fbpx

Kulturni preporod Bošnjaka trajao je desetljećima i prethodio je stvaranju SDA

Pred kraj osamdesetih godina radi se na obnovi Kulturnog društva “Preporod”. Osnivačka skupština u Sarajevu, kao i osnivačke skupštine u svim gradovima BiH, napravila je izvanredan kulturni ambijent u kome će se stvarati ona klima koja će prethoditi otopljavanju odnosa unutar BiH i omogućiti stvaranje demokratskih promjena i višepartijskih sistema. Svake sedmice “Preporodovi” predavači gostovali su na tribinama po cijeloj BiH. Te su tribine bile izvanredna edukacija naroda u svrhu samorazumijevanja

 

Razgovarao: Edib KADIĆ

Prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović penzionirani je redovni profesor na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Rodio se u Stocu 4. februara 1945. godine. Studirao je i 1968. godine diplomirao na grupi za južnoslavenske jezike i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 1982. odbranio magistarsku radnju Književno djelo Hamida Dizdara, a 1986. doktorsku disertaciju Pripovjedna proza Skendera Kulenovića. Područje njegova naučno-istraživačkog bavljenja jeste književna historija i književna kritika, prvenstveno u vezi s bošnjačkom književnošću, s posebnim naglaskom na sintetiziranju te pojedinačnoj analizi putopisa u bošnjačkoj književnosti.

Objavio je tri autorske knjige (Svjetlosti divanhane: Pripovjedna proza Skendera Kulenovića, 1990; Književno djelo Hamida Dizdara, 2004; Tišina i samoća teksta, 2004), jedan udžbenik (Čitanka za prvi razred gimnazije, 1994) i preko stotinu različitih priloga u nizu književnih i naučnih časopisa i u drugim referentnim publikacijama (Život, Sarajevo, Most, Mostar, Danas, Zagreb, Rival, Rijeka, Enciklopedija Jugoslavije…), te priredio više knjiga izbora iz djela bošnjačkih pisaca, izbor iz kritike (Bošnjačka književnost u književnoj kritici, knjiga 6, 1998, s Enesom Durakovićem) i dvije antologije (Antologija bošnjačkog putopisa XX vijeka, 1997; Antologija bosanskohercegovačke drame XX vijeka, 2000, s Gordanom Muzaferijom i Vojislavom Vujanovićem).

Sudjelovao je s referatima na brojnim naučnim skupovima. Jedan je od obnovitelja Kulturnog društva Bošnjaka “Preporod”, gdje je bio član prvog Glavnog i Izvršnog odbora i član Savjeta, te član Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca. Bio je dugogodišnji predsjednik manifestacije “Slovo Gorčina” u Stocu. Nakon šestomjesečnog boravka u logoru Dretelj, dolazi u Sarajevo, gdje je 1994. godine izabran u zvanje vanrednog profesora na predmetu Bošnjačka književnost na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta, a 2004. izabran je za redovnog profesora na istom predmetu. Na Filozofskom fakultetu obavljao je i dužnost prodekana te bio mentor, predsjednik i član komisija za izradu i odbranu više magistarskih radnji i doktorskih disertacija. Od 1996. do 2000. godine obavljao je dužnost ministra obrazovanja, nauke, kulture i sporta u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine. Kreator je ili sukreator nekih za Bošnjake od najbitnijih prevratničkih procesa u sektoru kulture i obrazovanja, tokom svog javnog djelovanja bio je među bliskim saradnicima Alije Izetbegovića. Tim povodom slijede njegova sjećanja koje bilježimo povodom 30 godina od osnivanja SDA i 30 godina od početka političkog pluralizma u Bosni i Hercegovini.

BORBA ZA AFIRMACIJU NACIONALNE IDEJE I BOŠNJAČKE NACIJE

Kada govorimo o samobitnosti Bošnjaka i njihovom identitetu, ne možemo a da ne krenemo od ideje ZAVNOBiH-a da je Bosna i Hercegovina i srpska, i hrvatska, i bošnjačka republika sve do 1945. godine, od kada ona više nije bošnjačka. Tada smo morali da se opredjeljujemo šta smo, a potpuno je ignoriran Husaga Ćišić i njegov istup na Skupštini Jugoslavije. Taj mutni i mračni period za Bošnjake trajao je sve do 1966. godine, kada dolazi do Brionskog plenuma i sloma Rankovića. Zapravo, borba za afirmaciju bošnjačke nacije počela je na popisu stanovništva 1961, odnosno 1963. godine, kada su saopćeni rezultati popisa. To je bila intenzivna borba Bošnjaka da se iziđe iz statusa neopredijeljenosti. Od šezdesetih godina sve do novog popisa 1971. godine imamo prisutno uporno i istrajno nastojanje da se afirmiraju Bošnjaci u bivšoj Jugoslaviji. Godine 1971. došlo je do popisa stanovništva koji je sve šokirao. Činjenica da su Bošnjaci najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini skoro da je bila neprihvatljiva za one koji nisu dozvoljavali da se Bošnjaci afirmiraju kao nacija. Međutim, decentralizacija Jugoslavije preko amandmana na Ustav, donošenje Ustava 1974. godine, borbe za ostvarenje Bosne i Hercegovine kao posebne države unutar Jugoslavije, dogodila se smjenom političkih generacija. Sav taj polet, ekonomski, politički, kulturni, koji je trajao sve do Titove smrti zapravo je bio dio postepenog raspada Jugoslavije pod pritiskom i djelovanjem velikosrpskih, ideoloških, strasnih pokreta.

Početak kulturnog preporoda Bošnjaka prethodio je ovim političkim komešanjima, a kasnije i žestokim obračunima na političkom i društvenom planu, kao i u širokim društvenim krugovima. Skoro je nevjerovatno da se u periodu između 1966. i 1968. godine pojavljuju Kameni spavač (Mak Dizdar), Derviš i smrt (Meša Selimović), Ugursuz (Nedžad Ibrišimović), Soneti (Skender Kulenović). To su kapitalne knjige bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. Tih godina se vodi žustra borba i za bosanski jezik, koju predvode Alija Isaković i Mak Dizdar. Treba spomenuti časopis Život i njegov možda najčuveniji tzv. “žuti broj”, u kome je postavljeno pitanje bosanskog jezika kao varijante. Tih godina otvaraju se povijesna pitanja, otvaraju se identitarna pitanja, bošnjačka i bosanska pitanja. Potreba za samospoznavanjem zatomljene kulture, umjetnosti i književnosti dovodi do pokretanja brojnih časopisa, od kojih svakako treba spomenuti Izraz, Odjek, Život, Pregled, a svakako ne smijemo smetnuti s uma izvanredni značaj lista Preporod, koji je izdavala Islamska zajednica, kao i Glasnik Islamske zajednice. Tu su objavljene dragocjene stvari. U tom periodu doživljavamo preporod i u Islamskoj zajednici, koja se u to vrijeme ponašala s vrlo visokom svijesti o karakteru države, sekularnosti države, ali je sve to vrijeme držala do svog visokog dostojanstva, pa je i samim tim Islamska zajednica dobrim dijelom zaslužna za dio preporodnih pokreta koji su se javljali ovih godina.

Cijela ova klima dovodi i do jedne izvanredne biblioteke koja se zvala Kulturno naslijeđe u Bosni i Hercegovini. U toj biblioteci, koja se sastojala od dva aspekta, jedan je umjetnički, a drugi naučni, pored ostalih, objavljene su knjige koje nikad nisu bile u rukama čitalaca u posljednjih 60 do 80 godina. To su knjige s kojima su se tadašnje generacije intelektualaca prvi put susretale. Nakon 60 godina neobjavljivanja njihovih djela, ljudi su se prvi put susreli s Bašagićem, Ćatićem, Đikićem nakon 68 godina, s Mulabdićevim, Hadžićevim i Bjelevčevim djelima nakon 83, odnosno 65 godina itd. To je nešto što je šokiralo sve one koji nisu znali, a htjeli su da znaju, kao i one koji su znali, a sakrivali su to od nas. U tom se vremenu pojavljuje i prva antologija bošnjačke književnosti, tada muslimanske, Biserje Alije Isakovića. Dakle, tu je pokrenut jedan cijeli bosanski i bošnjački mikrokosmos.

Jedan od najzaslužnijih ljudi za biblioteku Kulturno naslijeđe jeste Hasan Grabčanović. Taj veliki čovjek i filantrop koji je svoju biblioteku poklonio Nacionalnoj biblioteci je budno, uz ogromne otpore koji su stvarani sa svih strana, pratio tu biblioteku i mnoge od onih koji su bili planirani da budu ili zatvoreni ili žrtvovani on je spasio tako što ih je za njihovo naučno djelo nominirao za dvadesetsedmojulsku ili šestoaprilsku nagradu, tako da je taj mudri čovjek napravio nešto što je u historiji relativno slabo zapaženo. Mislim da je afirmacija Hasana Grabčanovića i njegove uloge od izvanrednog značaja.

Biblioteka Kulturno naslijeđe praćena je i književnom kritikom, književnom historijom i književnim sintezama, velikim brojem magistarskih i doktorskih disertacija koje afirmiraju bošnjačku i bosansku književnost, a nosioci tog dijela preporoda jesu profesori Midhat Begić, Hazim Šabanović, Muhsin Rizvić, Kasim Prohić, Enes Duraković, Munib Maglajlić, Dženana Buturović i mnogi drugi. U to vrijeme održavaju se i brojne književne večeri, svojevrsni književni saloni i manifestacije, od kojih svakako želim spomenuti Slovo Gorčina, koja je bila najviše na tragu afirmacije bosanstva i bošnjaštva u kulturi i umjetnosti. Tada se na sceni pojavljuju i velika slikarska imena. Tu je, iz ranijeg perioda, reafirmiran Behaudin Selmanović, a pojavljuju se veliki slikari Bekir Misirlić, Ibrahim Ljubović, Safet Zec, Mehmed Zaimović, Salim Obralić, Affan Ramić, Edin Numankadić i grafičari poput Dževada Hoze, Halila Tikveše, pa Mersad Berber i mnogi drugi, da ih sad sve ne nabrajamo. Treba spomenuti i izvanredne rezultate bosanskog filma i uspjehe Hajrudina Krvavca, Mirze Idrizovića, Emira Kusturice, Ademira Kenovića i mnogih drugih.

CIJELI JEDAN POKRET NAUČNIKA I UMJETNIKA

Iz današnje perspektive ovo možda izgleda idilično, ali treba znati da su moćne retrogradne snage nastojale sve ovo zaustaviti kroz partijske forume, kroz prijetnje, kroz uhođenja, privođenja, zatvore itd. Treba vidjeti u to vrijeme kakve su se samo hajke vodile protiv Maka Dizdara i Alije Isakovića. Treba vidjeti kako nastaje Parergon Derviša Sušića, kao i hrabra reakcija tada mlađahnog Hilme Neimarlije na taj partijski uradak inače velikog bosanskohercegovačkog i bošnjačkog pisca Sušića. Treba vidjeti kampanju protiv Kasima Prohića pa da se vidi kolika je i kakva je bila borba za toliko normalno pravo na afirmaciju jedne nacionalne ideje. Treba vidjeti kolika se vodila borba za reformu nastavnih planova i programa na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, koja je trajala godinama, pa je uz velike napore jedva donijela mogućnost izučavanja književnosti naroda BiH na tom fakultetu, a to je značilo i konačno prekidanje nastavnih planova i programa u osnovnim i srednjim školama gdje bošnjački pisci apsolutno nisu bili prisutni, ili jesu, ali na tako marginalan način da se može slobodno reći da ih nije ni bilo. To je bio jedan cijeli pokret naučnika, umjetnika, filozofa, lingvista, historičara, historičara književnosti kojima sam imao sreću pripadati. I moja kuća je bila jedno od mjesta sastajanja i dogovaranja za dalje projekte. Tu su dolazili Avdo Sućeska, Mustafa Imamović, Enes Pelidija, Muhsin Rizvić, Zuko Džumhur, Alija Isaković, Enes Duraković, Munib Maglajlić, zatim Džemal Čelić, Juraj Neidhardt i mnogi drugi, te su se tu, kao i na drugim mjestima, rađale brojne ideje i projekti.

Pred kraj osamdesetih godina radi se na obnovi Kulturnog društva “Preporod”. Osnivačka skupština u Sarajevu, kao i osnivačke skupštine u svim gradovima BiH, napravila je izvanredan kulturni ambijent u kome će se stvarati ona klima koja će prethoditi otopljavanju odnosa unutar BiH i omogućiti stvaranje demokratskih promjena i višepartijskih sistema. Svake sedmice “Preporodovi” predavači gostovali su na tribinama po cijeloj BiH. Te su tribine bile izvanredna edukacija naroda u svrhu samorazumijevanja. One su obrađivale teme iz historije, kulture, arhitekture, slikarstva, tu su se obrađivale i društvene teme koje su educirale narod. Tu su se prodavale i knjige koje su tih godina izlazile i koje su bile aktuelne. Organizirale su se sohbet‑halve, druženja koja su zbližavala narod. Stvarala se jedna kulturna atmosfera koja je prethodila i osnivanju Stranke demokratske akcije.

KULTURNI PREPOROD BIO JE OSLONAC ZA OSNIVANJE SDA

Na ovom valu kulturnog preporoda koji je trajao od šezdesetih do devedesetih godina prošlog stoljeća mogla se osloniti jedna narodna i demokratska stranka koja je pokušala afirmirati i Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu. Na kraju moram pojasniti da Jugoslavija jednostavno nije mogla izdržati velikosrpski projekt. Dugo, organizirano i bezobzirno je uništavana. Ideološki, ma koliko mekši, boljševički politički model je propao. SKJ se raspao i ispraznio od sadržaja. SKBiH se tvrdoglavo opirao sve do paradoksalnog zamrzavanja, a nije mogao prepoznati ispražnjenost svog političkog modela. Druga generacija njenih političkih probosanskih kadrova brutalno je uklonjena. Sudbina Dž. Bijedića, B. Mikulića, H. Pozderca i mnogih drugih tu brutalnost najbolje ilustrira. Treća generacija SK političara, zarobljena propalim modelom, istrajavala je na ispražnjenom sadržaju tog modela. Podijeljena unutar sebe, što tajno, što javno, ta generacija ostavila je prazan prostor za drukčiji politički i sadržaj i formu organizacije. Kultura, nauka i umjetnosti, kao identitarna pitanja bosanstva i bošnjaštva, ostali su jedina čvrsta istinska osnova na koju se moglo osloniti. Politički prostor vapio je za novim modelima i subjektima. Na skoro trodecenijski preporod čvrsto se oslonila Stranka demokratske akcije, što se najprije obznanila kao pokret. SDA je u sebi baštinila značajan dio dometa kulturnog preporoda, razumije se, uz sve slabosti koje je donosilo višedecenijsko, skoro stoljetno odsustvo političkog djelovanja. Bez obzira na sve slabosti, bio je to kapitalan projekt čija će se vrijednost potvrditi u vremenu koje je dolazilo.

Izetbegovićeva pouka o saburu i lupanju šakom o stol

Mudrost kojom je vođena i rukovođena SDA, mudrost Alije Izetbegovića, i taj sabur Alije Izetbegovića nešto je što zaslužuje posebnu pažnju i posebno izučavanje. Kada god o ovom govorim, sjetim se jedne svoje pogreške, koja mi je danas često na umu kada gledam razgovore o političkim temama. Jedanput sam kao ministar skoro ljut otišao u kabinet predsjednika Izetbegovića i zamolio ga da više prestane saburati. “Daj više jednom, predsjedniče, udari rukom o stol i reci da nešto ne može”, rekao sam u tom naletu emocija. On mi je, iznenađen, pa rekao bih skoro blagonaklono i očinski, rekao: “A kojom da udarim, profesore? Desna mi prazna, a u lijevoj ništa.” Ovo govorim zato što su svi ti ljudi i sav taj pokret koje sam prethodno spomenuo počivali na saburu. Svi su ti ljudi vodili računa da strpljivo i samozatajno rade, a kada naprave rezultate, objave ga u knjigama. Nisu od toga pravili reklamu i buku, pa je sve to imalo svoju jednu samozatajnu dimenziju. Lupanje šakom o stol nikad nikome nije donijelo nikakvu korist, pogotovo u Bosni.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!