fbpx

Krvava historija Ujgura

Muslimani Ujguri zatočeni u kineskim centrima za stručno osposobljavanje, kako ih naziva Vlada Kine, između ostalog, prisiljeni su jesti svinjetinu, zabranjeno im je klanjati ili puštati bradu. Jedina svrha tih centara jeste da Ujgure i druge etničke manjine odvoji od njihove vjeroispovijesti. Kina je suočena s međunarodnim pritiskom oko tih centara, koje aktivističke grupe nazivaju logorima. Peking napominje da su te mjere potrebne kako bi se uklonila prijetnja islamskih militanata

Piše: Damir HADŽIĆ

Nogometni reprezentativac Njemačke i igrač londonskog Arsenala Mesut Özil kritizirao je prije nekoliko dana zvaničnu politiku Kine, koja se suočava s optužbama o državnom teroru nad ujgurskim muslimanima. Nedugo potom, Özilu je podršku dala zvijezda UFC-a Khabib Nurmagomedov. “O, Allahu, olakšaj našoj braći Ujgurima”, napisao je Khabib na svom Instagramu i priložio video. Borac iz Dagestana jedan je od rijetkih sportista koji su u ovom slučaju podržali igrača Arsenala koji je u Kini potpuno cenzuriran jer je izbrisan sa svih društvenih mreža, pretraživača, kao i videoigrica…

Muslimani Ujguri zatočeni u kineskim centrima za stručno osposobljavanje, kako ih naziva Vlada Kine, između ostalog, prisiljeni su jesti svinjetinu, zabranjeno im je klanjati ili puštati bradu. Jedina svrha tih centara jeste da Ujgure i druge etničke manjine odvoji od njihove vjeroispovijesti. Kina je suočena s međunarodnim pritiskom oko tih centara, koje aktivističke grupe nazivaju logorima. Peking napominje da su te mjere potrebne kako bi se uklonila prijetnja islamskih militanata.

Michael Dillon bio je direktor Centra za savremene kineske studije na Sveučilištu u Durhamu. Autor je nekoliko knjiga, a jedna od od njih objavljena je prošle godine i nazvana je Xinjiang u dvadeset prvom stoljeću: islam, etničnost i otpor. Iz ove knjige objavljujemo najvažnije dijelove u kojima je osvijetljena krvava i teška historija ujgurskih muslimana.

Krajem 2018. godine počela su se pojavljivati ​​izvješća da Kina gradi široku mrežu objekata u autonomnoj regiji Xinjiang. Služili su za zadržavanje stotina hiljada pripadnika muslimanske ujgurske zajednice koji su osumnjičeni za umiješanost u demonstracije i napade na vladine institucije. Kineske vlasti u početku su negirale da postoji takav program i takvi objekti, ali su na kraju priznali logore, tvrdeći da su oni bili centri za obučavanje Ujgura i njihovo preusmjeravanje u produktivne poslove.

Iako se sukob u Xinjiangu između Ujgura i kineske države intenzivirao u posljednje dvije godine, to nije ništa novo. Logori i preusmjeravanje posljednji su korak države u etnoreligijskoj i političkoj borbi koja se vodila desetljećima i u različitim oblicima stoljećima: nije se ona iznenada pojavila dolaskom na vlast Komunističke partije Kine 1949. godine. Nije to započelo, kao što su neki pretpostavili, ekspanzijom političkog islama s Bliskog istoka ili Afganistana. Al-Kaida ili ISIL nisu primarno odgovorni za sukob u Xinjiangu, iako postoje dokazi da su neki Ujguri sarađivali s te dvije skupine.

Nemoguće je shvatiti trenutnu krizu bez razumijevanja historijske pozadine. To je dobro dokumentirano i sadašnja generacija Ujgura, od kojih su mnogi potomci nekadašnjih aktivista, duboko je svjesna osebujne putanje ujgurske historije, historije koja je isprepletena s kineskom, ali nije u potpunosti ukorijenjena u historiju te velike svjetske sile.

Xinjiang, na krajnjem sjeverozapadu Kine, gotovo je tri puta veći od Francuske: službeno nije provincija, već “autonomna regija”, iako tamošnje ujgursko stanovništvo, u odnosu na Kineze, uživa minimalan stepen autonomije. Ujguri nisu etnički ili kulturno Kinezi, već je to turkijski narod čiji je jezik blizak jeziku Uzbeka iz obližnjeg Uzbekistana i ima daleku poveznicu s turskim jezikom. Ujgure često opisuju kao manjinu, a ipak su donedavno činili većinsko stanovništvo Xinjianga, kojeg smatraju svojom domovinom i nazivaju istočnim Turkestanom (Sharqi Turkestan). Otprilike 11 miliona Ujgura u Xinjiangu, nešto manje od polovice ukupnog stanovništva, jesu historijski i kulturološki muslimani, kao i većina drugih manjih etničkih grupa u toj regiji, Kazahstanci, Kirgistanci i Hui, koji govore kineski. Da su takvi, odmah je očito iz njihove odjeće, njihove hrane i načina na koji su izgradili svoje okruženje.

Ujguri su živjeli u istočnom Turkestanu sve od velike migracije ili širenja turskih naroda iz mongolskih stepa, koja je započela u 6. stoljeću. Do 11. stoljeća islam postaje dominantna religija nakon što su u borbama poražene vladajuće elite vjerne budizmu. Historija Ujgura u ranom modernom vremenu priča je o islamskim gradskim državama, osobito onima sa sjedištem u Kašgaru i Khotanu.

Njima su vladale halife i svjetovni i duhovni vladari koji su pripadali nakšibendijskom redu. Apogej sufijske nadmoći započeo je u kasnom 16. stoljeću, kada se Saidijski kanat srušio i regija je pala pod utjecaj Hojada, moćnih političkih ličnosti koje su ujedno bile i duhovne vođe nakšibendijskog reda. Godine 1679. godine u Kašgaru preuzeo je vlast čuveni Appaq Khoja, potomak šeika iz Samarkanda. Njegov je mauzolej sada turistička atrakcija, ali Ujguri i dalje poštuju porodični harem koji se u njemu nalazi.

Posljednji vladari Khoje svrgnuti su 1759. godine snagama dinastije King, kako bi se ona proširila na unutrašnju i srednju Aziju. Dinastija King vladala je Kinom od 1644. do 1911. godine, ali bila je daleko od čisto “kineske” dinastije. Njihova vladajuća elita izvorno je bila iz stepe i šuma sjeveroistočne Azije, a vladali su uz pomoć mongolskih saveznika i kineskih dužnosnika. Tek sredinom 18. stoljeća istočni Turkestan uključen je u sastav Kineskog carstva.

King vlast osniva vojne i birokratske organizacije i počinje tu kinesku regiju nazivati ​​Xinjiang (“nova granica”). Vladali su kroz lokalnu muslimansku elitu koja govori turski jezik, međutim, od prvog dana su se suočavali s otporom. Najuspješniju, iako kratkotrajnu, od ovih pobuna vodio je Jakub-beg, koji je uspostavio neovisnu vladu u Kašgaru 1867. godine. Njegov režim nametnut je vojnom silom, ali se za svoj legitimitet oslanjao na tradiciju nakšibendijskih šejhova. Na Jakuba je vlast Kinga gledala kao na pobunjenika, pa je njegov režim srušen 1878. godine. Vojsku Kinga vodio je Zuo Zongtang, a to je značilo i zaustavljanje uspona Hui muslimana u Kini. Istočni Turkestan formalno je uključen u Kinesko carstvo kao provincija Xinjiang u novembru 1884.

Kada se 1911. godine srušila dinastija King, Xinjiang je postao provincija unutar novoproglašene, ali slabe Republike Kine i kineskog guvernera. U stvarnosti, provincija je bila neovisna. Bilo je sporadičnih pokušaja stvaranja neovisnih muslimanskih država, među kojima su najznačajnije bile dvije republike istočnog Turkestana sa sjedištem u Kašgaru 30-ih i Ghulja, ili na kineskom Yining, na sjeveru Xinjianga između 1944. i 1949. godine.

Te 1949. godine, nakon što je u građanskom ratu poražen nacionalistički Guomindang pod vodstvom Chiang Kai-sheka, Narodnu Republiku Kinu (NRK) proglasio je Mao Zedong u ime Komunističke partije Kine. Republika Ghulja bila je “mirno oslobođena” i integrirana u novu državu. Otpor, često oružani, nastavljen je i tokom pedesetih, uglavnom u južnom Xinjiangu. NR Kina je 1955. godine stvorila autonomnu regiju Ujgura Xinjiang kao koncesiju i paralelno sa sličnim aranžmanima za Tibet i Mongoliju. Kada je 1966. godine pokrenuta Kulturna revolucija, središnja vlast oslabljena je i pojavile su se centrifugalne snage, uključujući ujgurske zahtjeve za neovisnošću od grupa kao što je Narodna stranka Istočnog Turkestana.

Nakon sloma sovjetske vlasti 1991. godine, turkijski su narodi u središnjoj Aziji formirali neovisne države u Uzbekistanu, Kazahstanu i Kirgistanu. Kako je Kina izašla iz strahota kulturne revolucije, snaga Komunističke partije Kine je rasla, ali nije bilo oslobađanja Ujgura onako kako se desilo njima srodnim narodima u bivšem SSSR-u. Frustracija je dovela do porasta otpora tajnih militantnih grupa unutar Xinjianga, ali i sličnih skupina u Kazahstanu, Kirgistanu i Pakistanu.

Demonstracije 1995. godine u Yiningu, bazi neovisne republike iz četrdesetih, potaknule su Peking da sljedeće godine izda dokument br. 7. Identificirao je sukob u Xinjiangu kao najozbiljniju prijetnju za kinesku državu i pokrenuta je kampanja “Strike Hard” protiv oponenata režima. Godine 1997. nasilno je potisnuta još jedna velika pobuna na sjeveroistoku države.

Represija u kampanji “Strike Hard” postala je trajna. Svi osumnjičeni za simpatije prema “separatizmu”, koji zagovara neovisnu ujgursku državu ili umiješanost u “ilegalne vjerske aktivnosti”, prvenstveno sa sufijskim bratstvima, mogli su biti pritvoreni bez suđenja. Pokušaji članova porodice da izvuku rođake iz policijskih stanica ili drugih pritvorskih objekata doveli su do čestih sukoba s vlastima, od kojih su mnogi postali nasilni. Sporadični napadi na policiju ili druge simbole kineske vladavine, bilo od strane lokalnih ljudi ili naoružanih militantnih grupa, praćeni su represijom vlasti.

Većina sukoba dogodila se u starim sufijskim uporištima na jugu Xinjianga, ali u julu 2009. godine sukobi između Ujgura i etničke skupine Han u regionalnoj prijestolnici Urumqi mnoge su koštali života. Oni su također rezultirali pritvorom hiljada Ujgura, od kojih su neki pogubljeni, kao i smjenom sekretara Komunističke partije Xinjianga Wanga Lequana, koji je tu funkciju obnašao od 1994. Razina represije i tajnost sudskih procesa pobudili su široku međunarodnu zabrinutost zbog kršenja ljudskih prava.

Administracija Jinpinga došla je na vlast u novembru 2012. godine, kada je Xi imenovan za generalnog sekretara Komunističke partije Kine. Na manje moćnu predsjedničku dužnost imenovan je u martu 2013. Nada da će on možda biti progresivan ili umjereni vođa ubrzo je nestala. Xi je u augustu 2016. imenovao Chena Quanguoa, koji je prethodno vladao Tibetom, za sekretara partije u Xinjiangu. Ovaj je brzo uveo drakonske mjere represije.

“Protuterorizam” je postao službena terminologija, a on uključuje sada već zloglasne koncentracijske logore i naprednu tehnologiju nadzora. Suzbijanje vjerskih aktivnosti intenzivirano je, a satelitske snimke pokazuju da su uništene mnoge džamije i sufijska svetišta, uključujući svetište Imama Asima nedaleko od Khotana, mjesta godišnjeg festivala na kojem sudjeluju hiljade pobožnih ujgurskih muslimana. Ovo intenziviranje represije ne pokazuje znakove skorog kraja.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Neodgovornost u kombinaciji s osjećajem sigurnosti oklopa anonimnosti učinile su da tzv. društveni mediji, u koje je uloženo mnogo nada da će pomoći demokratizaciji, postanu teren na kojem se, između ostalog, ponosno promoviraju neljudskost, govor mržnje, ekstremne ideologije i terorizam. O dezinformacijama da ne govorimo. Korporacije koje bi trebale održavati taj teren čistim dugo su se opirale bilo kakvoj regulaciji uspostavljajući “vezu” između “nereguliranih sebe” i “slobode govora”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • vlahomlat 03.01.2020.

    To je normalno. Ko kod nema svoju zemlju i svoju vojsku njega ubija ko hoce i kada hoce. Otomaju mu imovinu, siluju djecu i protjeravaju ga kada im se prohtije. Tu su jos masovne egzekucije, logori za silovanja i jame kao grobnice. Savki jugobalija koji mrzi svoju zemlju i svoju vojsku u pravi se da je ‘pacifista’ i ježi se na svako spominjanje armije BiH ce zasluzeno da dozivi sudbinu Ujgura.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!