Kujovićeva duhovna Odiseja

Na objavljivanje njegove posljednje zbirke poezije čekali smo punih 19 godina. U međuvremenu se ovaj autor uspješno okušao kao romanopisac i, prema vlastitim riječima, “intimno se osjećao kao pjesnik koji se okušao u prozi”. Kujović svojom novom zbirkom pjesama Nestorov pehar i nadalje uspijeva uspostaviti poveznicu između nacionalno-vjerskih tradicionalnih obrazaca s onim novodobnim, a da pritom ne bude nimalo anahron. S jedne strane, on u metafizičkom duhu vrši preobrazbu svijeta, dok će s druge strane u ozbiljnim suodnosima vršiti kritiku te preobrazbe. Iako je primijećen njegov otklon od tzv. stvarnosne poezije, Kujović je posve svjestan aktualija koje ga okružuju. Prema tekućoj zbilji je ironičan, ali s njom ne polemizira

Piše: Filip Mursel Begović, glavni urednik sedmičnika “Stav”

Brojne poetičko-stilske sličnosti unutar bosanskohercegovačke i bošnjačke poezije proistekle iz okružja rata devedesetih godina govore nam o kreativnoj pjesničkoj mašti pjesnika u ovom razdoblju. To su, prije svega, ožiljci rata, premda su se, naravno, neomodernističke i postmoderne nakane u bošnjačkih pjesnika donedavno (i samo jednim svojim dijelom) oslanjale i na vlastitu tradiciju, odnosno na svoje naslijeđe (sevdalinka, balada, ilahija, kasida…). To, međutim, nije pravilo i osjeća se tek u natruhama. Možemo reći da posljednji rat pjesničkoj generaciji rođenoj krajem šezdesetih i tokom sedamdesetih godina 20. stoljeća uveliko omeđuje poeziju, na sreću bez ratnog pokliča i mržnje.

Poezija pjesničke generacije kojoj pripada Asmir Kujović svoju snagu nalazi u disparatnim područjima modernog objektivizma, zatim na novoj stvarnosti (novoj subjektivnosti) kojoj temeljna sila teže leži na hipnotičkoj moći realnosti, zatim na putovima moralnosti (religijski rekvizitarij, ratna iskustva, unutrašnji svjetovi) i, naravno, na neumornoj dosjetljivosti (vrckavosti duha) i ironiji. Nije manje značajan unos mitologema i teoloških, pa i filozofskih utjecaja. Pritom će haos jednog vremena, usuprot pjesnikovoj koncentraciji, ponekad poroditi spiritualnim, a to su tada pjesme i pjesnici iza kojih stoji čvrsti misaoni sistem, kao što je to islamska duhovnost.

Asmir Kujović pjesnik je koji umije dovesti u spregu trivijalno i uzvišeno. On ne koristi uvijek zahtjevnu formu pa će nešto nalik na kalambur i poetsku dosjetku biti ponekad dovoljno da izrazi faktografiju ratnog užasa. Druga uporišna nadogradnja u ovoj poeziji jeste numinozno zazivanje svetog kao ljubljenog – evokacijom i eksplicitnim zazivanjem, što ovaj autor duguje svojoj posvećenosti islamskoj ezoteriji. Rat pospješuje bogoljubni, a ne bogohulni stav prema životu te će mu neke pjesme biti otvoreno prožete molitvom ili nagovorom Boga u njegovoj neupitnoj prisutnosti. Bogoiskateljsko nadahnuće nalazimo i u pjesmama s ljubavnom tematikom, iako se one mogu iščitati u interakcijama s društveno-socijalnim i općenito egzistencijalnim odnosima. Upravo na tim korelacijama odvijaju se bogate denotacije i konotacije.

U svom dosadašnjem djelu Kujović je dijelio muklu sudbinu i koreodramu rata sa svojim sudruzima kojima je već rečeno da sloboda nije zauvijek dana. Pa i kada je bio zagnjuren u takvu besperspektivnu zbilju, s izražajnom jednostavnošću, on je indicirao potrebu za postavljanjem tzv. posljednjih pitanja, odnosno, zanimala su ga temeljna pitanja smisla života. Stoga i ne čudi što je ovaj pjesnik, po mišljenju kritike, ispjevao neke od najdojmljivijih pjesama novije pjesničke generacije u Bosni i Hercegovini.

Uz do sada tri objavljene zbirke poezije Kujović se uspješno okušao i kao romanopisac te prema vlastitim riječima, “intimno se osjećao kao pjesnik koji se okušao u prozi”. Kujović svojom novom zbirkom pjesama Nestorov pehar (“Buybook”, 2019) i nadalje uspijeva uspostaviti poveznicu između nacionalno-vjerskih tradicionalnih obrazaca s onim novodobnim, a da pritom ne bude nimalo anahron. S jedne strane, on u metafizičkom duhu vrši preobrazbu svijeta, dok će s druge strane u ozbiljnim suodnosima vršiti kritiku te preobrazbe. Iako je primijećen njegov otklon od tzv. stvarnosne poezije,

Kujović je posve svjestan aktualija koje ga okružuju. Prema tekućoj zbilji je ironičan, ali s njome ne polemizira. Pritom si ne dopušta da zapadne u stanje opijenosti potrošivim političkim porukama i društvenim senzacijama. Ovaj pjesnik naprosto umije biti u toku s vremenom, ali i van njega, izričući mu dijagnozu i prognozu bez da se postavlja u proročku poziciju arbitra. Prije će biti da Kujovićeva pjesnička radoznalost svoju zaigranost duguje djetinjoj čistoći, bez obzira pisao o tome kako se vježba joga u Rochesteru ili kako se namješta posao u beskrajima bosanskohercegovačke svakodnevice.

U najnovijoj zbirci pjesama Kujović nadograđuje svoje iskustvo metafizičkog te na odranije primijećeno uronjenje u islamsku ezoteriju on se odlučuje na pravu pravcatu duhovnu Odiseju. U kontekstu pisanja o tradiciji svetog ne izlazi iz okvira islamskog učenja o “kontinuitetu vjerovanja” i ne zanosi se sinkretističkim newagerskim modama. Ritmično i uvjerljivo, Kujović je uspio natjerati čitavu hijeropovijest na blagotvorni dijalog. Hinduizam, budizam, antika, zoroastrizam, islam, judaizam, kršćanstvo, Muhammed, a. s., Buda, Krišna, Hrist i Krist… u neprestanoj su komunikaciji kroz Kujevićev pjesnički nomadizam.

Slijedi čitava vojska pokemona i demona, iblisovaca i isilovaca, neotrockista i “Pinkovih” zvijezda, svih onih naplavina svakodnevice u kojoj “ja je aj, a java avaj”.

Kujović se, dakle, posljednjom zbirkom potvrdio kao jedan od najboljih pjesnika svoje generacije te je zbirka pjesama Nestorov pehar zasigurno književni događaj u 2019. godini koji zaslužuje da bude nagrađen. Stoga je na zasjedanju održanom 15. novembra 2019. godine žiri za dodjelu nagrade “25. novembar” jednoglasno odlučio da se Nagrada za knjigu godine dodijeli ovom književniku.

Asmir Kujović napisao je knjigu godine, iako je, da ga citiramo, “pao na ispitu iz ekonomije spasenja”, ostavši dobar stari “vitez tesavvufa”. Ovaj će vitez pjevati: “Za pojasom mi pištolj što ispaljuje džemre / Posudio mi ga u dva stiha Junus Emre.”

Piše: Filip Mursel Begović, glavni urednik sedmičnika “Stav”

 

PROČITAJTE I...

Sve džamije tretirane u ovom protokolu, kaže Džafer Alić, imale su obredoslovnu funkciju i takve će i ostati. “Kada je riječ o Opijačevoj tekiji, tu imamo određene planove koji podrazumijevaju da ona bude kuća nauke i izučavanja, s posebnim akcentom na izučavanje tradicije ovdašnjih muslimana. Postoji inicijativa Medžlisa IZ Mostar i Muftijstva mostarskog o osnivanju instituta u okviru Islamske zajednice BiH koji bi izučavao islamsku tradiciju muslimana Hercegovine”

“Svojim istraživanjima na bezbroj argumenata i bezbroj konstatacija i analiza Ibrahim Pašić suvereno pokazuje da su stećak i nišan organski srasli, da među njima postoji veza i da su oni simboli koji kazuju na koji način se etnos u Bosni i Hercegovini, prije svega bošnjački matični narod, razvija, koje porijeklo ima i šta sve to znači u širem historijskom smislu”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!