fbpx

Krvnici u mišijoj rupi

Darko Mrđa, Dragan Marjanović, Dragomir Kezunović, Momir Savić, Boško Lukić, Novak Đukić, Miroslav Duka, Mirko Todorović, Dragoje Zmijanjac, Zoran Vuković i Jozo Đojić osuđeni su na 154 godine zatvora

Piše: Izet PERVIZ

Interpol Bosne i Hercegovine raspisao je pred kraj godine potjernice za dvojicom pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca. Umjesto u zatvor, u bijeg su se dali Darko Mrđa, koji je ruke okrvavio u Prijedoru, i Dragan Marjanović, nekadašnji pripadnik “Mića”. Po ustaljenoj praksi, oni se nisu pojavili na izricanju presuda i otad im se gubi svaki trag.

Take se ovim bjekstvom broj pripadnika VRS-a koji su utekli nakon osuđujućih presuda zaokružio na deset. Osuđeni su na višegodišnje zatvorske kazne, svi pred Sudom BiH. Darko Mrđa, Dragomir Kezunović, Dragan Marjanović, Momir Savić, Boško Lukić, Novak Đukić, Miroslav Duka, Mirko Todorović, Dragoje Zmijanjac i Zoran Vuković duguju ovoj državi i bosanskim narodima 148 godina zatvora. Jedanaesti bjegunac nekadašnji je pripadnik HVO-a Jozo Đojić. Pravosnažnom presudom Suda BiH osuđen je na šest godina jer je, kao pripadnik 102. brigade u Odžaku, u julu 1992. silovao žensku osobu.

Darko Mrđa, nekadašnji koreograf u kulturno-umjetničkom društvu koji će se “proslaviti” kao pripadnik Interventnog voda MUP-a Prijedor, priznao je 2003. pred Haškim tribunalom da je 21. augusta 1992. godine učestvovao u pratnji konvoja koji je civile bošnjačke nacionalnosti iz logora Trnopolje prevozio u Travnik, da je učestvovao u izdvajanju više od 200 vojno sposobnih muškaraca te njihovom pogubljenju na Korićanskim stijenama na planini Vlašić. Za taj zločin osuđen je na sedamnaest godina zatvora, od čega je dvije trećine odležao u Španiji. Godine 2003. vratio se u Prijedor i naredne tri godine živio je u porodičnoj kući u Tukovima, povremeno se pojavljujući u novinama zbog provokacija prema povratnicima ili narušavanja javnog reda i mira pucanjem iz pištolja. Ponovo je uhapšen 2016. godine, ovaj put zbog zločina u Prijedoru.

Darku Mrđi suđeno je sa Zoranom Babićem, također nekadašnjim pripadnikom Prvog interventnog voda pri SJB Prijedor, čija je ratna biografija jednako krvava kao i Mrđina. Nakon tri godine suđenja, proglašeni su krivim i osuđeni: Darko Mrđa na 20, a Zoran Babić na jedinstvenu kaznu od 35 godina (presudom od 31. decembra 2014. godine Zoran Babić osuđen je na 22 godine za strijeljanje na Korićanskim stijenama i na 21 godinu za ubistva u prijedorskom selu Čarakovo). U presudi, koja je pravosnažnom postala 2. augusta 2019. godine, stoji da je Darko Mrđa, u okviru široko rasprostranjenog i sistematičnog napada jedinica VRS-a i MUP-a RS-a usmjerenog protiv nesrpskog stanovništva općine Prijedor, 20. juna 1992. ubio dva nepoznata civila u zaseoku Sredice, a istog je dana iz zaseoka Tukovi odveo Saida Sadića, koji je ubijen dva kilometra od kuće; 6. augusta 1992. godine, prilikom transporta zatočenika iz logora “Omarska” na Manjaču, drvenim kocem i šakama pretukao je četvericu civila; kada su došli pred logor na Manjači, izveo je iz autobusa Dedu Crnalića i, skupa s ostalim pripadnicima Interventnog voda, premlatio ga do smrti; tada je učestvovao i u premlaćivanju još dva zatočenika; narednog dana naredio je Jasminu Ališiću da zadavi Samira Džafića, što je ovaj i učinio; nakon toga su premlatili Jasmina Ališića, a Zoran Babić ga je na kraju zaklao nožem. Zoran Babić ubio je nožem i Nezira Kraka i Saida Babića.

Na dan kada je raspisana potjernica za Darkom Mrđom, 18. decembra 2019. godine, njegov advokat Ranko Dakić izjavio je za medije da se Mrđa nije pojavio na izricanju presude i da otad nema kontakt s njim. Kazao je da Mrđa nije imao nikakve mjere zabrane i da su mu davno ukinute.

Bjeguncima Draganu Marjanoviću i Dragomiru Kezunoviću suđeno je skupa sa Sašom Gavranovićem, Vitomirom Devićem i Zoranom Šljukom. Saša Gavrinović, Vitomir Dević i Zoran Šljuka osuđeni su na po 15, a Dragan Marjanović i Dragomir Kezunović na po 14 godina zatvora. U presudi, koja je postala pravosnažnom 26. aprila 2019. godine, stoji da su Dragan Marjanović, u svojstvu komandira I voda vojne policije Teslićke brigade VRS-a, i ostali, kao pripadnici te brigade i vojno-policijske formacije “Miće”, u okviru širokog i sistematskog napada vojske i policije RS-a usmjerenog protiv bošnjačkog i hrvatskog stanovništva općine Teslić, vršili protupravno zatvaranje civila u SJB Teslić, u zgradu TO Teslić i vojni zatvor Pribinići, gdje su bili svakodnevno zlostavljani, a u noći sa 17. na 18. juni 1992. godine, postupajući po naređenju komande Teslićke brigade, na planini Borje lišili života 28 civila.

Prvo su kamionom kojim je upravljao Dragomir Kezunović, u pratnji više putničkih vozila, došli pred zgradu SJB Teslić, gdje je iz zatočeničkih prostorija izvedeno šesnaest vezanih civila, potovarili su ih na karoseriju i odvezli na planinu Borje, lokalitet Bebe, gdje je već bila iskopana zajednička grobnica. Izveli su ih iz kamiona i naredili im da legnu licem prema tlu. Saša Gavrinović, Zoran Šljuka, Vitomir Dević, skupa sa S. D. i M. R., pucali su na civile i ubili ih. Dragan Marjanović raspoređivao je pripadnike vojne policije, a Dragomir Kezunović bio je sve vrijeme prisutan na mjestu zločina. Nakon toga su se istim kamionom odvezli pred vojni zatvor Pribinić, odakle su izveli deset civila, potovarili ih u kamion, otjerali na isto mjesto i na isti način pogubili. Dragan Marjanović naredio je pripadnicima vojne policije da svih 28 tijela ubace u iskopanu jamu i zatrpaju ih. Tijela su ekshumirana u augustu 1999. godine, a 26 ih je identificirano. Na optužnici s njima bio je i Dario Slavuljica, ali je njegov predmet izdvojen jer je priznao krivicu. Osuđen je na osam godina.

Dragomiru Kezunoviću određen je nakon izricanja prvostepene presude pritvor, a 13. septembra 2018. godine raspisana je za njim potjernica. Živi u Novom Sadu i nije prisustvovao izricanju prvostepene presude. Njegov advokat Milan Romanić izjavio je za medije da je posljednji kontakt imao s njim u aprilu 2019. godine, kada je održana sjednica pred Žalbenim vijećem na kojoj su iznesene žalbe na prvostepenu presudu. “Tada smo se čuli. Nije bio na žalbenoj sjednici jer je bio Veliki petak. Nije bio niko od optuženih, samo smo mi branioci došli”, kazao je Romanić. Dakle, na žalbenoj sjednici nije bio ni Dragan Marjanović, za kojim je međunarodna potjernica raspisana 18. decembra 2019. godine.

Mirko Todorović nalazi se u bijegu duže od jedanaest godina. Osuđen je na trinaest. Suđeno mu je s Milošem Radićem, koji je osuđen na dvadeset. U presudi se navodi da su 20. maja 1992. godine učestvovali u hapšenju grupe od četrnaest civila bošnjačke nacionalnosti koja se krila u napuštenom kamenolomu u blizini svog sela Berkovac. Mirko Todorović bio je u grupi koja ih je uhapsila i sprovela do kuće Ibrahima Sulejmanovića. Dok su išli, jedan od vojnika pucao je i ubio Mahu Avdića na začelju kolone. Miloš Radić bio je već pred kućom Ibrahima Sulejmanovića, te su on i Mirko Todorović stajali sa strane s uperenim puškama, dok su ostali tukli i pretresali uhapšene civile, oduzimajući im novac i dragocjenosti. Na kraju su ih poveli prema obližnjem potoku, gdje su im naredili da se okrenu prema vodi. Tada su zapucali po njima.

Ubijeni su Hamid i Halima Alić, Munib i Fadil Sulejmanović, Hajrudin Hasanović, Hamed Velić i Hamedina Ramić. Presuda od 29. aprila 2008. godine potvrđena je 17. februara 2009. Od 24. maja 2007. do 30. januara 2009. bili su u pritvoru. Dakle, osamnaest dana prije izricanja drugostepene presude pušteni su na slobodu. Bilo je to po sili zakona, jer Apelaciono vijeće nije donijelo odluku o žalbama na prvostepenu presudu u roku od devet mjeseci, koliko su, po tadašnjim odredbama Zakona o krivičnom postupku, optuženi mogli boraviti u pritvoru nakon prvostepene presude. Da apsurd bude veći, Todorović je nakon prvostepene presude, na vlastitu inicijativu, u septembru 2008. godine upućen u zatvor u Foči. Sud BiH obaviješten je tek 2. aprila 2009. godine da mu nije uručen poziv za odsluženje kazne. Krije se u Srbiji, gdje su novinari dvije godine nakon bjekstva s njim razgovarali.

Momir Savić, nekadašnji komandir 3. čete Višegradske brigade VRS-a, osuđen je na sedamnaest godina zatvora, a u bijegu se nalazi deset godina. Posljednji put na sudu pojavio se pred Apelacionim vijećem u februaru 2010. godine prilikom ulaganja žalbe na prvostepenu presudu. Tada je izjavio da mu je savjest mirna. Nedugo zatim, pobjegao je skupa sa svojom mirnom savješću.

U presudi koja je postala pravosnažnom 20. maja 2010. godine stoji da je Momir Savić od aprila do septembra 1992. učestvovao u progonu: tukao civile u zgradi SUP-a, u selu Meremišlje, oko 23. maja 1992. godine na raskršću pored groblja okupio mještane Drinskog i dao im ultimatum da istog dana napuste općinu Višegrad, što su oni i učinili, otišavši samo s ličnim stvarima; tih dana u Drinskom, u grupi s Draganom Savićem i još nekim vojnicima, izveo iz kuća deset civila, prvo su ih ispitivali i tukli u kući Aziza Mešanovića, a onda odveli na brdo Kik, u šumu Pudin do, i strijeljali; 25. maja 1992. u selu Donja Strmica u općini Rudo ubio Suvada Kurtića, koji je pokušao pobjeći dok ga je tukao skupa s Draganom Savićem, rekavši: “Jebem ti majku balijsku, misliš četniku pobjeći!”; 13. juna 1992. iz naselja Dušće vodili su uhapšene civile i kod zgrade Biroa za zapošljavanje izdvojio četvericu iz kolone i vratio ih u Dušće, u štali Ajke Balić ubijeni su i spaljeni Ahmet Delija i Osman Demir, a Midhatu i Uzeiru Nuhanoviću gubi se svaki trag; 30. juna 1992. zapovijedao je grupom koja je na Limskom mostu, prema naselju Međeđa, uhapsila tridesetak civila bošnjačke nacionalnosti, mahom žena i djece, koje su kamionima prebacili u naselje Drinsko na ispitivanje, a onda u OŠ “Hasan Veletovac”, odakle su pušteni nakon četiri dana.

Boško Lukić, nekadašnji komandant Opštinskog bataljona TO Ključ, u bijegu je sedam godina. Po ustaljenoj praksi, nije se pojavio na izricanju presude 20. decembra 2013. godine, kojom ga je Sud BiH osudio na četrnaest godina i tada je za njim raspisana međunarodna potjernica. Njegov suoptuženik Marko Adamović, nekadašnji komandant Komande grada Ključa, koji je tada osuđen na 22 godine, uhapšen je i sproveden u zatvor u Banjoj Luci. Kasnije su im kazne smanjene za po dvije godine.

Boško Lukić i Marko Ademović uhapšeni su 2008. godine skupa s Vinkom Kondićem, koji će 2010. godine zbog pogoršanog psihičkog stanja biti proglašen nesposobnim za suđenje, a u augustu 2017. bit će potpuno oslobođen zbog bolesti. Kako su prvostepenom presudom iz marta 2011. godine, koja će kasnije biti ukinuta, bili oslobođeni, tako će im biti ukinut i pritvor te će se braniti sa slobode.

U presudi piše da su Lukić i Adamović 27. maja 1992. godine otpočeli s masovnim hapšenjem nesrpskog stanovništva u užoj jezgri grada, surovim premlaćivanjima i zatvaranjem u zgradi SJB-a, odakle su najmanje 22 civila prebačena u logor u Bosansku Gradišku, a kasnije i na Manjaču; od posljedica premlaćivanja na putu za logor preminuo je Šaban Kujundžić. Dana 28. maja 1992. godine Ključki bataljon, potpomognut 30. partizanskom divizijom I Krajiškog korpusa, otpočinje dvodnevno granatiranje Pudinog Hana i Velagića. Neke granate pale su među civile u zbjegu. Poginulo je najmanje dvanaest civila, a među njima i Esma, Refika i Hamdo Bečić i Refik Draganović. Dana 1. juna 1992. godine svi muškarci pozvani su da dođu na vojni punkt u Velagićima. Vojni policajci oduzeli su im dokumente i zatvorili ih u staroj školi, a u kasnim večernjim satima istjerali ih napolje i strijeljali. Ubijeno je najmanje 78 osoba, a njih 70 ekshumirano je iz masovne grobnice “Lanište II”.

Istog dana, 1. jula 1992. godine, pripadnici VRS-a, zajedno s Markom Adamovićem, ušli su u selo Prhovo, vukući za transporter vezanog Hamdu Islamagića; istjerivali su ljude iz kuća i tjerali ih da se okupe pred trgovinom; onda su ih utjerali u dvorište Abida i Karanfila Osmanovića i, tukući ih, počeli razdvajati žene i djecu od muškaraca; odmah su ubili najmanje sedam osoba; kada su muškarce poveli iz sela, otvorili su vatru na žene, djecu i starce, usmrtivši najmanje trideset osoba, među njima i djecu Indiru Medanović, Emiru Jusić, Samiru Jusić, Nisvetu Brković, Amelu Hadžić i Muju Medanovića, koji su ekshumirani iz masovne grobnice u Prhovu; muškarce su poveli prema selu Peći i na tom putu ubili najmanje njih petnaest, koji su ekshumirani iz masovne grobnice “Ciganska dolina”; preživjele su predali policiji, koja ih je cijelu noć držala na livadi i premlaćivala, uslijed čega je podlegao Sulejman Medanović, a ostali su sljedećeg dana transportirani u OŠ “Nikola Mačkić” u Ključu; preživjelo stanovništvo Prhova pobjeglo je iz sela i skrivalo se po šumama.

U akciji protjerivanja bošnjačkog stanovništva u Vukovom Selu ubijen je Šefik Čajić, a na Ljutića Brdu, uz prisustvo Marka Adamovića, uhapšeni su Hamer i Muharem Ljutić, koji su naknadno pronađeni ubijeni u okolnoj šumi. Krajem maja 1992. godine svi muškarci Donje i Gornje Sanice zatvoreni su u osnovnu školu u Sanici, gdje su premlaćivani, a poslije su neki pušteni kućama, dok je većina transportirana u OŠ “Nikola Mačkić” u Ključu. Stanovnicima hrvatske i bošnjačke nacionalnosti užeg gradskog jezgra naređeno je putem radiostanice da se okupe ispred tvornice mašina u Halinovskom Vrelu ili na fudbalskom stadionu. Dana 26. juna 1992. godine počeo je napad na nebranjena sela Ramići i Krasulje, sa zaseocima Hripavci i Ošiljak, istjerivanje iz kuća, pucnjava, prijetnje, ubijen je najmanje 21 civil, a preživjeli muškarci zatočeni su u škole u Krasuljama i Ramićima, da bi kasnije bili prebačeni u Ključ.

Miroslav Duka broji drugu godinu u bjekstvu. Međunarodna potjernica za njim raspisana je 23. februara 2018. jer se nije odazvao na poziv za izdržavanje zatvorske kazne od 12 godina. Navodno, Sud BiH nije bio obaviješten da se već duže vremena ne javlja u policijsku stanicu i da je pobjegao van zemlje. Suđeno mu je s Goranom Vujovićem, osuđenim na šest godina, i Željkom Ilićem, na pet. U presudi stoji da je Miroslav Duka, kao komandir milicije u SJB Bileća, skupa s Goranom Vujovićem, načelnikom SJB Bileća, učestvovao u progonu bošnjačkog stanovništva. Miroslav Duka je u selu Đeće surovo premlaćivao civile tražeći oružje, pretukao je “A-1” i natjerao ga da sam zapali svoju kuću i štalu, a onda ga opet pretukao i poslao ga na zatočenje u SJB, gdje ga je i kasnije u nekoliko navrata premlatio; u junu 1992. godine nekoliko sati surovo je mlatio Ismeta Bajramovića, koji je više puta padao u nesvijest, tukao je i Sabira Bajramovića; 25. augusta 1992. godine krvnički je istukao Muniba Ovčinu, izbivši mu zube i polomivši mu nogu, a 28. augusta Asima Đapu, koji je nekoliko puta padao u nesvijest pa su ga polijevali vodom; u septembru 1992. godine oko 2:30 bacao je dimne bombe među zatočenike u SJB i Đačkom domu, a onda pucao kroz prozor, uslijed čega su neki ranjeni; u oktobru 1992, nakon što su ga krvnički istukli, natjerao je Edina Bajramovića da popije dvije litre vode. Presuda je postala pravosnažna 26. maja 2017. godine.

Novak Đukić se i ne krije. Osuđen je na dvadeset godina. U svojstvu komandanta Taktičke grupe Ozren VRS-a 25. maja 1995. godine naredio je artiljerijskom vodu lociranom u širem rejonu sela Panjik na planini Ozren da iz topova M 46 – kalibra 130 mm granatiraju Tuzlu. Ispalili su više granata, a jedna je u 20:55 pogodila Kapiju i ubila 71 civila i više od stotinu ih teško ranila. Pravosnažna presuda izrečena je 11. aprila 2014. godine, ali on se nije pojavio na izdržavanju kazne. Odbrana je izjavila da se nalazi u Srbiji radi liječenja. Pošto je Đukić državljanin Srbije, bosansko pravosuđe zatražilo je od srbijanskog da preuzme izvršavanje presude u skladu sa Sporazumom o uzajamnoj pravnoj pomoći. Međutim, Đukić se ne pojavljuje na sudu.

Njegov advokat Miodrag Konstantinović prenio je 2018. godine sudu da je Đukić hospitaliziran zbog psihičkih problema. Predmet se pred Višim sudom u Beogradu nalazi od 2015. godine. Saslušanje je trebalo početi u junu 2016. godine, ali je već nekoliko puta odlagano zbog bolesti. I dok se odlaganjem procesa Đukić otvoreno štiti od izdržavanja kazne, dotle se od srbijanskih institucija nastoji relativizirati zločin: 5. novembra 2019. godine u Domu Vojske Srbije u Beogradu Ministarstvo odbrane Republike Srbije promoviralo je knjigu Tuzlanska kapija – režirana tragedija Ilije Brankovića.

Dragoje Zmijanjac u bijegu je nešto duže od dvije godine. Osuđen je na šest godina. Kao pripadnik neidentificirane vojne i policijske paravojne formacije, odjeven u maskirnu uniformu i naoružan automatskom puškom, 25. jula 1992. godine u popodnevnim satima došao je do kuće Halila Dedića u Ulici Slavka Rodića u Prijedoru i upitao dvije ženske osobe koje su se nalazile u blizini: “Gdje vam je komšija Halil?” Kada mu je jedna od žena odgovorila da je u kući, izveo je Halila iz kuće i poveo ga niz glavnu ulicu, držeći mu pušku uperenu u leđa. Kada su prešli na drugu stranu, otvorio je paljbu i ubio ga. Ostavljajući iza sebe mrtvog Halila Dedića na trotoaru, uzviknuo je da sve Turke treba pobiti. Presuda je postala pravosnažnom 6. aprila 2017. godine. U julu iste godine trebao se javiti na izdržavanje kazne, ali je nestao i za njim je raspisana potjernica.

Zoran Vuković, silovatelj i ubica iz Foče, nalazi se u Srbiji. Još 16. decembra 1996. pravosnažno je pred Višim sudom u Podgorici osuđen na dvadeset godina. Suđeno mu je zbog učešća u strijeljanju supružnika Hasana i Feride Klepuh i njihove kćerke Sene, koji su ubijeni 6. jula 1992. godine u Plužinama u Crnoj Gori. Četiri godine nakon ove presude, Zoran Vuković uhapšen je i pred Haškim tribunalom osuđen na dvanaest godina za silovanja i mučenja djevojčica bošnjačke nacionalnosti u Foči tokom 1992. godine. Nakon odsluženja dvije trećine kazne, pušten je na slobodu 2008. Na osnovu međunarodne potjernice izdate od institucija Crne Gore, uhapšen je 25. decembra 2015. godine pri prelazu granice između Bosne i Hercegovine i Srbije na graničnom prijelazu Kotroman. Zatraženo je izručenje u Crnu Goru.

Zoranu Vukoviću je za ubistvo članova porodice Klepuh suđeno skupa s Jankom Janjićem, Radomirom Kovačem, Zoranom Simovićem i Vidojem Golubićem i svi su osuđeni na po dvadeset godina. Suđenju je prisustvovao jedino Vidoje Blagojević, a ostalima je suđeno u odsustvu. Izuzev Golubovića, niko od njih nije odležao kaznu. Janko Janjić usmrtio se bombom prilikom hapšenja 2000. godine. Radomir Kovač tada je uhapšen i sproveden u Hag, gdje mu je suđeno skupa sa Zoranom Vukovićem i osuđen je na dvadeset godina. Nakon odležanih četrnaest godina u Norveškoj, u julu 2013. pušten je na slobodu i otad živi u Foči. Hoće li Radomir Kovač otići na odsluženje kazne za ubistvo porodice Klepuh? A Zoran Simović? Šta je s njim? Ta pitanja, izgleda, niko više i ne postavlja.

PROČITAJTE I...

Magazin „Biserje“ ekskluzivno je objavio obraćanje predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Nj. E. Šefika Džaferovića povodom Dana Bošnjaka. Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine trebao je biti visoki pokrovitelj Svečane akademije koja se večeras trebala održati u Sarajevu, a koja je odgođena u skladu s preporukama nadležnih organa zbog aktuelne epidemiološke situacije. BZK „Preporod“ ove godine Dan Bošnjaka obilježava u online formatu širom Bosne i Hercegovine, domovinskim zemljama i bošnjačkoj dijapori.

Sazivanje Prvog bošnjačkog sabora, demokratska i slobodna atmosfera u kojoj se odvijao, odluke i zaključci koji su doneseni, nacionalno jedinstvo koje je pritom iskazano te dalekosežne posljedice koje je polučio predstavljaju historijsku vododijelnicu, trenutak kada su poslije jednog teškog i dugog stoljeća Bošnjaci konačno postali moderan politički narod koji se čvrsto opredijelio ne samo da opstane već i da stupi na svjetsku pozornicu kao politički suveren, kulturološki poseban te prije svega državotvoran narod

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!