Kaimija, Sirrija Sikirić, Mehmed Mejlija Sarajlija, Omer ef. Paloš… Amina Šiljak-Jesenković u tekstu Uvodne napomene o književnom aspektu ilahija interpretiranih u Bosni i Hercegovini primjećuje da su ilahije, sukladno tarikatu njihovog autora, nazivane različitim imenima. Pobožna pjesma kod mevlevija naziva se ajin, kod bektašija nefes, kod gulšenija tapug, kod halvetija durak, kod alevija deme, kod jesevija hikmet, dok je ostali tarikati nazivaju džumhur ili zajedničkim imenom ilahi.

Ilahije su najčešće usmeno pamćene i prenošene s jedne generacije na drugu pa je od njihovog nastanka do danas nastao veliki broj varijanti jednog teksta. U Bosni su ilahije prepisivane u zbirke ili medžmue, o čemu svjedoče podaci u Katalogu rukopisa Orijentalnog instituta u Sarajevu iz lijepe književnosti, iz kojih se vidi da je u Bosni postojala rasprostranjena praksa bilježenja i prikupljanja ilahija na arapskom, turskom, perzijskom, albanskom i bosanskom jeziku. “Ako je profana ljubav, ovosvjetski život, ovostrana borba bila temom bošnjačke narodne epske i lirske književnosti, ako su njome izrečene spoznaje i istine o gotovo svim sferama ovosvjetskoga, onda se praktično može istaći i da je ilahija, odnosno kasida forma u kojoj su izraženi gotovo svi aspekti i sve teme duhovnoga: od zaljubljenosti, patnje, molitve, historijskog predanja, opisa Voljenoga, opisa sukobljavanja dobra i zla, pa do spoznaje smrti i onoga svijeta, dakle vječitih tema svih književnih vrsta”, objašnjava dr. Amina Šiljak-Jesenković. Autorica još dodaje da se pri tumačenju ilahije i kaside mora na umu imati i čitav niz stilskih izražajnih sredstava i simbola koji u evropskoj književnosti imaju sasvim drugo značenje. Otuda i potreba da se oni naučno objasne i definiraju na ispravan način.

“Tekijska ilahija je zapravo međužanr koji se nalazi na prijelazu između sufijske divanske i pučke poezije. Od prve nasljeđuje ‘šta’ je tema, a od druge ‘kako’ govoriti o datoj temi. Dakle, duhovnim pitanjima tekijska ilahija ne pristupa kao poezija visokoga stila, a niti govori o općepoznatim šerijatskim postulatima. Ona temama duhovnog puta i stajanjima na tome putu pristupa ne sa teorijskog nego sa isključivo praktičnog dijela. Ne prikazuje konačne ciljeve duhovnog puta nego brojne mijene i konstante neprestanog kretanja putnika na duhovnom putu”, piše dr. Sead Šemsović u tekstu Tekijska ilahija, uvodnom tekstu u knjizi Palača od ruže, veoma kvalitetnoj knjizi turskih sufijskih ilahija u prijevodu Hamze Halitovića. Šemsović još ističe da majstorstvo oblikovanja tekijske ilahije ne leži u lepršavosti pjesničkih izraza, već u pjesnikovoj umješnosti da bude Učitelj. Zato poezija ašika nije uvijek isto što i tekijska ilahija. Povremeno se dodiruju, ali se u potpunosti ne preklapaju. Ašik, kako piše Šemsović, samo pretače unutarnja treperenja u jezik, koji i ne može biti sasvim razumljiv, dok tekijska ilahija nastoji poučiti.

Prema podacima kojima raspolažemo, trenutno je u izradi opširan naučni rad koji bi trebao redefinirati sintagmu “tekijska ilahija”. Sama konstrukcija “tekijska ilahija” jeste pleonazam, jer, kao što je već naznačeno, ilahije su u pravilu (uz određeni broj izuzetaka) nastajale u tekijama. Stoga i sama potreba za redefiniranjem konstrukcije “tekijska ilahija” govori u prilog tome da se u aktualnoj muzičkoj produkciji ilahija i kasida napravi odmak od autentičnog registra onoga što prepoznajemo kao bosanske ilahije i kaside. Ne radi se pritom samo i isključivo o tome da se savremene ilahije i kaside odraz estradizacije i devalvacije klasičnih vjerskih paradigmi. Na koncertu ilahija i kasida održanom u Zetri 1990. godine, naprimjer, interpretirani su isključivo oni tekstovi i melodije koji doista imaju veliku književnu i umjetničku vrijednost, iako se radilo o jednoj estradnoj manifestaciji namijenjenoj širokom slušalačkom auditoriju. Pa gdje je napravljen taj odmak u odnosu na klasične (tekijske) ilahije?

Naravno, ponajveći odmak napravljen je u tekstovima onoga što se danas prepoznaje kao ilahija i kasida. Taj bismo odmak mogli trostruko stepenovati. U prvu grupu ilahija i kasida izmještenih iz svog klasičnog tekstualno-melodijskog okvira spadaju tekstovi veoma bliski tradicionalnoj ilahiji, s povremenim momentima književne izvrsnosti. Ovu grupu ilahija i kasida od klasičnih izdvaja ne toliko njihov sadržaj i tematski spektar, već izbor riječi. Blještavilo takvih tekstova, pisanih iz pera naših savremenika, umnogome podsjeća na znamenitu dervišku hićaju u kojoj jedan šejh pred kraj svog dunjalučkog života kaže dervišu da je spoznao Istinu i da je sada, nakon četrdeset godina traganja, siguran da je našao pravo zlato. Na upit derviša kako razlikovati pravo od patvorenog zlata, šejh odgovara da lažno zlato jače sija. Ova bi hićaja mogla poslužiti kao paradigma za razumijevanje odnosa klasične tekijske ilahije i kasida s ovom grupom savremenih ilahija, često produciranih na TV-u i radiju tokom ramazana. Takve su ilahije i kaside najčešće dobro aranžirane, uče ih prominentni učači, ispjevane su čak u mekamskoj strukturi, od koje je klasična ilahija neodvojiva.

Najveći odmak u odnosu na tekijsku ilahiju ostvaren je, dakle, na leksičkoj ravni teksta, pa takvi tekstovi obiluju gomilanjem riječi koje u sebi nose ogroman estetski potencijal: ašk, dergah, tuba, arš; da bi taj zanos u jednom trenutku prešao u kič i mantrično ponavljanje leksema koje imaju estetski potencijal, ali se on gubi zbog frekventnosti ponavljanja: vječnost, svjetlost, dragulji, smaragdi, sunce, biseri… Jedna od takvih kasida, urađena u bogatom aranžmanu i u sjajnoj izvedbi hafiza Aziza Alilija i Armina Muzaferije, jeste kasida Tvom resulu, autora Džemaludina Latića. Sam tekst ne nastoji “poučiti” slušaoca nečemu, već opisati našu ljubav i probuditi u slušaocu emociju prema Poslaniku, a. s – u čemu i uspijeva. Ova je kasida izučena u mekamu muhayer, što ovu izvedbu muzički u potpunosti naslanja na tradiciju tekije ilahijske, učene u sistemu mekamske muzike. Zbog toga ova i još neke kaside imaju svoju i estetsku i muzičku vrijednost, a u trenutnoj produkciji onog što prepoznajemo kao duhovnu muziku zauzimaju važno mjesto. Takvi su primjeri ponajmanje udaljeni od vrijednosti koje baštini klasična duhovna muzika.

U drugu grupu, mnogo više udaljenu od klasičnih ilahija i kasida, mogle bi se svrstati ilahije i kaside višestruko slabijeg estetskog kvaliteta koje su, nerijetko, ispjevane i u sistemu zapadnoevropske muzičke tradicije. U ovu grupu, također, spadaju tekstovi koji su na planu izraza još i zadržali motive i simbole klasične sufijske ilahije i kaside, ali se njihovo značenje potpuno izgubilo. Slušalac upućen u semantiku jezičkog registra klasične ilahije ostane zbunjen slušajući ovu vrstu tekstova. Ovoj kategoriji pripada najveći broj savremenih ilahija i kasida, a kako bismo ilustrirali problematiku ove kategorije poslužit ćemo se dužim citatom iz teksta dr. Šiljak‑Jesenković Ilahije i kaside – “kofole” i “zaoprave”, publiciranom u časopis Kelamu’l Šifa, u kojem autorica analizira jednu popularnu ilahiju jednog popularnog autora, često emitiranu na radiju tokom ramazana:

“1. Ašiče, gdje si? Tražim Te drumovima dugim, a Ti – Ti se ne tražiš!

Ostajemo zapitani ko se obraća Ašiku, Zaljubljenome? Ko je taj ko ga može tražiti, kad je on već po definiciji taj koji sam traži po putevima dugim, odnosno po Putu Ljubavi, i ima sasvim jasno zacrtan cilj? I još, on teži tome da se otrgne od jastva, a ne da traži sebe!!!!

  1. Moje si cvijeće, a ja bulbul Tvoj. Vječno proljeće, Mirim Tvoj šeboj – čim sabah svane…

Nerijetko se Ašik kao bulbul obraća cvijetu, pjeva Ruži i žrtvuje se za nju, krvari pjevajući do jutra kako bi Ruža otvorila svoj pupoljak. Njegova krv kroz Ružine žile utače se u Ružu, on postaje dio Ruže, sjedinjuje se sa Ljubljenim, i taj trenutak predstavlja njegovu zemnu smrt, međutim, on u tom trenutku postaje realiziran, sjedinjen sa Voljenim. Bulbula do jutra nestaje, čim se Ruža ukaže, jer dvojstvo ne može postojati! Svakako, ovdje valja napomenuti da se u poeziji isključivo javlja par Slavuj-Ruža, gdje Ruža predstavlja Ljubljenoga, Ma’šuka; naravno, Slavuj se ne obraća niti jednom drugom cvijetu osim Ruže, i u ovom kontekstu ne može doći do zamjene. U divanskoj poeziji se od cvjetnih vrsta spominju još i zumbul – koji simbolizira mirisnu kosu Ljubljenoga, soluf Ljubljenoga – odnosno jedno od svojstava Allaha, dž. š. Zumbul koji, kako smo već naveli, simbolizira kosu, i nije rijetka slika u kojoj su zumbul kose Ljubljenog rasute po Njegovu Đul‑obrazu. Također, nerijetko se spominje i lala, koja zbog crvene boje simbolizira krvave suze Zaljubljenoga, rumen na licu Ljubljenoga, a crna tačka u čašici tulipana predstavlja ranu na srcu Zaljubljenoga koji žudi za Licem Ljubljenoga, ili, pak, samo rumeni obraz sa madežom. Kako simbolizira i krv, dalja transpozicija ovog pojma nas vodi do simbola krvi šehida. Treći cvijet koji se spominje u ovoj poeziji jeste narcis, koji je motiviran grčkim mitom o Narcisu, sinu Kephisa, iz čijeg tijela niče cvijet koji sliči oku zagledanom u Ljepotu. Narcis se predstavlja bolesnim, slabim, budući da je stalno zagledan u Ljepotu, i u tome se približuje svojstvima Zaljubljenoga. U dosadašnjem radu na tekstovima i u literaturi nisam naišla na stihove u kojima se spominju druge cvjetne vrste, poput ljiljana, zjevtala ili šeboja, tratinčice, kadifice i sl., kako bi i one mogle biti prihvaćene simbolom.

  1. Ej, ašiče mašuke (!!!!!), kad s Tobom nađem se, stani, ej, sne bez vremena!

Ne znam da li je autorska pozicija u ovom stihu ustupljena trećemu, suparniku, ali ako i jeste, ne znam šta bi taj treći radio i sa Ašikom i sa Ma’šukom. Ukoliko se obraća Ljubljenome, iz pozicije Zaljubljenoga, onda se Zaljubljeni zadovoljava trenutkom susreta, i nikada ne daje sebi za pravo grubo narediti Ljubljenome što da čini!

  1. Ašiče, gdje si? Voliš li moj dert, iza vela, krij se – skrivena!

Ovdje mi ponovo nije jasno ko traži Zaljubljenoga, i ako je to Ljubljeni, kako On može imati dert – kao obilježavajuću odliku Zaljubljenoga, i pogotovo, kako to da još naređuje Zaljubljenome da ostane skriven iza vela!!!! Onaj koji je skriven iza vela jeste Ljubljeni, Ma’šuk, tj. Allah, dž. š., dok je Zaljubljeni u svome stanju otkriven. Ljubljeni je Onaj koji sve vidi, kojemu nema ništa tajno, pa kako može biti logično da od Zaljubljenoga traži da Mu baš On ostane tajna!!! Upravo zbog ovakvih ‘pomjeranja’ koncepata Ljubljenog i Zaljubljenog, u tekstu koji nije pisan bez pjesničkoga dara, sasvim je jasno da nepoznavanje terminologije, i sljedstveno tome, kriva upotreba termina, u najmanju ruku dovodi do kolizije sa temeljnim postulatima tesavvufskoga mišljenja.”

U ovoj je analizi objašnjena terminološka “zbrka”, tako česta u trenutnoj produkciji duhovne muzike. Pritom tekst nije izučen ni u sistemu mekamske muzike, što ovu i slične izvedbe dodatno odmiče od klasične ilahije i kaside.

U treću grupu spadaju popularne pjesme koje nemaju nikakve veze s ilahijama i kasidama, pa ni s drugim formama koje u sebi sadrže prizvuk duhovnosti, ali su ipak prepoznate kao ilahije. Radi se, ustvari, o pjesmama koje svojim ambijentom (pa i jezikom) pripadaju orijentalno-islamskom kulturnom krugu, ali sve što pripada tome krugu ne treba svoditi na formu ilahije. Tako bismo mogli reći da neke pjesme Dine Merlina dolaze iz sfere islamskog kulturnog utjecaja, ali se radi o popularnoj muzici.

Pa ipak, niko Merlinove tekstove i interpretacije ne naziva ilahijama i kasidama, što nije slučaj s nekim drugim popularnim pjesmama koje su u najširem krugu muslimana prepoznate kao ilahije. Dva su moguća razloga za to. Prvo, izvođači takvih popularnih pjesama najčešće su lica koja inače uče i ilahije i kaside, pa ih se doživljava i u najširem sloju publike “definira” kao učače, a ne pjevače. Drugi razlog jeste to što su takve pjesme u potpunosti ili bar dijelom ispjevane u mekamatu, muzičkom sistemu baštinjenom uz tekijsku ilahiju. Za ovu kategoriju postoji najmanje primjera, ali ipak dovoljno da bismo već mogli govoriti o fenomenu. Ako se u prve dvije kategorije radi o neznanju (autora teksta ili melodije), onda se u ovoj, trećoj, radi o brkanju registara i književnih žanrova. Radi se, dakle, o tome da jednu vrstu tekstova nazivamo ilahijama i kasidama, a za to nema osnove. Kao primjer može poslužiti pjesma Otac u izvedbi sjajnog Ibrahima Bilčevića, promovirana prošlog mjeseca ove godine i često producirana na TV stanicama uz ramazan. Ova se pjesma ne može nazvati ilahijom, niti kasidom u užem smislu, a razlog zbog kojeg je tako nazvana jeste njena ambijentalna uronjenost u islamski duhovni milje, te činjenica da je dosljedno interpretirana u mekamskoj strukturi, tačnije, u mekamu beyati.

Kao primjer, također, može poslužiti i nedavno promovirana pjesma Šam u izvedbi Mustafe Isakovića (evo prvog razloga: Isaković je učač, ne pjevač! – rekao bi naš svijet). Ne dovodeći u pitanje očitu pripadnost ove pjesme orijentalno-islamskom kulturnom krugu, radi se o vrsti teksta koji se samo uvjetno može smjestiti u formu kaside. Kasida, istina, ne mora biti isključivo pjesma o Poslaniku, pa književnoteorijski gledano, i ovu pjesmu, kao i pjesmu Otac, možemo nazvati kasidom u širem smislu. Međutim, bosanska tradicija duhovne muzike kasidom definira pjesme o Poslaniku, ashabima, Ehli-bejtu, pa i velikanima iz historije islama. Čuvena je bosanska kasida Hej, dervišu, ti svog šejha savjet čuj, autora Mejli-babe, u kojoj se poimenice u svakoj od 13 strofa spominje ime jednog od duhovnih velikana koji su obilježili historiju svjetske i posebno bosanske duhovnosti.

Gledajući kroz prizmu te bosanske tradicije, kasidom se bez puno dilema može nazvati pjesma Devet heroja, kako zbog teksta koji odgovara na poetičke zahtjeve kaside, tako i zbog melodije koja ima mekamsko izvorište (Kasida Devet heroja proučena je u mekamu hidžaz). Međutim, i pjesma Šam ispjevana je u mekamskoj strukturi, tačnije, u mekamu kurd, jednom od najljepših mekama koji služi izražavanju boli za domovinom i porodicom. Mogući razlog zbog kojeg ova pjesma biva prepoznata kao kasida jeste činjenica da je ispjevana u mekamskoj strukturi. Treba naglasiti da mekamat nije karakteristika samo sakralnih već i profanih muzičkih formi. U arapskom svijetu, Turskoj ili Iranu, u mekamatu se pjeva i popularna muzika, ali naše bosansko uho nije sviklo čuti mekamsku muziku u popularnoj pjesmi (posebno kada je jedan mekam, kao što je to slučaj u pjesmi Šam, dosljedno i znalački proveden kroz cijelu izvedbu pjesme). Pojednostavljeno rečeno, onaj ko mekame ima priliku slušati uglavnom u učenju Kur’ana, ezana i salavata, pa onda čuje pjesmu ispjevanu u mekamatu – i tu će pjesmu, bez obzira na sadržaj teksta, prepoznati kao fenomen proizišao iz sakralnog registra.

Drugi primjer popularne pjesme koju pojedinci nazivaju ilahijom (!!!) jeste Džehva Armina Muzaferije ili Džennetska hurija u izvedbi hora “Gazija” (Evo par stihova Džennetske hurije: Zvijezdom kitiš uvojke, svoje, plave / Nježna poput zelene vlati trave / Čedna si k’o pahulja, malena, bijela / Pogled svoj sakrivaš, kao srna nemirna / Džennetska si hurija, sa osmijehom na usnama). U oba slučaja radi se o tekstovima koji nemaju puno veze s religijskom ili duhovnom sferom ljudskog iskustva. Nijedna od njih nije ispjevana u mekamskom muzičkom sistemu, iako bi se u njima mogli prepoznati elementi mekama farahfeza, nahawand i huseyni (ali se, ustvari, radi o skali prirodnog mola, a ne mekamskom muzičkom sistemu). Ovdje je važno naglasiti da ni Mustafa Isaković ni Armin Muzaferija, kao ni ljudi okupljeni oko projekata Šam i Džehva – bar koliko je nama poznato – nisu ove pjesme nazivali ilahijama. Ipak, to nije bio slučaj s Džennetskom hurijom, za koju su izvođači na svojoj zvaničnoj web-stranici tvrdili: “Džennetska hurija je nedostajuća karika koja je svojom originalnošću iskazivanja duhovne dimenzije ljudskog bića obogatila vrlo prisutni mozaik ilahija i kasida na plavetnom nebu koje se podjednako osmjehuje svim Bošnjacima u domovini, širom svijeta i drugim ljubiteljima žanra duhovne pjesme i muzike.”

Zbog sve veće produkcije ilahija i kasida, ili onog što se naziva tim imenom, sve je teže upratiti sve ono što se pojavljuje u aktualnoj muzičkoj produkciji u BiH. Ono što raduje jeste pojava mlađih izvođača, kakvi su Mustafa Isaković, Ibrahim Bilčević, Mirza Ganić i drugi koji su ovladali mekamatom i koji u potpisu novih projekata na kojima rade obavezno navode i mekam / skalu, u kojem je izučena određena ilahija ili kasida. U ovaj niz treba uvrstiti i Idriza Hasanovića, koji, uz navedeno, čini se, posebno vodi računa i o kvaliteti tekstova koje će snimiti. Među pozitivnim trendovima valja spomenuti i pokušaje obrade klasičnih bosanskih ilahija i kasida. U određenim slučajevima radi se o veoma kvalitetnim pokušajima.

Tako je, naprimjer, Udruženje “Tekija Mesudija” opremilo nekoliko klasičnih bosanskih ilahija u savremeni muzički aranžman. Ovo je udruženje uspjelo na jedan savremen način, uz bogat muzički aranžman, interpretirati neke tekstove ilahija koji su plod autentično bosanskog umjetničkog genija, a čiji se originalni tekstovi, pa i melodije, mogu čuti još samo u bosanskim tekijama. Tako su članovi Udruženja “Tekija Mesudija” na CD-u Bosanske derviške ilahije snimili tekstove Sirri‑babe, Abdulvehaba Ilhamije Žepčaka, Arifa Sidkija, Selima Samija i drugih autora koji su pisali ilahije na bosanskom jeziku. Ujedno, radi se o nekim od najstarijih tekstova ilahija i kasida napisanih na bosanskom jeziku, bar kad je riječ o Ilhamiji i Sirriji. Kao primjer kvalitetno interpretirane kaside, može poslužiti Ilhamijina kasida Ako pitaš za derviše svijeta, koja je sačuvala svoju autentičnu melodiju i mekam huseyni (jedan od mekama iz porodice beyati), u kojem je originalno ispjevana, a koja je na CD-u Bosanske derviške ilahije muzički oplemenjena uvodnim taksimom i solo dionicama koje su razbile jednoobraznost ritma. Ipak, ove su dionice dijelom aranžirane u mekamu hidžaz.

Međutim, kombiniranje mekama unutar jedne tonske izvedbe ili, bolje reći, neinsistiranje na jednom mekamu jedna je od posebnosti bosanske tradicije ilahija i kasida. Važno je primijetiti da se u ovoj izvedbi Ilhamijine kaside pojavljuje višeglasje (oktava u svakom neparnom stihu), a polifonija je neprimjerena tradiciji mekamske muzike, koja je u svojoj osnovi monodijska. Međutim, upravo je tu napravljen odmak od klasičnog načina izvođenja ove kaside, odmak koji njenoj izvedbi daje savremeniji melos. No, koja je to mjera između tradicije i savremenosti što može garantirati autohtonost i modernost istovremeno? Koji će trendovi oblikovati ilahiju budućnosti i šta će ostati od ilahija koje se učiše u tekiji na Oglavku prije 200 godina? Sve su to pitanja koja treba postavljati i kojima se treba baviti danas i sada. Ako ne, onda ćemo se popularnih ljubavnih pjesama, odnosno neke vrste “halal-popa”, sjećati kao remek-djela klasične bosanske duhovnosti. Na kraju da naglasimo da su za potrebe ovog teksta korišteni muzički uzorci i interpretatori vrijedni razmatranja i uopće dostojanstva svojstvenog duhovnoj muzici. Nismo uzeli u razmatranje hiperprodukciju kiča i lošeg ukusa koje nije primjereno dostojanstvu duhovne muzike.

 

PROČITAJTE I...

Lars von Trier, Dogville; scenska adaptacija teksta: Christian Lollike; režija: Lajla Kaikčija; dramaturgija: Vedrana Božinović; scenografija i kostimografija: Sabina Trnka; saradnik za scenski pokret: Ena Kurtalić; muzika: Igor Kasapović; asistent režije: Džejna Avdić; igraju: Amra Kapidžić, Kemal Rizvanović, Ejla Bavčić, Sanela Pepeljak, Merima Lepić Redžepović, Ermin Sijamija, Aldin Omerović, Slaven Vidak, Mak Čengić

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!