fbpx

Kula-Grad kod Zvornika: Dva života džamije s pet munara

“Sedamnaest godina sanjao je da gradi džamiju, baš ovdje i baš ovakvu. Svaki detalj u njoj urađen je onako kako je sanjao. Sve je to u Allahovom projektu. Sve je vezano za islam. Pet munara simbolizira pet dnevnih namaza. A i to što je jedna malo visočija od ostalih simbolizira da ima ljudi koji dosegnu najviši stepen Allahove milosti. Kada je došlo vrijeme da se počne, onda nas je okupio sve trojicu sinova i ispričao nam svoj san i odluku”

 

 

Piše: Jakub SALKIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

U zvorničkom naselju Kula-Grad, na jednom brežuljku, a Istočna Bosna sva je u brežuljcima, uzdiže se, pomalo nestvarno, džamija s pet munara. Jedina takva u Bosni i Hercegovini. Po stilu gradnje jedinstvena je, ne može se utvrditi utjecaj ovog ili onog poznatog stila, a po veličini djeluje kao minijatura, jer kada pomislite na džamiju s pet munara, očekujete nešto veliko. No, uklopljena u ambijent bosanskih brežuljaka, ona, ipak, izgleda grandiozno. S brijega na kojem se uzdiže džamija pogled se pruža na suprotno brdo, ono na kojem je turbe glasovitog šejha Hasana Kaimije.

Ali otkud džamija s pet munara u zvorničkom naselju Kula-Grad? Priča o džamiji neraskidivo je vezana za život rahmetli Avde Tučića, njezinog graditelja. Avdo je s devet godina ostao bez oca, a s jedanaest i bez majke. Bio je siroče koje je hranilo još tri mlađe sestre, ali je bio vrijedan i dobar radnik, vjernik. Čovjek koji je uvijek, pa i kao mladić, znao razlučiti šta je dobro, a šta nije, koji je pravi put, a koji je stranputica.

Njegov sin Mehmed, koji se danas brine o džamiji, priča nam o ocu sa suzama u očima. Kaže da je poslije Drugog svjetskog rata Avdo radio na izgradnji brane i hidroelektrane u Zvorniku. Devet puta bio je proglašen za prvog udarnika, tri puta u Kladnju na ciglani, a šest puta u Zvorniku na hidroelektrani. Nudili su mu da ostane da radi tu. Nudili su mu da radi i u školi. Jedini uvjet bio je da se učlani u Partiju.

“Nije htio otići u komuniste, više je volio da klanja i posti, što su radili njegovi babo i mama, što je on radio, i što mi danas radimo. Ništa se neću stidjeti da kažem da su ti komunisti u nekim stvarima bili dobri, a u nekim nisu – pobili su kol’ko i četnici. To je babi uvijek bila prepreka što nije htio u komuniste, ali on je uvijek nosio bijelu kapu kad bi išao u Zvornik, pa su govorili onaj bjelokapić”, kaže Avdin sin Mehmed Tučić.

Tako se Avdo Tučić halalio s poslom u firmi. Ostao je vjeran svojim principima. I nastavio čvrsto koračati stazama pravog puta. Postao je zidar. Kaže Mehmed da je skoro svaku kuću u ovom i okolnim selima ozidao rahmetli Avdo. Dok je brojao, dostigao je broj od 500 sazidanih kuća. Poslije toga je prestao brojati. Uz to je radio i stolariju. Prvo ručno, onda je nabavio mašine. Imao je često i po pet-šest zaposlenih. U gotovo svim kućama u okolnim selima ugrađena je stolarija iz Avdine radionice. Tri godine zaredom išao je na hadž – 1969, 1970. i 1971, što će reći da je još u to vrijeme bio imućan čovjek.

Na pitanje kako je došao na ideju da gradi džamiju, ovakvu kakva jeste i baš ovdje, Mehmed odgovara: “Sedamnaest godina sanjao je da gradi džamiju, baš ovdje i baš ovakvu. Svaki detalj u njoj urađen je onako kako je sanjao. Sve je to u Allahovom projektu. Sve je vezano za islam. Pet munara simbolizira pet dnevnih namaza. A i to što je jedna malo visočija od ostalih simbolizira da ima ljudi koji dosegnu najviši stepen Allahove milosti. Kada je došlo vrijeme da se počne, onda nas je okupio sve trojicu sinova i ispričao nam svoj san i odluku.”

Narod k’o narod, svašta priča, a što ne zna – izmisli. Tako je u okolnim mjestima poznata priča da je Avdo novac za gradnju džamije nekim čudom nalazio pod jastukom. Za svaki dan gradnje, ono što je trebalo platiti, novac bi se nekim čudom stvorio, ali niko, baš niko, pa ni njegovi sinovi, nije mogao uraditi bilo šta na džamiji a da za to nisu bili plaćeni. Ko god je radio bilo šta, Avdo bi mu uredno platio. U narodnim pričama o džamiji samo je ovo posljednje istina, da je svakome njegov trud bio plaćen.

Mehmed objašnjava da Allah dragi daje bereket. Neko s malo novca može učiniti mnogo, a neko s mnogo novca uradi malo. Nekome se plaća raspe dok dođe do kuće.

Džamija je zvanično otvorena 1990. godine. Avdo je, kaže Mehmed, znao šta će se desiti, znao je za zlo koje se sprema. Kada je 1992. godine počeo rat i kada su sva zvornička sela zauzeli Srbi, Kula-Grad branio se još devetnaest dana, dovoljno da se narod izvuče na slobodnu teritoriju. No Avdo je ipak bio zarobljen i odveden u srpski logor u Zvorniku.

Mehmed priča da su mu oca znala tući po sedmerica Srba. Ali kad bi ga vratili s “ispitivanja” i on podigao svoju košulju, na njegovom tijelu nije bilo ožiljaka, nije bilo tragova da su ga tukli. Na sve načine pokušavali su saznati gdje je zakopano zlato. Pucali su mu u usta, ali ga metak nije htio ubiti.

“Srećo Ikonić i njegov brat Ostoja najbolje znaju o tome. Srećo mu je u logor donio Kur’an i tespih. Ostoja se pretvarao da je primio islam, ali babo je znao da je zlato šutjeti. A za zlato je znao gdje ima i koliko ga ima, ali to nije bilo naše zlato. Kasnije je prebačen u logor Batković i razmijenjen”, kaže Mehmed.

Naime, poznata zvornička porodica Baručije, koja je držala zlatare u Zvorniku, Bratuncu, Vlasenici i Kalesiji, dala je prije rata Avdinom najmlađem sinu torbu zlata da je sakrije. Bilo je osam kila i 200 grama zlata. Prvo je Avdin najmlađi sin zlato zakopao u svojoj kući, a nakon mjesec, Avdo je sa sinovima zlato premjestio na drugu lokaciju, u njivi blizu džamije. Kada su se poslije rata vratili na Kula-Grad, Avdo je iskopao zlato i vratio ga vlasnicima. Danas braća Baručije ponovo imaju zlatare u Živinicama i Kalesiji.

Avdo je i u logoru ostao dosljedan svojim principima. Nije otkrio mjesto gdje je zakopano zlato, pa čak ni onda kada je bio teško premlaćivan. Džamija koju je izgradio na Kula-Gradu do temelja je porušena. Na brežuljku gdje je bila džamija tokom rata Srbi su dovezli tenk i tukli po bošnjačkim selima u okolini.

Tučići su 2000. godine bili među prvim povratnicima na Kula-Grad. “Srbi su čak mislili da nas spriječe, ali bio je tu IFOR, a ni mi nismo bili prazni, bili smo spremni da probijemo koridor ako treba. Pokušavali su na razne načine da nas spriječe, ali IFOR je rekao Srbima: ‘Mi ne odgovaramo ni za šta, pa povedite računa.’ Kad su vidjeli da je za sat vremena škola uređena, stolarija postavljena i struja razvedena, kreveti postavljeni, znali su da je povratak gotova stvar. Kula je uvijek bila spremna, složna u najvećem dijelu. Nakon dvadeset dana, ja sam otišao na hadž. Nisam htio uzeti ni donaciju za kuću. Nisu mi mogli naći onoga koji je srušio, a sad da meni neki drugi kršćanin daje nešto, a meni valja odgovarati pred Bogom, neću. Njegovo i moje nije isto. Kad su me pitali hoću li donaciju, ja sam rekao: Ako hoćete već nekome da date, imate ovdje mojih komšija koji nemaju mogućnosti da sami naprave, a ja imam svoja sredstva. Nisam ja imao mogućnost dati nekome 10.000 maraka, ali imao sam mogućnost da ne uzmem da neko drugi dobije”, priča Mehmed.

Avdu nije zanimalo da obnavlja kuću, prvo što je počeo da radi jeste obnova džamije. Isto kako je radio prije rata radio je i poslije. Džamija sa svih pet munara polahko je zauzimala svoje mjesto na brežuljku gledajući prema turbetu velikog Kaimije.

Tri godine trajala je gradnja. I taman kad je bilo sve završeno, kada su Avdini sinovi farbali džamiju pripremajući je za otvaranje koje se trebalo desiti 2002. godine, na ahiret je preselio najmlađi Avdin sin. Pripreme za otvaranje tada su zaustavljene iako se sve vrijeme od kada je ploča izlivena u džamiji klanjalo. Dok mine tuga. Svečani trenutak otvaranja džamije desio se 2006. godine. Avdo nije dugo živio poslije toga. Na ahiret je preselio 7. maja 2007. godine. Na Dan džamija. Na dan kada je 1993. srušena i dan kada je 2001. postavljen kamen temeljac za obnovu banjalučke Ferhadija džamije.

Avdo je otišao na bolji svijet, a džamija je ostala da svjedoči o njegovoj čvrstoj vjeri i požrtvovanosti na Božijem putu. Brigu o džamiji preuzeo je njegov sin hadžija Mehmed. U džamiji se klanjaju svi dnevni namazi i džuma. Budući da džamija još nije uvakufljena, nije u nadležnosti Islamske zajednice u BiH, tako da nema ni stalnog imama. Bilo ih je nekoliko ranije, ali sada namaz predvodi Mehmed. Sve je manje vjernika u džamiji. Valjda je to tako u podrinjskim povratničkim mjestima. Mlađi svijet odlazi u inostranstvo, a stariji umiru. Sela su sve praznija.

Na Kula-Gradu danas su dvije džamije. Jedna ima stalnog imama i u sistemu je Islamske zajednice. Mehmed kaže da bi je rado uvakufio, samo je jedan uvjet za to – da ne bude zatvorena.

“Sad kad bi oni došli, ja bih uvakufio, samo džamija mora biti otvorena da se obavlja namaz. I babo je to nudio, ali samo da bude otvorena, a ne da se u njoj pauci skupljaju. Ranije je bila uvijek otključana, ali sad zaključavamo između namaza, ulaze lopovi pa kradu. Nedavno su pokušali da provale kroz prozor, ali ga nisu mogli otvoriti”, kaže Mehmed. Ispod džamije sada se gradi novi objekt – u prizemlju abdesthana, odvojeno muška i ženska, s toaletima, a na spratu sobe u kojim putnici namjernici mogu prespavati.

Odmah pored džamije veliki je malinjak. Mehmed objašnjava da je to vakufska zemlja koju obično imam džamije, one koja ima stalnog imama, obrađuje. Hvali Ammar-efendiju Gazibegovića, kaže da je jedan od rijetkih hodža koji voli raditi. On obrađuje malinjak uz džamiju.

“Kaže meni jedan hodža: Znaš li ti hodžinsku dovu? Rekoh mu da sam svašta čuo, ali to nisam. Veli on da ta dova ide ovako: ‘Kuću prodaj, pare hodži podaj, a hodža će dovu da ti praviš novu.’ Na sreću, nama je Allah poslao Ammara koji nije takav, vrijednog i dobrog momka”, priča Mehmed.

Mehmed je po zanimanju stolar. Bavi se proizvodnjom i postavljanjem plastične i aluminijske stolarije. Mehmedov stariji brat također je stolar, on se bavi drvenom stolarijom. Iako je zbog dijabetesa izgubio nogu, i dalje radi, bez obzira na to što je u kolicima.

“Ko je naučio da radi, on voli da radi, ne može sjediti besposlen. Nije mu potrebno, ali je dobro da radi. Najgore je kad ljudi kažu da se nema računa, a sjedi i čeka da mu neko da, pa on takav nema računa što se rodio. Ako ti ne plati čovjek, platit će ti Allah, neko će ti reći hvala ako si šta dobro uradio. U tome je hajr”, govori Mehmed.

“Bosnu i Hercegovinu čeka jedna velika blagodat, veliki priliv islama. Nije džaba Hasan Kaimija došao ovdje. Nije džaba da babo leži ovdje, a Kaimija tamo”, govori Mehmed dok stoji pored očevog mezara u haremu džamije i dodaje da će tu biti još dva mezara pored Avde Tučića, tako mu je otac rekao, ali ne zna čiji će to biti mezarovi.

 

PROČITAJTE I...

Tokom svoje vladavine Tvrtko I u velikoj je mjeri proširio teritorij bosanske države, tako da je Bosna obuhvatila i mnoge krajeve koji pripadaju današnjoj Republici Hrvatskoj. U tom periodu ostvarena je politička stabilnost te značajan kulturni i duhovni napredak, što ga je učinilo najmoćnijim vladarom u historiji srednjovjekovne Bosne

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!