fbpx

Kriza na Bliskom Istoku (3): Antagonizmi između Saudijske Arabije i Irana otišli su predaleko

Političke i liderske garniture Saudijske Arabije i Irana iz generacije u generaciju čine iste greške na štetu svojih naroda i država. Manje je bitno da li ili ne od njihovih sukoba imaju korist najmoćniji strani faktori koji se na tom prostoru javljaju deus ex machina kao “civilizacijski napredniji”, s ulogom da arbitriraju u sukobima između “primitivnih” plemena, nacija, vjera (mezheba)

Piše: Fikret MUSLIMOVIĆ

VELIKE SILE I LOKALNI POLITIČKI FAKTORI NA BLISKOM ISTOKU

U razmatranjima krize na Bliskom Istoku ukazuje se na odgovornost velikih sila, direktno i indirektno sukobljenih radi postizanja svojih posebnih interesa na tom prostoru, iako prisustvo u toj regiji predstavljaju kao da je opći interes za mir u lokalnim, regionalnim i globalnim okvirima. U tim razmatranjima, ne isključujući sukobe velikih sila, važno je odgovoriti na dva pitanja: Da li za uzroke i posljedice krize na Bliskom Istoku postoji odgovornost muslimanskih, lokalnih političkih i vjerskih (mezhepskih – šiitskih i sunitskih) subjekata i, ako njihova odgovornost postoji, u čemu se sastoji?

Također, u razmatranjima stanja na Bliskom Istoku ukazuje se na odgovornost međunarodnih organizacija, posebno Vijeća sigurnosti UN-a, koje se koristi kao poligon sukoba pet velikih sila stalnih članica, koje primjenom veta u donošenju odluka blokiraju, relativiziraju i obezvređuju utjecaje nestalnih članica tog globalno značajnog činioca međunarodne zajednice. U tim razmatranjima, ne isključujući sukobe velikih sila unutar Vijeća sigurnosti UN-a, bitno je odgovoriti na više pitanja: Da li za uzroke i posljedice krize na Bliskom Istoku postoji odgovornost organizacija koje okupljaju samo muslimanske države, posebno da li postoji odgovornost Organizacije islamske konferencije (OIK) i Arapske lige (AL)? Ako njihova odgovornost postoji, u čemu se sastoji? Da li su OIK i AL poligon sukobljavanja između muslimanskih zemalja? Do kakvih bi se zaključaka došlo usporedbom sukoba u Vijeću sigurnosti UN-a i sukoba u OIK-u i AL-u, a s obzirom na utjecaje pet velikih sila, stalnih članica Vijeća sigurnosti, na zemlje okupljene u OIK-u i AL-u?

Prema zabrinjavajućem stanju s tendencijama daljeg katastrofalnog pogoršavanja u brojnim muslimanskim državama, proizlazi da je, što se više ulazi u historiju postojanja OIK-a i AL-a, stanje u muslimanskim državama sve katastrofalnije. Prema tome, OIK i AL nisu opravdali postojanje. Ne mogu SAD i druge zemlje Zapada, s jedne, a Rusija i Kina, s druge strane, prinuditi Iran i Saudijsku Arabiju da se međusobno mrze i ratuju ako unutar tih zemalja nema potencijala za međusobnu mržnju i sukobe. Ako je ta ocjena ispravna, onda se sugerira zaključak da je u krizi na Bliskom Istoku izrazito prisutna odgovornost lokalnih muslimanskih političkih i vjerskih (mezhepskih) subjekata, a da, griješeći, velike sile strategiju svojih interesa na tom prostoru temelje na slabostima tih lokalnih grešnika.

Niko nikada ni jednoj od muslimanskih političkih i vjerskih (mezhepskih) garnitura ili generacija nije zadao niti su te garniture same sebi zadale da im prioritet iznad svih prioriteta bude prestanak katastrofalnih sukoba između različitih muslimanskih političkih i vjerskih (mezhepskih) subjekata. Prema katastrofalnom stanju u brojnim muslimanskim zemljama, opravdano je sumnjati da su političke i vjerske (mezhepske) garniture odredile da im prioritet svih prioriteta bude dokazati svoju superiornost drugoj nacionalnoj, vjerskoj mezhepskoj strani, odnosno dokazati da je ta druga strana lošija, pogrešno usmjerena, u osnovi ideološki i politički neispravna, što je generiralo sukobe s katastrofalnim posljedicama.

Takvo stanje trebali bi samokritički razmatrati jednako politički i vjerski (mezhepski) subjekti Irana, kao i Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Bahreina, Omana, Egipta, Sirije, Libije…

Antagonizmi između Saudijske Arabije i Irana otišli su predaleko. Njihove političke i liderske garniture iz generacije u generaciju čine iste greške na štetu svojih naroda i država. Manje je bitno da li ili ne od njihovih sukoba imaju korist najmoćniji strani faktori koji se na tom prostoru javljaju deus ex machina kao “civilizacijski napredniji”, s ulogom da arbitriraju u sukobima između “primitivnih” plemena, nacija, vjera (mezheba).

GEOPOLITIČKA POZICIJA IRANA

Islamska revolucija u Iranu od 1979. godine postigla je rezultate u pogledu nezavisnosti Irana, uspješno se suprotstavila korupciji i zloupotrebi narodnog bogatstva. Dimenzije te zloupotrebe ilustriralo je bogatstvo svrgnutog šaha Reza Pahlavija. U raznim oblastima, na idejama islamske revolucije, Iran je postigao važne razvojne rezultate. Međutim, ni tako uspješan Iran nije našao odgovore na pitanje odnosa između muslimanskih naroda i država na prostoru Bliskog Istoka i šire. Nije neprijatelj Irana ko dobronamjerno tvrdi da režim u Teheranu treba kritički sagledati svoju odgovornost za katastrofalno loše odnose među muslimanskim narodima i državama.

Zato će u 21. stoljeću izazovna biti razmatranja o utjecaju Irana u regionalnim okvirima. Iran za sebe ističe da progresivno jača ekonomske i vojne potencijale. Rezultati tog progresa čine njegovu političku moć za saradnju s drugim subjektima međunarodne zajednice, naročito za odmjeravanje kroz sukobe sa SAD-om, Izraelom i Saudijskom Arabijom. U svijetu je izrazita bojazan ako Iran postane nuklearna vojna sila, ali su pogrešne mjere da se to spriječi, a najefikasnija mjera bila bi nuklearno razoružanje Bliskog Istoka, dakle i Izraela. U globalnim svjetskim okvirima ta iranska hipotetička težnja spada u najvažnije diplomatske i sigurnosne teme. Iz taktičkih razloga Iran prihvata usporavanje svog nuklearnog programa, ali ne prihvata njegovo apsolutno zaustavljanje. Moguće je da Iran smatra da u uvjetima prijetnji svojoj sigurnosti ima pravo raspolagati takvim oružjem isto kao Velika Britanija, SAD, Rusija, Kina, Indija, Pakistan, Francuska, Sjeverna Koreja i Izrael. Iran podržava ideje o općem nuklearnom razoružanju. Možda Teheran smatra da nema osnova ni za minimalno povjerenje, da će potpunim zaustavljanjem svog nuklearnog programa postići interese svoje sigurnosti.

U globalnim okvirima Iran je stigmatiziran s posljedicama sužavanja utjecaja u svijetu i dodatnog motiviranja Izraela, Saudijske Arabije i SAD-a da koordinirano djeluju na štetu iranskih interesa očuvanja svog teritorijalnog integriteta i prisustva u zemljama Bliskog Istoka, posebno u onim zemljama gdje postoji politički i vojno organizirana šiitska populacija. Politička i ekonomska izolacija izrazito je krupan problem s kojim se Iran decenijama nosi. Cilj te izolacije jeste pritisak na unutarnju socijalnu i ekonomsku situaciju u Iranu, da se nezadovoljstvo stanovništva izazvano po tom osnovu usmjeri protiv vladajućeg režima u Teheranu, da oslabe granice izdržljivosti Irana na ekonomsku i političku izolaciju, odnosno da oslabe granice izdržljivosti na izvanjske pritiske kako bi se iranskom narodu, umjesto aktuelnog, nametnuo drugi politički poredak i drugo političko vodstvo.

Za ekonomsko, vojno i političko slabljenje Irana najviše je zainteresiran Izrael jer bi tim slabljenjem nestala jaka prepreka za potpunu okupaciju palestinskih teritorija i genocidni progon Palestinaca s prostora Bliskog Istoka, a indicirane su izraelske ambicije za dalja osvajanja na tom prostoru, prema teritorijama ostalih susjednih zemalja. Od strane međunarodne zajednice Izraelu se toleriraju postupci ugrožavanja drugih država i naroda, posebno Palestine i Palestinaca.

Brojnu populaciju Kurda na sjeverozapadu Irana ujedinjuje Demokratska partija iranskog Kurdistana (PDKI). Tokom 2016. godine došlo je do oružanih sukoba između Revolucionarne garde Irana i PDKI, koji je tada bio ohrabren nekim “uspjesima” Kurda u Siriji i Iraku da imaju svoju autonomiju. U Iranu radikalni Kurdi koji se zalažu za autonomiju i ujedinjenje sa sunarodnjacima u Turskoj, Iraku i Siriji, navodno, nemaju podršku većine iranskih Kurda.

Teheran se pribojava izvanjske zloupotrebe Kurda radi ugrožavanja unutarnje stabilnosti i sigurnosti Irana. Sličan problem imaju Irak, Sirija i Turska. Radi zaštite teritorijalnog integriteta svojih zemalja, njihove vlade imaju zajednički interes da se spriječi jačanje kurdskih političkih pokreta.

KARAKTER I DOMETI DRUŠTVENIH REFORMI U IRANU

Poslije revolucije od 1979. godine u Iranu djeluju i reformisti i konzervativni radikali. Najznačajnija reformistička ličnost bio je predsjednik Akbar Hashemi Rafsanjani. Umro je početkom januara 2017. godine. Zalagao se za relaksiranje odnosa sa SAD-om, što potvrđuje i činjenica da je povodom Rafsanjanijeve smrti Vlada SAD-a izrazila saučešće njegovoj porodici, ističući da se on, kao predsjednik Irana, zalagao za dijalog i izbjegavanje radikalnih rješenja u politici. Nakon predsjedničke funkcije, Rafsanjani je djelovao na čelu Vijeća za rješavanje sporova između Parlamenta i Vijeća čuvara revolucije. Podržavao je predsjednika Muhameda Hatemija, koji se, kao i Rafsanjani, zalagao za poboljšanje položaja žene u iranskom društvu. Dok su bili predsjednici, njih su dvojica u svom kabinetu imali savjetnicu Šahlu Habibi, koja se zalagala za prava žena i osnovala Iransku žensku novinsku agenciju.

Cijeni se da je poslije Rafsanjanija istinski reformista u Iranu bio predsjednik Mohamad Hatemi, koji je, glasovima “žena i omladine”, pobijedio na predsjedničkim izborima 1997. godine, a zatim dobio i drugi mandat pobjedom na izborima 2001. godine. Na izborima 2005. i 2009. godine pobijedio je i do 2013. godine predsjednik Irana bio “ultrakonzervativni” Mahmud Ahmedinedžad. Na predsjedničkim izborima 2013. Ahmedinedžada je pobijedio umjereni reformista Hassan Rohani. Izborni poraz Mahmuda Ahmedinedžada 2013. godine Rafsanjani je prokomentirao: “Sada mogu mirno umrijeti.” Na izborima 19. maja 2017. godine, uz podršku od vjerskog vođe ajatolaha Ali Hameneija, Rohani je dobio drugi predsjednički mandat. Ponovnu Rohanijevu izbornu pobjedu nad radikalno orijentiranim konkurentima iranski narod i iranski saveznici dočekali su kao šansu za okončanje međunarodne izolacije Irana i za njegovo bolje povezivanje sa svijetom. Također, i Zapad je s “olakšanjem” dočekao tu pobjedu.

Po pitanjima iranske odbrane od izvanjskih prijetnji uglavnom su ujednačeni stavovi reformista i radikala, iako politika radikala pogoduje daljoj izolaciji Irana s teškim ekonomskim i drugim posljedicama, dok politika reformista nudi mogućnosti otvaranja Irana u korist ekonomije i rješavanja socijalnih pitanja. U kampanji za predsjedničke izbore 2013. radikali su Rohanija optuživali da predstavlja samo bogate, kojih ima četiri posto u Iranu, a da radikali rade u korist 96 posto ostalih Iranaca. To je bio proturječan stav jer političko i ekonomsko zatvaranje Irana što proizvode radikali nikako ne može biti u korist većine naroda u Iranu. Za Rohanija su glasali Iranci koji žele manje sukoba sa svijetom, više sloboda u Iranu i više socijalne sigurnosti.

Povodom početka drugog mandata na funkciji predsjednika Irana Rohani je rekao: “Saslušali smo glas naroda na izborima i moramo ga poštovati. Iranski narod tražio je vladavinu zakona, slobodu izražavanja i slobodan pristup informacijama. Islamsku Republiku Iran sačinjavaju i islam i demokratija. Oboje se moraju podjednako poštovati. Radikalna politika na unutarnjem i međunarodnom planu samo će dovesti Iran u ćorsokak.”

NEVLADIN SEKTOR ZA LJUDSKA PRAVA U IRANU

Vlada u Teheranu ima opoziciju po raznim osnovama. Dio opozicije zastupa radikalne ideje i političke stavove koji doprinose udaljavanju od demokratskog svijeta u zemljama Zapada. Dio opozicije jesu reformisti koji se zalažu za vrijednosti demokratije zapadnog tipa, posebno u pogledu ljudskih prava i sloboda. SAD i druge zemlje Zapada žele da ta opozicija bude što jača.

U Iranu niču nevladine organizacije za ljudska prava i slobode koje se povezuju s raznim organizacijama u svijetu kao što su Visoki komeserijat za ljudska prava Ujedinjenih naroda (UNHCR), “Amnesty International” (AI), “Human Rights Watch”, “Reporteri bez granica”…

Vijeće EU više je puta produžavalo sankcije Iranu uvedene zbog kršenja ljudskih prava. Sankcije se odnose na listu gdje se nalaze jedna kompanija i 82 fizička lica iz Irana, kojima je zamrznuta imovina na teritoriji EU i zabranjen ulazak u zemlje EU. Iranu je blokiran uvoz opreme koja bi se mogla koristiti za prisluškivanje i druge nezakonite radnje kršenja ljudskih prava.

Na 16 godina zatvora u Teheranu je osuđena aktivistica za ljudska prava Narges Mohammadi. Ona je upozoravala svjetsku javnost da vlast Irana sprečava djelovanje nevladinih organizacija za ljudska prava, ističući da je režim u Teheranu “tiranski i antidemokratski”. Pod optužbom da djeluje radi svrgavanja vlasti u Iranu, na pet godina zatvora osuđena je projekt-menadžerica Fondacije “Thomson Reuteres”, britanska državljanka, Zaghari Ratcliffe. S ciljem da ona bude puštena iz zatvora, početkom decembra 2017. godine, u Teheran je došao britanski ministar vanjskih poslova Boris Johnson.

POLITIČKI SUKOBI UNUTAR IRANA

Početkom 2018. godine o društvenim prilikama u svojoj zemlji ambasador Islamske Republike Irana u BiH Mahmoud Heidari rekao je: “Privreda Irana danas se kreće ka procvatu i razvoju i rastu od osam posto, a infrastruktura u oblastima nafte, transporta, poljoprivrede i industrije se čvrstim koracima iz dana u dan kontinuirano razvija. (…) Istraživanja su u fazi procvata i dinamičnog naučnog napretka Irana, prema izvještaju međunarodnih znanstvenih krugova, jedanaest puta veća od prosječne brzine razvoja nauke u svijetu, a Iran (…) zauzima 12. poziciju u svijetu po proizvodnji znanja.”

Lideri Irana optužuju Washington da djeluje s ciljem da se iranski narod okrene protiv legalne i legitimne vlasti u Teheranu, te da se izazove pobuna koja može rezultirati promjenom unutarnjeg političkog uređenja Irana. Na takve tvrdnje Teherana američki zvaničnici odgovaraju da se ne zalažu za promjene islamskog poretka u Iranu, već da se zalažu za promjenu ponašanja vlasti u Teheranu.

Kontinuirano, a posebno od sredine 2018. godine, Teheran je upozoravao da su SAD, Izrael i Saudijska Arabija protiv Irana u propagandnoj ofanzivi govorom, pisanjem i putem internet‑komunikacija, te da se ta propaganda provodi s ciljem da podstakne unutarnje nerede protiv iranske vlade i da unutarnji pritisci olakšaju izvanjske pritiske s istim ciljem. Ono na šta se upozoravalo sredinom dogodilo se pred sam kraj 2018. i početkom 2019. godine, eskalacijom masovnih demonstracija u više gradova širom Irana. Poseban povod za propagandu tokom 2019. bilo je obilježavanje 40. godišnjice islamske revolucije 1979. godine. Tim povodom protiv Irana se pisalo i govorilo na sve strane širom svijeta. Naprimjer, u zagrebačkom Globusu je pisalo da je iranski režim “fašistoidna diktatura”, da taj režim ne bi trebao dočekati 50. godišnjicu, da je iranski nuklearni program velika sigurnosna prijetnja čitavom svijetu…

Posljedice obnovljenih sankcija protiv Irana došle su do izražaja decembra 2017. godine. Uprkos reformskom usmjerenju predsjednika Rohanija, zbog ekonomske politike i povećanja cijena naftnih i drugih proizvoda široke potrošnje, zbog rastućeg jaza između bogatih i siromašnih, te zbog nezaposlenosti mladih, u više iranskih gradova opozicija je organizirala demonstracije optužujući centralnu vlast da je korumpirana i da miješanjem u regionalne sukobe rasipa državno bogatstvo. Kako su demonstracije vremenski tekle, umjesto socijalno ekonomskih pitanja, isticani su politički zahtjevi i motivi. Početkom januara 2018. godine demonstracije nezadovoljnih Iranaca su se proširile i eskalirale učešćem mladih, radnika, profesora i nastavnika.

Demonstrante protiv režima podržao je i bivši predsjednik Mahmud Ahmedinedžad. Dakle, antivladine demonstracije podržali su i antizapadni radikali, što se moglo smatrati njihovim negodovanjem zbog neuspjeha na proteklim predsjedničkim izborima. Za gubitnika na predsjedničkim izborima, radikala Ebrahima Raisija, mediji su izvještavali da je upravo on pokrenuo demonstracije koje su ubrzo poprimile oblike nasilja, napadima na policijske stanice, banke i druge razne institucije. Indicirano je da su organizatori nemira bile disidentske grupe “Narodnih mudžahedina”, koji iz egzila preko svojih oslonaca unutar Irana djeluju s ciljem obaranja Islamske Republike. Zagovaraju uvođenje sekularnog poretka, ukidanje podrške “Hamasu” i “Hezbollahu”, jednakost muškaraca i žena, ukidanje obaveznog nošenja marame za žene… Navodno, pod kontrolom SAD-a u Albaniji blizu Tirane nalazi se kamp za obuku “Narodnih mudžehidina”.

Tokom demonstracija uslijedili su oružani sukobi u kojima je do 9. januara 2018. godine poginulo najmanje 23 osobe, a uhapšeno preko 1.000 demonstranata, većinom mladih od 18 do 35 godina. Neki su mediji javljali da je uhapšen i bivši predsjednik Ahmedinedžad jer je, navodno, svojim izjavama podsticao demonstrante na nasilje i kritizirao aktuelnu vlast. Sudske vlasti Irana zaprijetile su smrtnom kaznom za svako djelo koje je u tim demonstracijama usmjereno “protiv Boga”. Za te nemire iranski vođa Ali Hamnei optužio je iranske neprijatelje za koje je rekao da “posljednjih dana koriste različito oružje, uključujući keš, politiku i obavještajni aparat kako bi stvorili probleme u Islamskoj Republici”, ali je ukazao i na obavezu vlasti da više brinu ekonomskim i socijalnim problemima.

Širom Irana uslijedili su masovni skupovi podrške vlastima u Teheranu, što je odlučujuće utjecalo da se situacija u Iranu smiri.

Povodom masovnih nemira u Iranu oglasili su se državnici mnogih evropskih i drugih država u svijetu. Washington, Tel Aviv i Rijad negirali su umiješanost u organiziranje nemira, ali su podržali demonstrante u njihovim zahtjevima za ljudska prava i zaustavljanje korupcije. Zanimljiva je podrška iranskim demonstrantima od Saudijske Arabije, koja nema nimalo kredibilnosti da bilo kome spočitava odsustvo ljudskih prava i sloboda. Trump je poručio da je vrijeme da u Iranu dođe do promjena jer su njegovi građani gladni slobode. EU je izrazila očekivanja da će se iranskim građanima omogućiti pravo na mirne proteste. Iranske vlasti dobile su podršku od predsjednika Sirije Bašara al-Asada.

Ambasador Islamske Republike Irana u BiH Mahmoud Heidari rekao je o demonstracijama nakon što su se stišale: “Određeni faktori su pokušali, korištenjem virtualnog prostora, web-stranica i društvenih mreža, ove demonstracije proširiti na druge gradove i iste iz mirnog stanja pretvoriti u nerede, uništavanje javne imovine i napad na policiju. (…) Islamska Republika Iran opet ostaje najstabilnija zemlja na Bliskom Istoku. (…) U našoj zemlji svi narodi i sljedbenici svih mezheba žive skupa i bratski…”

Zbog povećanja cijena goriva, sredinom novembra 2019. godine, građani Irana demonstrirali su u više od 100 gradova. Revolucionarna garda zaprijetila je da će poduzeti radikalne mjere protiv izgrednika jer uništavaju imovinu i prijete sigurnosti države. Za nerede je Teheran optužio SAD, Veliku Britaniju, Izrael i Saudijsku Arabiju. “Amnesty International” je objavio da su u tim demonstracijama režimske snage ubile najmanje 143 demonstranta. Američki državni sekretar Mike Pompeo odbacio je saopćenje iranskih sigurnosnih zvaničnika da su 17 uhapšenih u Teheranu špijuni CIA-e angažirani da izazivaju nerede na štetu mira i sigurnosti u Iranu.

U Teheranu su građani demonstrirali i počev od 11. januara 2020. godine. Komemorativni skup za poginulih 176 putnika ukrajinskog “Boeinga 737”, koji je 8. januara 2020. godine nedaleko od Teherana “greškom” oborila protuzračna odbrana Revolucionarne garde Irana, prešao je u antirežimske demonstracije na kojima su se čule parole: “Stidi se, Revolucionarna gardo, ostavite ovu zemlju na miru”, “Smrt diktatoru”, “Ostavka lažovi”… Trump je podržao demonstrante. Tim povodom vrhovni vođa Hamnei je Trumpa nazvao “klovnom” koji se “pretvara da podržava iranski narod, ali će mu gurnuti otrovni nož u leđa”.

Teheran je priznao da je obaranje ukrajinskog “Boeinga 737” “greška” Revolucionarne garde. Odgovorni za tu tragediju su pohapšeni. Pokrenuta je specijalna istraga.

 

PROČITAJTE I...

Dok javnost očekuje tužiteljsku odluku u slučaju respiratori, za koju je zakonski rok istekao 28. novembra, začuđuju izjave pojedinaca, političara, koji svojim tvrdnjama insinuiraju da su upućeni u predmet i znaju detalje koji su do sada nepoznati javnosti, piše portal Vijesti.ba. Među njima, posebno iznenađuje istup Denisa Zvizdića koji je danas rekao: “Svima je kristalno jasno da je premijera Novalića i njegovu karijeru jedino i isključivo ugrozila NN ženska osoba koja je telefonski naredila kupovinu respiratora.”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!