Kulturni identitet bosanskih muslimana (3): U bošnjačkoj književnosti spojili su se Istok i Zapad

Knjiga Kulturni identitet bosanskih muslimana Marinka Zekića svojevrsni je nastavak rada Antuna Hangija u 21. stoljeću. Knjiga je to o običajima i kulturi bosanskih muslimana, s tim da se ovog puta oni uvažavaju i kao politički narod. Zekić piše o Bošnjacima, bošnjačkoj književnosti i kulturi, pozicionirajući islam kao nezaobilazni, čak temeljni (ne i jedini, naravno) sadržaj svega što danas prepoznajemo kao bošnjačko. S ovim bi se djelom, istina, moglo i trebalo polemizirati. Međutim, sve vrijeme stječe se dojam da je riječ o doista iskrenoj i prijateljskoj želji da se Bošnjaci upoznaju iznutra te da se u kompleksnosti svog identiteta predstave drugima. Pritom, ovoj knjizi ne nedostaje akademskog pristupa. U pokušaju da Bošnjake razumije iz kulturološke, etnološke, imagološke, antropološke i sociološke perspektive, Zekić je čitaocu ponudio ogroman broj informacija i pisanih izvora, zajedno s vlastitim promišljanjima i zapažanjima (Kulturni identitet bosanskih muslimana, Marinko Zekić, “Dobra knjiga”, Sarajevo, 2019. godine, 315 stranica)

Piše: Hamza RIDŽAL

Politički preokreti koji su obilježili povijest Bosne – od pada kraljevstava, preko dolaska Osmanlija i uključivanja Bosne u orijentalno-islamski, a s dolaskom Austro-Ugarske i u zapadnoevropski kulturni krug, pa sve do osnivanja Jugoslavije kao prve zajedničke države Južnih Slavena i kasnije njenog nestanka – imali su presudnu ulogu u oblikovanju književno‑jezičkog izraza bosanskih muslimana. Navedeni historijski markeri, piše Marinko Zekić, predstavljaju ujedno i okvir za izučavanje bošnjačke književnosti, čije su glavne smjernice određene, prije svega, specifičnom pozicijom njenih stvaralaca kao civilizacijskih posrednika na razmeđu Istoka i Zapada. Ta se pozicija odrazila na poetičke tokove kako pismene, tako i usmene bošnjačke književnosti.

Usmeno književno stvaralaštvo bosanskih muslimana, piše Zekić, po izboru motiva i zajedničkim jezičko-stilskim modelima, srodno je usmenoj književnoj tradiciji njegovanoj među pripadnicima drugih dviju najbrojnijih etničko-konfesionalnih grupacija u Bosni – bosanskim Srbima i Hrvatima – ali i pored toga posjeduje neke svoje autohtone elemente. “Posebnosti bošnjačke usmene književnosti bile su uvjetovane, prije svega, specifičnim odlikama islamskog civilizacijskog i kulturno-povijesnog kruga iz kojeg su potjecali muslimanski narodni stvaraoci, odnosno, utjecajem književnosti islamskih naroda sa kojima su bosanski muslimani dolazili u dodir (Turaka, Arapa, Iranaca itd.), a katkada i staleškim oznakama, te ukusima i zahtjevima publike, koji su također određivali idejni i tematski pristup tom specifičnom literarnom štivu”, objašnjava Zekić, ističući da se iz bošnjačke usmene književnosti posebno izdvajaju lirske pjesme sevdalinke.

“Nastale su početkom 16. stoljeća, pedesetak godina nakon pada Bosne pod osmansku vlast, u patrijarhalnom miljeu muslimanskih gradskih četvrti (mahala), specifičnim po ambijentu ograđenih avlija (dvorišta), sa kapidžikom (mala sporedna vrata na ulicu ili susjedno dvorište) i ašik-pendžerom (prozor za ašikovanje – udvaranje mladih), sijela (večernje sjedjeljke) i teferiča (izlet u prirodu), kao mjestima susretanja, upoznavanja i ljubavnih susretanja momaka i djevojaka. Islamski patrijarhalni moral strogo je određivao položaj, mjesto i ulogu žene i muškarca u društvu, što se (pogotovo u bošnjačkim gradskim sredinama, gdje se baštinio specifični oblik kulture življenja u selamlucima i haremlucima) ogledalo u stanovitoj izdvojenosti žena”, objašnjava Zekić. On doista dobro objašnjava historijsko, ambijentalno, a donekle i poetičko izvorište sevdalinke, ističući da je jedna takva pjesma mogla nastati samo u bošnjačkoj urbanoj sredini, u spoju raznolikih kulturnih elemenata, kako onih slavenskih (jezik, bolna osjećajnost, širina duševnosti), tako i orijentalnih (intenzitet doživljaja, dert).

Zekić opširnije piše i o romansama i baladama bošnjačke usmene književnosti, posebnu pažnju posvetivši baladama o tragičnoj ljubavi Omera i Merime, te baladi o pogibiji braće Morića. “Najznamenitija, pak, iz te skupine bošnjačkih balada specifičnog lokalnog obilježja, a po mnogima i najljepša južnoslavenska balada općenito, svakako je Hasanaginica. Objavljena 1774. godine u putopisnoj knjizi talijanskog opata, filologa i putopisca Alberta Fortisa (1741–1803) Putovanja u Dalmaciju pod naslovom Žalosna pjesanca plemenite Asanaginice, ta balada bila je ujedno i prvi kontakt Europe uopće s pučkim umjetničkim stvaralaštvom bosanskih muslimana”, piše Zekić, navodeći podatke o prijevodima Hasanaginice na evropske jezike. Autor pritom citira i prominentne književne historičare, kakvi su Alija Isaković, Đenana Buturović i Hatidža Krnjević, te donosi cio tekst ove reprezentativne balade bošnjačke usmene književnosti. Treba spomenuti da autor knjige Kulturni identitet bosanskih muslimana naročitu pažnju posvećuje i bošnjačkim epskim pjesmama i usmenoj prozi, kao i dramskoj pučkoj književnosti Bošnjaka.

Ako pretpostavimo da je islamizacija Bosne i Hercegovine bila povijesna prekretnica koja je Bošnjake dovela na evropsku i svjetsku političku scenu, piše Zekić, onda ne treba prešutjeti ni to da bošnjačka pisana književnost nastaje i razvija se u kontinuitetu dužem od pet stoljeća. Važno je istaknuti da Zekić ne spominje bošnjačku srednjovjekovnu književnost, niti natpise na stećcima, već poglavlje o bošnjačkoj pisanoj književnosti dijahrono počinje padom Bosne pod osmansku vlast. Ulazeći u krug potpuno nove civilizacije, piše Zekić, s činom primanja islama Bošnjaci su morali usvajati i nove vrijednosti islamske kulture, što se na polju književnosti ogledalo i u ovladavanju jezicima na kojima je ona stvarana: turskom (osmanskom), arapskom i perzijskom. “Pisana književnost bosanskih muslimana, nastajala u četiri stoljeća osmanske vladavine na ovim prostorima, može se okvirno promatrati u tri usporedna toka poznata u književnoj historiografiji kao: bošnjačka književnost na orijentalnim jezicima, alhamijado literatura pisana arapskim pismom (arebicom) na narodnom jeziku Bošnjaka, i krajiška epistolarna književnost nastajala od 16. do 18. stoljeća, pisana na narodnom jeziku i bosančicom”, ističe autor.

Zekić, za razliku od nekih drugih, sasvim prirodno smješta divansku pismenost u korpus bošnjačke književnosti. On divansku književnost pisanu na orijentalnim jezicima uspoređuje s latinitetom u baštini bosanskohercegovačkih Hrvata – književnošću franjevaca pisanoj na latinskom jeziku. Zekić poimenice navodi više od dvadeset autora bošnjačke divanske književnosti s godinama rođenja i smrti (gdje su one dostupne), plastično ilustrirajući vremenski raspon u kojem je nastajala ta književnost. “Drugi, po svojim umjetničkim dostignućima znatno slabiji, ali kulturno-historijski važniji tok izvornog književnog stvaranja bosanskih muslimana u razdoblju osmanske vladavine predstavlja alhamijado književnost, tj. književnost oblikovana na narodnom jeziku Bošnjaka, a pisana arapskim pismom (arabicom) prilagođenom bosanskom jeziku”, piše Zekić, navodeći da je ovaj oblik pismenosti bio prijelazna forma između orijentalno-islamskog i zapadnoevropskog kulturnog kruga, te da je kao takav egzistirao i u drugim krajevima u kojima su vladali Arapi i Osmanlije (u islamskoj Andaluziji, naprimjer).

Zekić posebnu pažnju posvećuje bošnjačkoj književnosti pisanoj od dolaska austrougarske do danas, u književnoj historiji nazvanoj novijom bošnjačkom književnošću. Autor ističe da je Autro-Ugarska okupacija Bosne označila radikalan prekid književnog stvaralaštva njegovanog u vrijeme osmanskog prisustva, te iznjedrila pojavu prve generacije bošnjačkih pisaca koji su pisali latiničnim pismom na narodnom jeziku. Zekić opširnije piše o Ljubušaku, Bašagiću, Mulabdiću i Nuri Hadžiću, Ćatiću i Đikiću, kao i drugim važnim imenima koja su obilježila bošnjačku književnost austrougarskog perioda. Također, autor posvećuje nužnu pažnju i piscima nakon Prvog svjetskog rata, kao što su Humo, Kikić, Dizdarević i drugi, a najopširnije piše o generaciji istaknutih pisaca novije bošnjačke književnosti: Dizdaru, Selimoviću, Ibrišimoviću, Sijariću, Isakoviću, Sušiću, Nametku i drugima, nijednog trenutka ne dovodeći u pitanje njihovu pripadnost bošnjačkoj književnosti. (Kraj)

PROČITAJTE I...

Estetski i etički model kojim se vodim sličan je u posljednjih pet predstava. Mislim da su predstave čak dodatno stilizirane, ali siže je pojednostavljen. Vjerovatno su mi dojadile metafore iz treće ruke, beskonačno intelektualiziranje, koje više štiti umjetnike-kukavice. Trudim se biti direktan. Jasan. Mogu potpuno različite priče ispričati koristeći se jezikom teatra. I usput se i zabaviti

U utorak, 12. novembra 2019. godine, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu održana je promocija Zbornika radova Alija Isaković i bosanski jezik. Promociju su organizirali Institut za jezik Univerziteta u Sarajevu i Gazi Husrev-begova biblioteka, a promotori su bili prof. dr. Dževad Jahić, prof. dr. Alen Kalajdžija, prof. dr. Uzeir Bavčić i prof. dr. Alija Pirić

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!