fbpx

Kulićeva rampa za doktore

Tako je ovih dana direktor sarajevskog Doma zdravlja Mehmed Kulić, umjesto stvarnim problemima kakvi su, recimo, višednevni kvar na telefonskim centralama ili nedostatak osnovnih sredstava za rad, odlučio se baviti efemerijama. Odnosno, parkingom i rampom na njemu.

 

 

Kako vrijeme prolazi, kadrovi koje je imenovala tzv. sarajevska šestorka pokazuju da je sva njihova priča o drugačijoj vlasti, borbi protiv nepotizma i korupcije samo šarena laža. Direktori javnih ustanova koje je imenovala vlada sastavljena u rezidencijama nekoliko inozemnih ambasada iz dana u dan pokazuju nezrelost i sklonost ka sitnom šićaru. Narodski rečeno, padaju na sitnim stvarima.

Tako je ovih dana direktor sarajevskog Doma zdravlja Mehmed Kulić, umjesto stvarnim problemima kakvi su, recimo, višednevni kvar na telefonskim centralama ili nedostatak osnovnih sredstava za rad, odlučio se baviti efemerijama. Odnosno, parkingom i rampom na njemu.

Naime, Kulić je propisao da se ilegalno postavljena rampa na parkingu pored sjedišta Doma zdravlja u sarajevskoj ulici Vrazova ima dizati samo njemu bliskim kadrovima. Doktori i medicinske sestre ne mogu parkirati u krugu te javne ustanove, ali može šef Kulićevog kabineta Adis Mulahasanović, kojem je Kulić, njihove li sreće, tetak!

Mulahasanović je, osim što je tetić generalnog direktora pa je tako privilegiran i kada su u pitanju banalne stvari poput parkiranja, u slobodno vrijeme (loš) nogometni sudac.

Osim tetića Mulahasanovića, Kulić je odredio da se parkirati mogu još i ostali šefovi, sve redom nemedicinski kadar, ekonomista Adnan Šehić, zatim mašinski inžinjer Milomir Srećković i pravnica Dženita Čoko.

Jedini medicinar kojem je Kulić digao rampu jeste fizioterapeut Dinko Remić, glavni tehničar Doma zdravlja. Ostali se za parking moraju snalaziti kako znaju i umiju ili će morati na posao ići čim stignu novi tramvaji i trolejbusi čiju kupovinu svako malo najavljuje Vlada koja je, kao kadar NBL-a Ibrahima Hadžibajrića, imenovala Mehmeda Kulića. /H. N./

 

 

Prethodni članak

Afganistanski Che

PROČITAJTE I...

Dobrano smo se mi distancirali i od učenja mevluda. Sve više ga, po džamijama, učimo jednom godišnje, dok naše kuće ostaju željne mevludskih savjeta: A ko hoće da ga vatra ne prži, nek u srcu salavate zadrži. Zašto je to tako? Pred čim smo ustuknuli? Pred drugima? Pred sobom? Pred onim što nismo ili pred onim čemu težimo, a nismo u stanju biti? Pred tvrdnjama da učenje mevluda nije u islamskoj tradiciji? Da je novotarija (bidat)? Da ne pripada muslimanskom biću? Oh, Bože

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!