fbpx

Lažne debate i orijentalistički klišeji: “Ko to tamo o halifatu peva”

Washington Post finansirao je prošle godine ispitivanje javnog mnijenja o odnosu turskog društva prema halifatu. Objavili su rezultate 24. jula ove godine (baš na dan otvaranja Aja Sofije za namaze) pod pompeznim naslovom Istanbulska Aja Sofija opet je džamija. Da li turski državljani žele da Erdoğan obnovi halifat?, uz još pompezniji i pomalo priglup podnaslov: “Čak i ako bi Erdoğan želio obnoviti drevni halifat, potrebna mu je podrška javnosti da bi uspio.” Stvarno?

Piše: Bojan BUDIMAC

Jedna od prepreka, ali možda i najveća, za razumijevanje turske (političke) stvarnosti, naročito iz daljine, jeste nesposobnost, često i nevoljnost posmatrača da odvoje marginalno od ključnog ili nestvarno od stvarnog. U održavanju te nesposobnosti od velike su pomoći im marginalne pojave na turskoj sceni, koje, s vremena na vrijeme, uspješno ubace “kosku” u javni diskurs, pa se nešto što zapravo nema veze s realnošću na trenutak učini veoma stvarnom i “ključnom” debatom, a u suštini je mlaćenje prazne slame u balonu vrućeg zraka. Gorljivost raznoraznih bjelosvjetskih lumena da progutaju taj vrući zrak vodi tome da podriguju (orijentalističke) floskule o neoosmanizmu, sultanu i halifi.

GDJE JE I KAKO POTONUO HILAFET

Predvidljivo, vraćanje statusa džamije Aja Sofiji bila je odlična prilika da se bacanjem jedne takve “koske” pokuša startovati vještačka debata idealna za manipulacije percepcijom o Turskoj i turskom društvu, koja bi spomenutim lumenima dala dodatnu “argumentaciju” za (dodatno) podrigivanje. Vjerovatno pogađate, riječ je o pozivu jednog marginalnog časopisa (Gerçek Hayat) na obnovu hilafeta. Zapravo, naslovnica koja se sastojala iz crvene halifatske zastave Osmanskog carstva i teksta na turskom, arapskom i engleskom jeziku: “Okupite se zbog halifata. Ako ne sada, kada? Ako ne vi, ko?” provokativnija je (milion puta) od čorbe od teksta glavnog urednika (Kemal Özer) koji ju je pratio. Ustvari, naslovnica i tekst nisu ni kompatibilni. No o tom potom.

Osmanski halifat proglašen 1362. godine, kada je Murat I osvojio Jedrene, dobio je na težini tek kada je sultan Selim I osvojio Egipat, odnosno kada je posljednji abasidski halifa Al-Mutawakkil III doveden u Istanbul kao zarobljenik, gdje je formalno predao titulu halife Selimu, uspostavljajući osmanske sultane kao novu halifatsku liniju. Postepeno su osmanski sultani viđeni kao de facto vođe i predstavnici islamskog svijeta. Raspadom carstva (čemu su arapski nacionalistički pokreti, uz više od ohrabrenja Britanaca, veoma doprinijeli) institucija halifata kao alata za politički utjecaj na muslimanske zemlje izgubio je značaj. Za razliku od sultanata koji je ukinut 1. novembra 1922, dakle prije zvaničnog proglašenja republike 29. oktobra 1923, halifat i posljednji halifa Abdülmecid II, doduše lišeni svake moći, tolerirani su do 3. marta 1924. godine.

Historijski klišeji, čitaj pojednostavljenja, tvrde kako je Mustafa Kemal Atatürk ukinuo halifat. Međutim, činjenica je da to nije bilo tako. Naime, ingerencije halifata prenijete su na Veliku narodnu skupštinu Turske, kraće parlament, i ondje su i danas u stanju hibernacije. Taj politički potez nije bio bez opozicije, među samim Atatürkovim saborcima. Za generala Kazıma Karabekira, veterana Turskog rata za nezavisnost, tajming je bio neprikladan. Britanske snage stajale su na granici jugoistočne Turske, polažući pravo na Kirkuk (sada Irak). Karabekir se protivio ukidanju halifata prije rješavanja situacije s Kirkukom i Mosulom, zato što su Kurdi, prilježniji islamskim vjerovanjima, započeli ustanke protiv vlasti, jer su se bojali da će vlada ukinuti religiju nakon što okonča halifat. Epilog je bio taj da je Turska zbog te pobune pristala napustiti Kirkuk, te je on pripao britanskom mandatu.

Spomenute pobune prethodile su čuvenoj pobuni šeika Saida (februar – april 1925) na jugoistoku Turske, koja je nedvosmisleno bila reakcija na “ukidanje” halifata (doduše, kurdski historičari nacionalisti žestoko bi se suprotstavili ovoj tvrdnji). Radi suzbijanja ovog ustanka, Vlada je zahtijevala specijalna ovlaštenja u vidu Zakona o održavanju reda (Takrir-i Sükun Kanunu). Kratak zakon od svega tri člana usvojen u parlamentu 4. marta 1925. godine dao je Vladi Turske pravo da zabrani svaku organizaciju, publikaciju i inicijativu koju proglasi reakcionarnom ili subverzivnom. Koincidentno (veliki znak pitanja), oštricom tog zakona samo tri mjeseca kasnije zabranjena je Progresivna republikanska partija Kazıma Karabekira, koju je osnovao nakon penzioniranja u armiji novembra 1924. godine. Ovim je Turska ušla u dvadesetpetogodišnji jednopartijski sistem.

Od tada, praktično, nije više bilo artikuliranih poziva za obnovu halifata, o pobunama da ne govorimo. Jednostavno, tema se postepeno preselila na marginu i/ili akademske rasprave (bez zahtjeva za obnovom). U međuvremenu je sama riječ od silnih projekcija u nju izgubila jednosmisleno značenje, a na Zapadu postala učitan termin (loaded term) – babaroga za plašenje islamofoba, turkofoba i orijentalista. Zapravo, nije fer ovo posljednje pripisati samo Zapadu, jer isto važi i za dio (površno) pozapadnjačenog turskog društva. Kada tome dodamo činjenicu da se banda manijakalnih krvožednih terorista ISIL-a samoproglasila halifatom, još je jasnije da se racionalna debata o toj instituciji ne može voditi. Nažalost, to ide i dalje, pa se iracionalno reagira na svaku inicijativu ka jedinstvu muslimana.

TURKOFOBNE I DUGOFOBNE NAOČALE

Washington Post finansirao je prošle godine ispitivanje javnog mnijenja glede odnosa turskog društva prema halifatu, odnosno njegovom “ukidanju”. Objavili su rezultate 24. jula ove godine (baš na dan otvaranja Aja Sofije za namaze) pod pompeznim naslovom Istanbulska Aja Sofija opet je džamija. Da li turski državljani žele da Erdoğan obnovi halifat?, uz još pompezniji i pomalo priglup podnaslov: “Čak i ako bi Erdoğan želio obnoviti drevni halifat, potrebna mu je podrška javnosti da bi uspio.” Stvarno?

Ispitivanje se sastojalo samo iz dva pitanja. Prvo je bilo: “Kao što znate, 1924. godine Velika narodna skupština Turske (TBMM) ukinula je halifat. Vjerujete li da je ovo bila dobra odluka za Tursku ili loša odluka za Tursku?” Prema rezultatima (navodno) reprezentativnog uzorka u dvanaest turskih provincija, skoro 59 posto ispitanika odgovorilo je da je to bila dobra odluka, 10 posto da niti je dobra niti loša, 14 posto da je to bila loša odluka, dok ostatak od 17 posto nije znao. Drugo pitanje – U kojoj biste se mjeri složili da “muslimani širom svijeta trebaju težiti ponovnom uspostavljanju halifata” – dalo je sljedeće rezultate: 43 posto se “definitivno ne slaže”, 18 posto “donekle ne slaže”, 9 posto “donekle slaže” i 8 posto “definitivno se slaže”.

Iako ispitivanja javnog mnijenja u Turskoj treba uzimati s mnogo opreza (naročito ako ih plaća zapadni medij), ovi rezultati djeluju prilično tačno. Jednostavno, halifat nije tema koja bi zagrijala većinu turske populacije niti je to dio javnog diskursa. To je mašta (može svašta) na početku teksta spomenutih bjelosvjetskih lumena i vrlo je teško ocijeniti je li Washington Post bio razočaran ili zadovoljan nalazima. U svakom slučaju, bilo kakve rezultate mogao bi spinovati u kojem god pravcu hoće.

Egzibicija časopisa Gerçek Hayat percipirana je kao provokacija širom političkog spektra. Naravno, iz različitih razloga i pozicija. Vladajuća Partija pravde i razvoja (AKP) jednostavnim citiranjem Ustava Republike da je “Republika Turska demokratska, sekularna i socijalna država kojom vlada vladavina zakona” odbila je da uopšte uđe u nezdravu “debatu” koja vodi polarizaciji. Devlet Bahçeli, lider savezničke Partije nacionalističke akcije (MHP), rekao je u govoru parlamentarnoj grupi: “Ovaj je slučaj zatvoren. Oživljavanje halifata znači novi sukob i nepredviđeni domaći nered. Niko na to nema pravo.”

S druge strane, opozicija bi vrlo rado debatirala o kažnjavanju glodura Özera, koji se (naivno) pita od kada se to poziv na jedinstvo muslimana računa kao provokacija. Fakat, u pratećem tekstu, a interesantan detalj jeste da se o Gerçek Hayatu diskutiralo (srećom, kratko) samo na osnovu naslovne strane puštene u opticaj na društvenim mrežama PRIJE nego što je broj izašao, Özer drobi o mnogim stvarima koje nisu nikakav poziv, da bi na kraju predložio stvaranje islamske unije sa sjedištem u Istanbulu kojoj bi se muslimanske zemlje dobrovoljno priključile.

Kao što rekoh, racionalna debata o halifatu nije moguća, a ideja da će marginalni list s maksimalnim tiražom od 10.000 (podsjećanja radi, Turska ima 83 miliona stanovnika) startovati racionalnu debatu takvom naslovnicom u najboljem je slučaju romantična, u najgorem imbecilna.

Glas razuma u kratkoj, ali žestokoj debati (na više TV programa) bio je pravnik Mücahit Birinci, koji je prvo ukazao na činjenicu da halifat nije “islamski Vatikan”, kao i na to da su, ako se nastranu ostave pravedne halife, halifati uvijek bili politička moć i poluga koje su zavisile od snage države. Zaključivši da u duhu 21. stoljeća država i narod treba da streme snazi (moći) na svim planovima, što dovodi do mogućnosti da se štite ne samo vlastiti interesi nego da se brane interesi zemalja s kojima je Turska kulturno, religijski ili na neki drugi način povezana. Naime, tada se srodne države okupljaju oko one snažne. Sve drugo (priča o hilafetu) je provokativan (disfunkcionalni) romantizam.

Kada se pogleda bolje (bez islamofobnih, turkofobnih i/ili orijentalističkih naočala), Turska je već na tom putu. A jedan od pokazatelja snage jeste taj da se ne obazire mnogo kako će taj put bjelosvjetski lumeni nazivati. Orijentalistički klišeji govore više o njima nego o savremenoj Turskoj.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!