fbpx

Labuđi pionirski pjev sarajevskih protesta: Jugonostalgija, a ne antifašizam

Protestni skup nije kako treba ni bio počeo, a već je postalo jasno da se povod za njegovo održavanje izgubio u moru jugonostalgičarskih i sarajevocentričnih parola i simbola, te da bilo kakav “antifašizam” okupljenih počinje i završava na šamanističkom dozivanju uskrsnuća Tita i Jugoslavije u granicama Kantona Sarajevo. Zahvaljujući takvoj ideološkoj, mentalnoj i prostornoj redukciji, propuštena je prilika da se uputi istinski građanski i bosanskohercegovački odgovor na dobro smišljenu provokaciju hrvatskog državnog i crkvenog podzemlja

 

Piše. Mustafa DRNIŠLIĆ

Protestni performans koji su u prošlu subotu priredili ovdašnji samoproglašeni “antifašisti” još jednom je pokazao i sve proturječnosti utkane u temelje ideologije koju baštini ovdašnja ljevica, ali i samu nebuloznost i stupidnost njihove političke prakse. Iako je povod za ovaj performans bila “građanska” konsternacija odlukom Vrhbosanske nadbiskupije da održi komemoraciju i misu za žrtve Bleiburga u Sarajevu, protesti su se vrlo brzo pretvorili u sasvim politički i gotovo religiozni skup na kojem su rijetki preostali skojevci i sredovječni Titovi pioniri zazivali povratak svojih idola i oplakivali izgubljeni “socijalistički raj” na Zemlji. Čitav skup odavao je utisak inicijacije u eleuzijske misterije, ne samo zbog histeričnih povika, vrištećih parola i ikonografije kulta već i zbog opipljive, gotovo orgazmičke ekstaze jugonostalgičnih posvećenika treće životne dobi koji kao da su jedva dočekali da nakon ukidanja mjera zabrane kretanja konačno izađu na ulice Sarajeva i prošire svoj ideološki virus.

Protestni skup nije kako treba ni bio počeo, a već je postalo jasno da se povod za njegovo održavanje izgubio u moru jugonostalgičarskih i sarajevocentričnih parola i simbola te da bilo kakav “antifašizam” okupljenih počinje i završava na šamanističkom dozivanju uskrsnuća Tita i Jugoslavije u granicama Kantona Sarajevo. Zahvaljujući takvoj ideološkoj, mentalnoj i prostornoj redukciji, propuštena je prilika da se uputi istinski građanski i bosanskohercegovački odgovor na dobro smišljenu provokaciju hrvatskog državnog i crkvenog podzemlja. Time su se “antifašisti” još jednom pokazali ne samo kao obični korisni idioti hegemonističkih i separatističkih politika susjednih država već i kao glavni zagovornici “Republike Sarajevo”, a što je ništa drugo nego politički korektan termin za “findžan državu”.

OJ, DRUGOVI, JE L’ VAM ŽAO…

Ono što je prvo upalo u oči svakom posmatraču jeste, naravno, vizualni identitet protestnog skupa. Uz nekoliko napisanih parola, koje su više zdravorazumske nego neke posebne antifašističke prirode, skupom je dominirala specifična jugonostalgičarska ikonografija. Zastave SFRJ, kape titovke, zvijezde petokrake, crvene marame, Brozove fotografije…, sve su to simboli koji daleko više veze imaju s bivšom državom i imaginarijem komunističke mitologije nego s antifašizmom kao civilizacijski progresivnim svjetonazorom.

Slično je bilo i s onim što se govorilo i na šta se pozivalo. Umjesto podsjećanja na univerzalne vrijednosti, djelovalo se na tragu nekadašnjeg agitpropa komunističke partije pa se skandiralo davno preminulom drugu Titu riječima “Živio drug Tito”, okretalo se kozaračko kolo, zazivala se propala Jugoslavija, klicalo se prevarama i zabludama “bratstva i jedinstva”, koje su naročito Sarajevo i njegovi građani teško platili.

Neprikladnosti pojedinih očito smišljeno provokacijskih elemenata komemoracije žrtvama Bleiburga (ponajprije učestvovanje revizionističkog i neoustaškog tzv. Blajburškog voda u samoj organizaciji, a uz pokroviteljstvo zakonodavnog tijela susjedne države) nisu problematizirane već se nastupilo u anahronom duhu nemogućih zahtjeva tipa “zabraniti misu”, a što je opet sasvim lijepo omogućilo hrvatskim separatističkim političkim i medijskim strukturama da i dalje igraju na kartu “ugrozbe” i majorizacije. No revitalizirani matori proleteri, koji su decenijama punili baterije kako bi konačno javno kriknuli u počast svojoj nestalnoj utopiji, u suštini i nisu nikada marili za takve “sitnice”. Uostalom, komemoracija i misa za blajburške žrtve bila je samo povod, ali ne istinski uzrok ovih protesta.

Uzmimo samo u obzir da se ovakve vrste katoličkih vjerskih obreda održavaju u Sarajevu već decenijama te da se u sarajevskim crkvama služe mise ne samo za žrtve Bleiburga već i za, po priznanju fra Ive Markovića, samog Antu Pavelića! Ne treba niti zaboraviti da se “blajburška misa” javno, otvoreno i pompezno decenijama obilježava u Mostaru ili da je spomenik blajburškom “križnom putu” odavno postavljen posred srednjovjekovne zaštićene nekropole stećaka u Radimlji, a da sve to nije niti najmanje nasekiralo ovdašnje vrle “antifašiste”. Štaviše, navodno borbenim proleterima redovno treba velika policijska zaštita samo da bi posjetili partizansko groblje na zapadnoj strani Mostara jer takve ceremonije redovno prate napadi “nepoznatih huligana”.

Potpuno je isto i s izuzetno posjećenim i medijski propraćenim parastosima zločincu Draži Mihailoviću koje svake godine održava Srpska pravoslavna crkva u brdima iznad genocidom od Bošnjaka gotovo potpuno “etnički očišćenog” Višegrada. I oni prolaze bez reakcije očito selektivno militantnih “drugova antifašista”, ili ta reakcija bude toliko mlitava da se već sutra na nju zaboravi. Upadljivu šutnju i ignoriranje mnogobrojnih skupova i manifestacije raznih četničkih pokreta koji se održavaju širom manjeg entiteta nije potrebno niti spominjati. Sve to nameće pitanje šta je pravi uzrok protestima te šta je razlog za pokazani selektivni antifašizam i neprincipijelnost, pa se antifašistička borba vodi ondje gdje fašizma gotovo i da nema, dok se otvoreni i javni fašizam studiozno i uporno ignorira.

SOCIJALISTIČKA REPUBLIKA SARAJEVO – MALA JUGOSLAVIJA

U pitanju je nekoliko usko vezanih razloga. Prvo i osnovno, protesti su poslužili da se pošalje poruka da je jugokomunizam jednako antifašizam. Takvom “ideološkom aproprijacijom” ili, jednostavnije rečeno, otvorenim prisvajanjem ove civilizacijske tekovine željelo se poručiti da se ne može biti antifašist ako se nije i komunist. U pitanju je crno-bijeli svjetonazor u kojem nema bilo kakvih nijansi sive, gdje se jedino može biti ili titoistički komunist ili zločinački fašist. Historijski konteksti, stvarnost na terenu ili same činjenice ne igraju nikakvu ulogu jer se radi o ideološkom fanatizmu po kojem su svi neistomišljenici ili fašisti ili budući fašisti, s kojima se treba žestoko obračunati, naravno, kada se za to steknu odgovarajući uvjeti. Takva vrsta isključivosti mora imati neko moralno utemeljenje i opravdanje i upravo tome služi svojatanje i antifašizma, ali i gotovo svake druge pozitivne tekovine, a što je već stara praksa. Tako se ne samo monopolizira antifašizam već i sama moralnost, čime se oni istovremeno u potpunosti odriču ideološkim i političkim neistomišljenicima koji redom postaju fašistički simpatizeri, što će reći dehumanizirana legitimna meta za svaku vrstu obračuna.

Drugi razlog jeste rehabilitacija i relegitimizacija komunističke ideologije, simbola i čitave te mračne zaostavštine koju je trebalo vratiti u javni prostor nakon njenog potpunog moralnog i historijskog bankrota 1991. godine. I tu je antifašizam odlično poslužio, mada nema, nije bilo, niti će ikada moći biti bilo čega antifašističkog u tome da se na ulicama Sarajeva nose i ističu simboli one države i one armije koja je opsjedala i uništavala glavni grad Bosne i Hercegovine. Činjenica da su protestnim skupom dominirali upravo simboli i zastave pod kojim je Jugoslavenska narodna armija vršila Agresiju na Bosnu i Hercegovini pokazuje ne samo odsustvo bilo kakve mjere i ukusa kod onih koji su njima drznički vitlali već i njihova stajališta u vezi s takvim temama kakve su nezavisnost, agresija ili genocid, a koje su glavni litmus test stvarnih moralnih vrijednosti i ideoloških stajališta u kontekstu bosanskohercegovačkog društva. Jedno je nostalgija, no sasvim drugo su otvorene provokacije ove vrste pa se jugonostalgici vozaju po Sarajevu s istim simbolima kao nekadašnja agresorska JNA motorizacija.

Ipak, činjenica da se nije našao niko ko bi oteo takav agresorski barjak te ga u “vaspitno-obrazovne” svrhe polomio o praznu i bezobraznu glavu barjaktara, pokazuje da je Sarajevo i njegovo većinsko stanovništvo ne samo gotovo mazohistički tolerantno i saburli već i politički pismeno i mudro. Jer ma koliko bili zgroženi takvim performansima, istinski patrioti i antifašisti vrlo dobro znaju da bi boljševički jugonostalgici i profesionalni antifašisti takav čin nazvali fašističkim te jedva dočekali da se predstave ugroženim i skrenu fokus s komemoracije na ono zbog čega su zaista i izašli da sletuju i paradiraju.

A stvarni razlog protesta leži u namjeri da se iskoristi odlična prilika, koju su pružile hrvatske političke i crkvene strukture, kako bi se pod krinkom antifašizma mobilizirali simpatizeri za predstojeće političke, ali i kulturološke obračune isključivo u Kantonu Sarajevo. Njih zanima samo Sarajevo. Za njih su Mostar, istočna Bosna ili bilo koji drugi prostor Bosne i Hercegovine inostranstvo u kojem “drugovi antifašisti” niti smiju, niti mogu, niti žele ordinirati. Oni to ne kriju niti negiraju već se pravdaju suludom floskulom da se “prvo mete ispred svoga praga” i javno izrečenim nadanjima da Sarajevo, zbog svoje tolerancije i multikulturalnosti, može biti ona geografska tačka iz koje treba krenuti, kako oni kažu, “obnova zajedničke bolje budućnosti” i “početak jugoslavenskih reintegracija”. Naravno, glavna prepreka za nastanak takve socijalističke “Republike Sarajevo” i povratak nekadašnjih jugoslavenskih vrijednosti nisu ni srpska ni hrvatska separatistička politika već Bošnjaci kao većinsko stanovništvo Sarajeva, a naročito bošnjačka nacionalna politika i kultura.

CIJENA SLOBODE

Tu dolazimo do suštine maligniteta sarajevske ljevičarske, navodno antifašističke ideologije i politike. Iako je bošnjačka nacionalna politika, kao politička artikulacija vrijednosti, svjetonazora, želja i težnji bošnjačkog naroda, jedina zaslužna zašto je Sarajevo danas tolerantan i multietnički grad, prostor na kojem svoje mjesto pod suncem mogu naći i ljevičarske ideje, upravo je ta ista tolerantna bošnjačka nacionalna politika glavna meta ljevičarskih jugonostalgika. Ali malicioznost tu ne završava, jer baš kako je bošnjačka politika izraz političkih stavova i uvjerenja bošnjačkog naroda, ta ista uvjerenja izraz su partikularne bošnjačke kulture i tradicija pa su stoga i sama bošnjačka kulturološka posebnost i tradicije izloženi atacima neokomunističke ideologije. Kada neokomunisti tvrde da treba “prvo mesti ispred svoga praga”, oni pod time ne misle na bilo kakve stvarne fašističke društvene devijacije, jer takve ne postoje u bošnjačkom društvu, već prije svega na bošnjačko pravo na javno i slobodno organiziranje i djelovanje na nacionalnim osnovama.

Pojedini laprdaviji i radikalniji ljevičari i ne sakrivaju takve pretenzije, pa otvoreno problematiziraju čak i bošnjačku demografsku većinu u Sarajevu jer je vide kao prepreku ka ostvarivanju svojih vlažnih snova. To je taj navodni fašizam protiv kojeg se oni mobiliziraju, jer upravo je bošnjački politički suverenitet i bošnjačka politička, kulturološka i identitetska posebnost glavna smetnja za priželjkivanu transformaciju Sarajeva u “Republiku Sarajevo”, bolje rečeno u findžan Jugoslaviju, koja ima da bude pijemont za pokretanje neojugoslavenske “zajedničke bolje budućnosti”. Baš zato, koristi se svaka prilika kako bi se, uz monopolizaciju pozitivnih vrijednosti, svemu bošnjačkom (izuzimajući Bošnjake komuniste), a naročito modernoj bošnjačkoj nacionalnoj politici i svim njenim predstavnicima kroz historiju pa do danas, nalijepila etiketa nazadnjaštva, mračnjaštva i korumpiranosti svake vrste, da bi zatim završno stavljanje stigme fašizma bio krajnji dehumanizirajući i delegitimizirajući čin.

Već je sada uočljiv pokušaj da se protestni “antifašistički” momentum iskoristi i kapitalizira kako bi se problematizirale teme poput imena pojedinih ulica u Sarajevu, tačnije kako bi se pojedine, historijski značajne bošnjačke ličnosti označile kao “fašisti” koje treba protjerati na “smetljište historije”, a ulicama vratiti imena iz predratnog perioda. Ako bi im ovo uspjelo, jugonostalgični “drugovi” sigurno se ne bi zaustavili “samo” na tome jer vrlo brzo bi iste i slične bošnjačke historijske ličnosti, po principu damnatio memoriae, bile protjerane i iz literature ili uopće javne svijesti.

Kriteriji po kojima bi se ocjenjivalo da li je neko bio tokom Drugog svjetskog rata komunist ili komunistički simpatizer pa stoga danas “poželjni antifašist” ili pripadnik “nepoštene inteligencije” (ili još gore, otvoreni antikomunist), pa stoga nepoželjni “fašist”, uskoro bi se proširili i dalje u historiju, a zahvatili bi čak i sadašnjost i budućnost. Takvu vrstu ideološke arbitraže već smo jednom proživjeli pa je u prošlom sistemu ogromna većina bošnjačkih historijskih ličnosti, a sve u skladu sa srbiziranom verzijom marksističke ideologije, bila potpuno marginalizirana ili demonizirana kao pripadnici reakcionarnog begovata, nenarodni element, lakomi konvertiti, krvopije, feudalci, vjerski fanatici, građanska buržoazija i tome slično. Ako bi im se dopustilo da arbitriraju bošnjačkim društvom, neokomunisti bi etikete te vrste vrlo brzo počeli primjenjivati za današnje političke i javne ličnosti. To bi posebno važilo i već važi u neokomunističkim medijskim ekspoziturama, za one historijske, ali i sadašnje ličnosti koje se percipiraju kao bošnjački narodni i nacionalni preporoditelji i obnovitelji. Ukratko rečeno, niko od Bošnjaka “od Kulina bana pa do naših dana” ne bi bio pošteđen takve vrste prijeke ideološke arbitraže.

Naravno, ovaj pokušaj da se jugonostalgični neokomunisti nametnu kao arbitri u bošnjačkom društvu neće proći jer Bošnjaci su sebi, ali i njima, izborili slobodu govora, štampe i udruživanja, a čim postoji takva vrsta demokratije, bilo kakve totalitarističke namjere i zavjere imaju male šanse za uspjeh.

I na samim protestima moglo se uočiti da jugonostalgične zablude baštini manjina građana, od kojih je ogromna većina izrazito pozne dobi. Sve to govori da takve zablude nemaju budućnost te će iz godine u godinu postajati sve marginalnije i egzotičnije. Ipak, visoka cijena koja je plaćena za slobodu, kao i uvijek prisutne neprijateljske namjere da se beskarakterni, neobrazovani, neodgovorni i slaboumni iskoriste kao trojanski konji, obavezuju nas da smo uvijek oprezni.

 

PROČITAJTE I...

Možete zamisliti kakav je odnos mogla imati jedna ostrašćena srpska policija prema uhapšenim, utamničenim, nezaštićenim “Turcima”, koji su, uz to, još i “Alijini mudžahedini” i koji “hoće rat”. Kakve su te torture mogle biti... Kakvo nečovječno postupanje protiv uhapšenih, protiv čitavog bošnjačkog civilnog stanovništva... U prvo vrijeme nisu nam ni advokate dozvoljavali. Jedna politika koja je kriva za genocid u Bosni šta je tek mogla činiti s nezaštićenim žrtvama na “svojoj teritoriji”, u kraljevačkim i bjelopoljskim kazamatima. Mučenja, batinanja, elektrošokovi, držanje u samicama po više mjeseci

Pred kraj osamdesetih godina radi se na obnovi Kulturnog društva “Preporod”. Osnivačka skupština u Sarajevu, kao i osnivačke skupštine u svim gradovima BiH, napravila je izvanredan kulturni ambijent u kome će se stvarati ona klima koja će prethoditi otopljavanju odnosa unutar BiH i omogućiti stvaranje demokratskih promjena i višepartijskih sistema. Svake sedmice “Preporodovi” predavači gostovali su na tribinama po cijeloj BiH. Te su tribine bile izvanredna edukacija naroda u svrhu samorazumijevanja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!