Kulturni identitet bosanskih muslimana (2): Bošnjaci na tromeđi državotvornog, etničkog i religijskog identiteta

Knjiga Kulturni identitet bosanskih muslimana Marinka Zekića svojevrsni je nastavak rada Antuna Hangija u 21. stoljeću. Knjiga je to o običajima i kulturi bosanskih muslimana, s tim da se ovog puta oni uvažavaju i kao politički narod. Zekić piše o Bošnjacima, bošnjačkoj književnosti i kulturi, pozicionirajući islam kao nezaobilazni, čak temeljni (ne i jedini, naravno) sadržaj svega što danas prepoznajemo kao bošnjačko. S ovim bi se djelom, istina, moglo i trebalo polemizirati. Međutim, sve vrijeme stječe se dojam da je riječ o doista iskrenoj i prijateljskoj želji da se Bošnjaci upoznaju iznutra te da se u kompleksnosti svog identiteta predstave drugima. Pritom, ovoj knjizi ne nedostaje akademskog pristupa. U pokušaju da Bošnjake razumije iz kulturološke, etnološke, imagološke, antropološke i sociološke perspektive, Zekić je čitaocu ponudio ogroman broj informacija i pisanih izvora, zajedno s vlastitim promišljanjima i zapažanjima (Kulturni identitet bosanskih muslimana, Marinko Zekić, “Dobra knjiga”, Sarajevo, 2019. godine, 315 stranica)

Piše: Hamza RIDŽAL

U Bosni su, piše Zekić, islam prvo primili oni Bošnjaci koji su baštinili “bogumilsku” vjeru, tradiciju i običaje. Među njima je bilo i bosanskih velikaša poput Stjepana Vukčića Kosače, koji se nakon primanja islama zvao Ahmed-paša Hersekzade. Autor objašnjava da su na islam prelazili i pripadnici drugih konfesija, bosanski katolici i pravoslavci, a taj je proces umnogome olakšalo odsustvo organizirane kršćanske crkve na bosanskom tlu. “Katolička crkva (odnosno Bosna Srebrena) imala je, naime, još od 1252. godine svoj centar u Đakovu, a pravoslavna crkva (zapravo patrijaršija) nije postojala od bitke na Marici 1371. sve do 1557. godine, kada je rad Pećke patrijaršije ponovo obnovio veliki vezir Mehmed-paša Sokolović”, navodi Zekić.

Iako je u tadašnjoj svijesti čovjeka etnos najčešće bio izjednačen s konfesionalnom pripadnošću, primjećuje autor, populacija Bošnjaka koja je prihvatila islam nikada sebe nije nazivala Turcima, niti su sebe smatrali dijelom turskog naroda. “U želji da se razlikuju od Turaka, naime, oni su osvajače nazivali Turkuše. Posjedovali su čvrsto uvjerenje da imaju poseban, povlašten položaj, jer su znali da su na svojoj zemlji i u svojoj domovini”, piše Zekić, ističući da je jačanju te svijesti doprinio i odnos Osmanlija (ne Turaka, kako ih autor pogrešno imenuje kroz cijelu knjigu) prema Bošnjacima. Naime, u Bosni i Hercegovini su od prvih dana osmanskog prisustva karakteristična odstupanja i prilagođavanja zatečenim prilikama i tradicijama, koja su ovdje bila izraženija nego u drugim osvojenim zemljama. Uvodeći timarski sistem u Bosni, Osmanlije su znale kod sitnih feudalaca preostalih nakon propasti kraljevstva stvoriti iluziju o održanju tradicije “plemenite baštine”, i tako ih materijalno i duhovno animirati na prelazak na islam i uklapanje u novu vlast i novi sistem.

“Još od 1584. godine (kada je uvedena u Bosni institucija odžakluk-timara) Bošnjaci osiguravaju sebi tako nasljedno pravo nad svojom zemljom u okviru obitelji, i pravo da se tu zadržavaju, odnosno ostanu u Bosni poslije vojnog pohoda, ma gdje morali ići ratovati. To znači da su se poslije svakog rata vraćali u svoju domovinu, a nisu ostajali kao drugi, neevropski narodi na okupiranim teritorijama. Otuda dolazi bošnjačko vezivanje za Bosnu kao domovinu”, zapaža Zekić.

Bosanski su muslimani, piše autor, stoljećima živjeli na isti način, u istoj atmosferi i sličnoj tradiciji s pripadnicima islama iz reda drugih naroda na Balkanu. Po svemu su pripadali onom državnopravnom, duhovnom, kulturnom i civilizacijskom sistemu vrijednosti koji je vladao u Osmanskom carstvu. “Usporedo s prvim naznakama slabljenja i stagnacije Carstva u 18. stoljeću, tijekom dva stoljeća odbrambenih borbi u kojima se nisu više borili za njegovu ekspanziju, nego za svoj goli opstanak i ostanak na tlu Bosne – Bošnjaci, čvrsto povezani sa svojom postojbinom (podrijetlom, jezikom i tradicijom kao znacima svoje narodne samobitnosti), postupno izgrađuju poseban stav prema ostalim narodima islamske vjere, sudbinski se s njima razilazeći”, piše autor. On navodi da su Bošnjaci, zbog vjere da se slobodno može živjeti isključivo na vlastitoj zemlji, željeli ograničiti osmansku vlast i utjecaj Porte i sultana na sudbinu Bosne i Bošnjaka svih vjera.

Nezadovoljni svojim položajem u propadajućem carstvu, u atmosferi velikih društvenih nemira poslije neuspjelih reformi provođenih krajem 18. i početkom 19. stoljeća, viši socijalni slojevi Bošnjaka (age i begovi, ajani i kapetani) sve su češće izlazili sa zahtjevima za autonomijom, što je Porta tumačila kao oblik separatizma. U nizu akcija tokom 19. stoljeća, piše Zekić, Bošnjaci su se pokušavali izboriti za autonomiju i naglasiti svoju državotvornost različitim oblicima bunta, koji su se sve češće ispoljavali u vidu oružanih pokreta većih razmjera. Ipak, situacija nije bila crno-bijela. Bošnjaci su imali snažnu empatiju prema Osmanskom carstvu i snažnu pripadnost ideji ummeta, svjetske zajednice muslimana, koju je upravo Osmansko carstvo predstavljalo na globalnoj sceni. “Boreći se, pak, za autonomiju Bosne, bosanski su muslimani i dalje, u kategorijama preuzimanja vlastite sudbine u svoje ruke, osiguranjem vlastitog opstanka i prosperiteta, zaštitom svojih vitalnih interesa, zastupali istodobno i interese Osmanskog carstva, s mišlju da će uspostavljanjem stabilnih prilika u Bosni doprinijeti zaustavljanju njegovog daljeg propadanja”, piše Zekić, ističući da je po svom značaju i masovnosti historija i usmena predaja najbolje zapamtila pokret za autonomiju Bosne s Husein‑kapetanom Gradaščevićem na čelu.

Nakon što je u krvi ugušen pokret za autonomiju, centralna vlast u Stambolu naložila je ukidanje kapetanija kao smetnje uspostavljanju centralne vlasti. Upravne poslove kapetana u kadilucima preuzeli su mutesellimi, koji više nisu bili nasljedna feudalna oligarhija već državni službenici. Nakon kraha pokreta za autonomiju Bosne, piše Zekić, Bošnjaci su naredne dvije decenije snosili velike posljedice. “Pogubljenjem i progonom velikog broja Bošnjaka, između ostalih i brojnih uglednika iz elitnog sloja bošnjačkog društva koji su imali vodeću ulogu u javnom životu zemlje, otpočeo je proces krvavog umirenja Bosne koji se okončao tek dvije decenije kasnije pohodom Omer-paše Latasa (1851–1852. godine). Na taj je način, apsurdno, da bi zadržala svoje pozicije, Turska (Osmansko carstvo, op. a.) ostala bez jezgre svojih najodanijih podanika eliminiravši iz političkog života Bosne upravo onaj autentični bošnjački element koji je predstavljao udarnu oštricu Porte u njezinim osvajačkim pohodima, da bi potom skoro dva stoljeća (od Karlovačkog mira 1699., pa sve do Berlinskog kongresa 1878. godine) bila brana nadiranju kršćanske Europe”, piše Zekić. Izgubivši svoju elitu u tom ključnom historijskom trenutku, trenutku rađanja i nastajanja nacija i nacionalnih država na prostoru Balkana, bosanski su muslimani ostali bez ljudi sposobnih da ih predvode i iznalaze nove političke paradigme u veoma turbulentnim vremenima.

Uprsko svemu, Bošnjaci su se kao muslimani i politički narod unutar Carstva kroz cijelo razdoblje osmanske vladavine smatrali lojalnim dijelom ovog carstva s kojim su bili čvrsto povezani vjerskim, kulturnim, ekonomskim i političkim interesima. “Stoga su, premda su u sukobu s Osmanskim carstvom podnijeli ogromne žrtve, ipak, sve do pred sami kraj osmanske uprave u Bosni, još uvijek bili dovoljno emotivno vezani za Tursku kao vodeću snagu islama, naivno vjerujući da će pod njezinim okriljem uspjeti postići kakvu-takvu autonomiju. To je nažalost bio romantičarski san koji nije imao mnogo zajedničkog sa stvarnošću”, ističe Zekić. Taj je san posebno utjecao na jačanje vjerskog identiteta, zarad onog nacionalnog, pa su Bošnjaci u svijesti drugih balkanskih naroda, kako piše Zekić, postali simbol preživljavanja starog duha i odnosa koji su – željom narastajućeg duha nacionalizma novonastalih balkanskih naroda i država – morali nestati i otići s povijesne scene.

PROČITAJTE I...

Kako smo mogli saznati zahvaljujući djelovanju opozicione zastupnice u Skupštini Kantona Sarajevo Samre Ćosović-Hajdarević, takva propaganda kantonalnog režima te cenzura bilo kakve kritike plaća se ni manje ni više nego iz džepa građana ovog kantona!

Na 315 stranica knjige pukovnik Sead Jusić kroz opis vlastitog učešća u ratu, a posebno u danima bitke, zatim kroz izjave velikog broja preživjelih učesnika “Breze '94”, svjedočenja zarobljenih neprijateljskih vojnika, potom kroz zarobljenu pisanu građu, ali i dostupnu poslijeratnu objavljenu i neobjavljenu građu s obje strane fronta, donosi raznovrstan materijal od nemjerljivog značaja za razumijevanje toka i karaktera navedene bitke, te namjera daleko nadmoćnijeg napadača, ali i postignuća daleko hrabrijih i uspješnijih branilaca

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Ivan Drljo 23.06.2019.

    Svidja mi se vas medij , osvjezenje medju gomilom povrsnosti u ostalim medijima , i kada se ne slazem sa necim volim procitat jer je dobro napisano.
    Cestitam.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!