Kukićka i motika protiv ljiljana

Kao što smo spomenuli u ranijem tekstu o spomeniku sarajevskim specijalcima, Kukićeva današnjim spomenicima pretpostavlja one komunističke, koje preferira jer su navodno bili inkluzivni i politički korektni. Pritom, naravno, zaboravlja spomenuti da tokom pedeset godina postojanja SFRJ nije napravljen niti jedan jedini spomenik koji bi obilježavao stradanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

Nakon što su svojevremeno pojedini pripadnici ljevičarske ideološke grupe koji se oglašavaju na prohrvatskom markističkom portalu Prometej.ba problematizirali izgradnju spomenika sarajevskim specijalcima, na red je došao i prijedlog spomen-obilježja “Ljiljan” sarajevske Općine Centar.

Kao i tada, i ovaj se put oglasila Ena Kukić. Ona smatra da je u vezi s predloženim rješenjem spomenika sporno ama baš sve: dimenzije, materijal, ali naročito lokacija i izgled. Suštinu takve ideološki obojene kritike mogli bismo svesti na protivljenje izgradnji spomeniku u obliku ogromnog ljiljana koji bi se nalazio u centru Sarajeva.

Ovakve kritike, možda, i ne bi bile sporne niti vrijedne pažnje da nije već spomenutog ranijeg pokušaja istih grupacija da utječu na to gdje će biti postavljen i kako će izgledati spomenik sarajevskim specijalcima, tj. njihovih nastojanja da se on demilitarizira i dekontekstualizira pa da, umjesto spomenika jednom vremenu, jednoj borbi i jednoj proslavljenoj jedinici, postane nekakav nedefinirani “spomenik miru”, čime bi se utjecalo na kulturu sjećanja i ideološki oblikovao historijski narativ.

Zanimljivo je da Kukićeva i ne krije ovakve namjere. U svojim prijašnjim člancima problematizirala je i muzej “Tunel spasa”, predlažući da, pored sadašnje funkcije podsjećanja na opsadu i genij improvizacije Sarajlija, muzej treba komemorirati i šverc, profiterstvo i ostale negativne posljedice opsade, a njena ideološka ostrašćenost i malicioznost dolazi do izražaja kada u negativne događaje koje su pratile opsadu glavnog grada, pored Cace i Kazana, navodi i “porodicu Izetbegović”.

Kao što smo spomenuli u ranijem tekstu o spomeniku sarajevskim specijalcima, Kukićeva današnjim spomenicima pretpostavlja one komunističke, koje preferira jer su navodno bili inkluzivni i politički korektni. Pritom, naravno, zaboravlja spomenuti da tokom pedeset godina postojanja SFRJ nije napravljen niti jedan jedini spomenik koji bi obilježavao stradanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu.

No, to ustvari možda i jeste priželjkivani nivo političke korektnosti i kulture sjećanja onih kojima smetaju ljiljani i uništeni jugočetnički tenkovi.

PROČITAJTE I...

Karijera mu je bila turbulentna i puna iskušenja, a i do danas nije jasno zašto je u naponu kreativnih snaga napustio projektantsku djelatnost. Zlatno doba njegovog djelovanja veže se za period između 1935. i 1941. godine, kada u Vakufskoj direkciji realizira svoje najpoznatije projekte. U tom kratkom vremenu projektirao je i realizirao pedesetak vakufskih objekata širom Bosne i Hercegovine, što ga svrstava među najplodnije arhitekte u historiji naše zemlje

Kada sam prvi put krenuo na Marš mira od Nezuka do Potočara, htio sam se staviti u poziciju tih ljudi koji su prošli to sve u teškim uvjetima. Sada idem u Vukovar. Na neki način čovjek osjeća obavezu i dužnost da oda poštovanje prema stradanju ljudi. Svi koji su sposobni trebali bi bar jedanput proći od Nezuka do Potočara, otići u Vukovar i druga mjesta gdje su ljudi ni krivi ni dužni ubijeni, poručio je Mehić

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!