Lagali su da novac skupljaju za nezbrinutu djecu Srebrenice

Udruženje je imalo neki ugovor s načelnikom Opštine Srebrenica Mladenom Grujičićem o izgradnji doma za nezbrinutu djecu u Srebrenici, tako da su volonteri od građana novac tražili upravo za taj dom, koji nikada nije ni započet niti je bilo šta o njemu u medijima. “Takav papir, odnosno ugovor, zaista je postojao. Ali mi nikada nismo čuli, vidjeli ili na bilo koji način svjedočili bilo čemu što je ukazivalo da zaista postoji namjera izgradnje jednog takvog doma. Od prikupljenih para se najmanje doniralo, tu su se kupovali skupocjeni automobili, hvalili su se večerama, putovanjima i slično”, priča Enisa

 

Piše: Damir HADŽIĆ

Već smo prije u Stavu pisali o lažnim humanitarnim udruženjima koja u potrazi za volonterima nude “ekstra dobru zaradu”. Sam pojam “ekstra zarada” za jedno humanitarno udruženje “para uši”, pa samim tim donosi i niz sumnji, što se na kraju ispostavilo i opravdanim.

Do sada su mnoga državna i nevladina humanitarna udruženja, koja uživaju povjerenje građana zbog svog transparentnog rada, upozoravala na lažna humanitarna udruženja i lažne volontere koji prikupljaju novac od građana. Neka od tih jesu i udruženja “Dar ruke” i “Pomoć.ba”, o kojima smo već ranije pisali. Nakon našeg pisanja, “Pomoć.ba” je nestala s društvenih mreža, ali prema našim izvorima, i dalje imaju svoje volontere.

Ono što povezuje ova dva udruženja jeste to da su nastali od jednog udruženja koje se zvalo “Crveno srce”. Prema informacijama naših dobro upućenih izvora, “Crveno srce” se “raspalo” radi nesuglasica oko podjele novca. Tako su nakon toga nastali “Pomoć.ba” i “Dar ruke”. Još jedna zajednička tačka jeste i to da volonteri ovih udruženja imaju “zaradu” od 30 posto, što je mnogo veća zarada naspram volontera poznatih i povjerljivih udruženja. Osim toga, imaju i po deset konvertibilnih maraka toplog obroka. “Pomoć.ba” je također svoj naziv iskorištavalo kako bi pridobili povjerenje građana, predstavljajući se kao jedna od vodećih humanitarnih organizacija “Pomozi.ba”.

POKRETAČ UDRUŽENJA UPOSLENIK FMUP-A

Enisa (pravo ime poznato redakciji) je djevojka koja je volontirala dok je još postojalo “Crveno srce”. Tada su bila “dva vlasnika” ovog udruženja, od kojih je jedan, prema tvrdnjama našeg izvora, uposlenik FMUP-a, a drugi ima svoju firmu, inače poznatiji kao direktor koji je “poklonio Audi svom najboljem radniku”.

“U ‘Crvenom srcu’ kao predsjednik udruženja vodila se supruga ustvari glavnog pokretača cijele priče jer on nije mogao biti na papirima s obzirom na to da je uposlenik državne institucije. Predsjednik Skupštine tog udruženja bio je čovjek koji se poslije odvojio i osnovao ‘Dar ruke’. Mi kao volonteri imali smo zaradu 30 posto i deset KM toplog obroka, ali ako bi skupili novca više od 150 konvertibilnih maraka, onda nam je topli obrok iznosio 15 KM, i tako se povećavalo prema novcu koji se donese”, započinje svoju priču ova mlada Sarajka.

Tvrdi da je udruženje tada imalo neki ID broj, ali da nije sigurna da su zaista i bili registrirani, jer bi im policija, ukoliko ih zaustavi, pisala kazne. “Mi smo dobijali kazne po 500 KM, a udruženje je dobijalo od 1.500 do 5 hiljada kazne. Pokušavali smo svi se izvući da ne dobijemo kaznu, ali kada bismo i dobili, udruženje je plaćalo i naše kazne.”

Kako kaže, tada je udruženje imalo neki ugovor s načelnikom Opštine Srebrenica Mladenom Grujičićem o izgradnji doma za nezbrinutu djecu u Srebrenici, tako da su volonteri od građana novac tražili upravo za taj dom, koji nikada nije ni započet niti je bilo šta o njemu u medijima. “Takav papir, odnosno ugovor, zaista je postojao. Ali mi nikada nismo čuli, vidjeli ili na bilo koji način svjedočili bilo čemu što je ukazivalo da zaista postoji namjera izgradnje jednog takvog doma. Od prikupljenih para se najmanje doniralo, tu su se kupovali skupocjeni automobili, hvalili su se večerama, putovanjima i slično”, priča Enisa.

Dnevni prosjek koji su volonteri donosili bio je minimalno oko dvije stotine konvertibilnih maraka, a svakodnevno je volontiralo od deset do petnaest volontera, što znači da je udruženje dnevno dobijalo minimalno oko dvije-tri hiljade konvertibilnih maraka. “Međutim, to je neki niži prosjek, bilo je situacija da volonteri donose dnevno i oko sedam-osam stotina maraka, pa čak i hiljadu i više. Ljeti se mnogo više skupi, dok smo zimi išli na planine gdje se ljudi okupljaju i znali smo i na planinama za jedan dan skupiti oko hiljadu do hiljadu i po maraka”, kaže Enisa.

VIŠE OD TRIDESET HILJADA KM ZA MJESEC DANA

Predstavnici udruženja volonterima su govorili da imaju određeni iznos novca koji mjesečno moraju uplatiti u humanitarne svrhe. Međutim, koliko je novca zaista otišlo u humanitarne svrhe, upitno je s obzirom na to da niko od volontera nije svjedočio nekim posebnim uplatama. “Mi smo novac predavali njima na ruke, kada se prebrojavalo i dijelio nama naš dio, a ostatak je išao njima. Mi nismo nikada drugom volonteru smjeli govoriti koliko smo novca prikupili. To nam je bilo i sumnjivo. Jednom smo ipak ‘pregazili’ to pravilo i, kada smo sabrali, shvatili smo da smo nas četvero-petero volontera za mjesec dana skupili preko trideset hiljada konvertibilnih maraka”, objašnjava Enisa, dodajući da je ta cifra i veća jer je bio veći broj volontera.

Od toga svega, Enisa je bila svjedok da je uplaćeno pet hiljada konvertibilnih maraka za jednu djevojčicu kojoj je bila potrebna hitna transplantacija bubrega. Osim toga, u par navrata bilo je nekih posjeta gdje su uručivane pomoći, ali u mnogo manjim iznosima, odnosno po stotinu ili dvije stotine konvertibilnih maraka. To je sav novac koji je bio uplaćen u humanitarne svrhe u roku od oko godinu dana, a kojem su svjedočili volonteri, iako je bilo prikupljeno mnogo, mnogo više. “Ostalo mi nismo znali šta se radi s parama. Većinom su tu mladi ljudi, vjerovali smo u to da je to zaista humanitarnog karaktera i onda nam je bilo bitno da uzmemo svoju dnevnicu, tako da nismo ni ispitivali za ostatak novca, a sumnjam da bismo i dobili odgovore.”

Bivši volonter “Dara ruke”, jednog od udruženja koje je nastalo iz “Crvenog srca”, Semir (pravo ime poznato redakciji) kaže da je dnevno uvijek volontiralo preko deset osoba, odnosno oko petnaest. Ista iskustva ima kao i Enisa, volonteri su dnevno donosili minimalno po dvije stotine ili tri stotine maraka, a bilo je situacija da se skupi i preko hiljadu konvertibilnih maraka. “Nismo znali gdje se troši novac. Možete i sami vidjeti na njihovim objavama na društvenim mrežama da oni ponekad odu u neke posjete ili uplate u humanitarne svrhe po nekih dvije ili tri stotine maraka, ali to je suma koju jedan volonter donese za jedan dan. Tako da je to od cjelokupnog novca koji dođe u udruženje ustvari ništa”, kaže Semir. Tvrdi da su njihovi nadređeni u “Daru ruke” bili u dogovoru s glavnima iz “Pomoć.ba”, tako da su se dogovarali da ne idu isti dan na isti teren. “Ako bi volonteri iz ‘Pomoć.ba’ išli u Zenicu taj dan, mi iz ‘Dara ruke’ znali smo da taj dan ne trebamo biti u Zenici. To nas nije ni čudilo jer smo znali da su oni bili prije skupa u udruženju ‘Crveno srce’, a isto tako su i radili skupa u firmi koja je call center”, pojašnjava Semir.

ISKORIŠTAVANJA SREBRENICE

Osoba koja se vodila kao predsjednik u “Daru ruke” bio je samo predsjednik na papirima, ali je osoba koja je udruženje vodila ustvari supruga uposlenika FMUP-a, odnosno on sam. Semir tvrdi da je bilo situacija gdje su ljudi u potrebi, većinom za liječenje, dolazili kod njih u udruženje u nadi da će im pomoći, ali da su ih iz udruženja odbijali uz obrazloženje “da ne mogu stići na sve strane”. Ni to volonterima nije bilo jasno jer su znali koliki se novac prikuplja, a koliko se malo uplaćuje u humanitarne svrhe. Gdje ide ostatak novca, ni volonteri u “Daru ruke” nisu znali.

“Znali smo svaki dan u sedmici ići u neki drugi grad da volontiramo. Na početku ‘rada’ priča je bila da se novac skuplja za nezbrinutu djecu Srebrenice, a kasnije su nam govorili da prikupljamo za tu bolesnu djevojčicu kojoj je trebala transplantacija bubrega. Iako mi nismo nikada svjedočili bilo kakvom kontaktu s djecom u Srebrenici, jedino je na markicama pisalo da će novac ići za nezbrinutu djecu Srebrenice”, kaže Semir, ističući da niko od volontera nije svjedočio da se bilo šta doniralo za Srebrenicu.

Bilo je situacija i da volontere građani nazivaju “prevarantima”, nakon čega su pojedinci i napuštali ovo udruženje. Također, i volonterima udruženja “Dar ruke” policija je znala pisati kazne po pet stotina konvertibilnih maraka, pa je bilo situacija i kada su volonteri privođeni na saslušanje.

Ovo su svjedočenja samo nekih od volontera koji su bili uključeni u rad pomenutih udruženja, što još jednom potvrđuje naše prošle tekstove o lažnim udruženjima i lažnim volonterima. Još je više zabrinjavajuća tvrdnja ovih volontera da upravo ova udruženja vode ljudi koji su zaposleni u FMUP-u ili koji su dospjeli u medije kao “direktor za primjer koji kupuju automobil najboljem radniku”. Nakon ovih svjedočenja, pitamo se od kojeg je novca kupljen i taj automobil.

Dok građani pokušavaju humanitarnim pozivima od dvije konvertibilne marke osigurati liječenje za neko dijete, navodna humanitarna udruženja mjesečno skupljaju po trideset hiljada a da ne znamo ni kome ide taj novac. Istražni organi očito će imati pune ruke posla.

PROČITAJTE I...

“Vrlo je rijetko on dolazio kući s linije. Mati se uvijek žalila što ga nema. Često je govorila: ‘Vi svi nekako dođete, a moj Safet najmanje.’ A kad bi i došao kući, brzo bi se vraćao nazad. Kao da je to bio samo njegov rat. Toliko ga je vuklo da ide na ratište”

Svjesni smo da Stolac ne može sve sam učiniti, ali moramo krenuti od svoje avlije, moramo učiniti sve što je u našim mogućnostima kako bi nas drugi podržali i pomogli. Stolac mora imati svoje mjesto u našoj državi zbog strateški važnog položaja i prostora na kome se nalazi. Stolac je najveći centar Bošnjaka kako prema istočnoj, tako i prema južnoj Hercegovini

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!