fbpx

KRIVI – ŠTO SMO ŽIVI

Uzalud što mi hoćemo s njima kad oni neće s nama. Kao da nas kroz ponavljanje istih zlodjela zlehudo i začuđeno pitaju: Koliko još puta treba da vas ubijamo, proganjamo, palimo i rušimo da konačno shvatite naše trajne namjere; idite iz svoje zemlje, svojih gradova i sela, iz svojih kuća i imanja dok još imate vremena?! Jer, ono što smo započeli naši pradjedovi i mi, kad-tad završit će naši potomci

 

 

Piše: Esad RAHIĆ

Allahu Uzvišeni, koliko volim svoj narod. Volim ga najviše na svijetu. Volim ga i kad griješi i kad je u pravu. Volim ga i kad psuje i kad miluje. I kad prima i kad uzvraća udarce. Volim ga i kad luta i kad je na pravom putu. I kad je mudar i kad ga kao malo dijete žednog prevode preko vode. I kada nasjeda na prozirne laži i obećanja i kada je veleuman i razborit poput Sokrata.

Mom je narodu lahko pogriješiti. Moj je narod lahko zbuniti. Moj je narod lahko prevariti i obmanuti. Lahko ga je zavesti i odvesti na pogrešan put. Lahko ga je duševno povrijediti i nanijeti mu fizičku ranu.

On dva stoljeća šuti i trpi. Dva stoljeća ga zlostavljaju, ubijaju i proganjaju. Dva stoljeća mu pomjeraju međe na imanju i tarabe na avliji. I poslije još govore da je na tuđem, iako su oni nepozvani i na silu došli na njegov vatan. Nezvani ušli u njegovu avliju, u njegovu kuću i još mu tražili da bude do neba zahvalan što mu je nisu zapalili i ukućane pobili.

Dvjesta godina otimaju naše i pretvaraju u njihovo. Dvjesta godina života pod tuđom čizmom i tuđim pravilima i zakonima. Dvjesta godina nam nameću njihove želje, prohtjeve i zahtjeve i ne pitajući da li nam to odgovara i da li i mi to želimo. Svako negodovanje i odbijanje proglašava se kao nelojalnost, a svaka naša želja i težnja kao antidržavno djelovanje.

Dvjesta godina im popuštamo i sklanjamo im se s puta. Gledamo da prođe s manje štete, a nama je iz decenije u deceniju sve gore.

Što im više popuštamo, oni još više traže. Što im više ustupamo, njihova pohlepa više raste i postaje neutoljiva. Što im više halalimo, oni još više ubijaju, proganjaju, otimaju. Što im više ljubimo ruke i skute, oni nas jače i bezobzirnije gaze i gnječe.

Kod njih ne važi: samo lijepo s ljudima. Kod njih izreka Lijepa riječ željezna vrata otvara nije predznak životne mudrosti, ljudskosti i tolerancije, već tuđe slabosti i inferiornosti.

Uzalud smo se sklanjali i bježali u ćoše od ćošeta. I ondje im smetamo. Smetamo što i dalje postojimo. Smetamo što još trajemo. Krivi smo što smo još uvijek živi. Smetamo što smo svoj na svome. Što im ne damo i ovo posljednje što nam je ostalo.

Ne mogu da podnesu i shvate da nas dva stoljeća ubijaju i da smo još živi. Da smo toliko bezobrazni i istrajni u svom postojanju i opstajanju.

Smetaju im čak i naši merhumi. Smetaju im naša mezarja i naši nišani. Koliko se podozrenja nagomilalo prema nama, govori i omiljena srpska izreka: “Prolaziš pored mene kao pored turskog groblja.” Što znači, okrećeš glavu od nečega ili nekoga koga ne želiš niti očima da vidiš.

Nažalost, najveća muslimanska mezarja u Srbiji odavno su uništena i dobila su ponižavajuću svrhu. Veliko muslimansko groblje u Vranju pretvoreno je u gradski park. Studentski (Univerzitetski) park u Beogradu i bliža okolina upravo su mjestu gdje je od 16. do druge polovine 19. stoljeća bilo najveće beogradsko muslimansko groblje koje je pripadalo Kizlar-aginoj džamiji, srušenoj 1875. godine. Oko groblja bile su i druge džamije – Bajram-begova i Hadži Mustafe Ćebedžije džamija i svojevrstan Beverly Hills muslimanskog plemstva (erlija) s veleljepnim kućama i dubokim baščama. Od toga se danas sačuvalo samo Šejh-Mustafino turbe (nalazilo se na samom obodu mezarja u dvorištu velike Šejh-Muhamedove tekije) na početku Višnjićeve ulice, koja se nekada zvala Derviška, jer se u njoj nekada nalazilo više derviških tekija i velika medresa. Kako saznajemo iz čuvenog Putopisa Evlije Čelebije, u vrijeme kada je on boravio u Beogradu 1660. godine, u tom gradu bilo je čak sedamnaest tekija. Sve su ih odreda srpske vlasti porušile. Mezarje je prokopano i uništeno 1867. godine. Pretvoreno je u Veliku pijacu uklonjenu tridesetih godina 20. stoljeća, a kasnije pretvorenu u park površine 1 hektara, 45 ari i 90 kvadratnih metara.

U bošnjačkom Užicu, koje je imalo 34 džamije i mesdžida, te ogromnu većinu bošnjačkog stanovništva, veliko muslimansko groblje na Zabučju odavno je prekriveno stambenim objektima, dok je na prostoru najveće Šejhove (Alajbegove) džamije i mezarja oko nje izgrađena kafana s dvorištem, a na mjestu porušene velike kragujevačke džamije i muslimanskog groblja danas je kafana “Balkan”… I još bezbroj sličnih primjera.

Srpski oslobodioci porušili su u posljednja dva stoljeća na hiljade džamija, mesdžida, tekija, medresa… Na mjestima nekih, pokušavajući da prikriju ili ublaže svoje vandalske postupke, izlazi se javno s bajkovitim argumentima da je tobože džamija koju su porušili izgrađena na temeljima bivše crkve i da je njihov postupak historijski gledano “opravdan”.

Oduvijek sam se pitao zašto sve što je muslimansko u oblastima koje su zauzeli do korijena zatiru i razaraju. Je li u pitanju samo etnička i vjerska mržnja, koja je itekako bila pokretač ovakvih barbarskih aktivnosti i zlodjela? Shvatio sam da nije isključivo to u pitanju.

Sveobuhvatnim i temeljitim uništavanjem svega što je pripadalo muslimanskom stanovništvu željeli su od budućih generacija zauvijek sakriti jasne i vidljive tragove, da selo, grad ili oblast koju su vojnom silom preuzeli nije pripadala njima već da su je od drugog naroda i druge konfesije grubom vojnom silom i osvajanjem preoteli.

Bošnjake s istočne obale Drine protjerali su u 19. stoljeću u sjeveroistočnu Bosnu i oteli im imanja, a potom su krajem 20. stoljeća prešli i na drugu obalu Drine, da bi ondje i njihovim potomcima preoteli vatan i fizički ih istrijebili. Po drugi put ubijali su i ostavljali bez kućnog ognjišta Bošnjake porijeklom iz Krupnja i Sokolske Nahije, Loznice, Užica, Šapca i Beograda.

Kada se pišu monografije gradova u Srbiji, tzv. petostoljetni turski period vladavine beskrupulozno se preskače ili minimizira, zato što su u tim gradovima 500 godina uvjerljivu većinu činili muslimani i zato što su ti gradovi imali potpuno orijentalnu urbanu fizionomiju. Pet stoljeća historije svakog grada u Srbiji ustvari je petsto godina muslimanske historije tog grada i zbog toga se taj dio njegove prošlosti izbjegava. Kršćani su ogromnom većinom živjeli na selu, a vrlo malim, skoro zanemarljivim dijelom u gradovima.

Ne treba zaboraviti da u srednjovjekovnoj Srbiji nisu postojali gradovi kao urbana naselja. Ono što se u srpskim historijskim izvorima naziva gradom nisu gradska naselja, već vojna utvrđenja, bez urbanih i privrednih odlika grada. Ni srednjovjekovni trgovi nemaju karakter gradskog naselja. Sve gradove u Srbiji i šire, s gradskim četvrtima (mahalama) i privrednim jezgrom (čaršijom) osnovale su Osmanlije – što manja gradska naselja (kasabe), što gradska naselja najvišeg ranga (šehere) – a dobar dio njih i danas nose osmanska imena.

Čak su od Osmanlija prvi put naučili kako se gradi kuća od tvrdog materijala. Sve kuće, pa čak i tzv. dvorci Nemanjića i srpske vlastele bile su kuće-brvnare, napravljene od drvenih oblica, što je ujedno i odgovor na pitanje: zbog čega nijedna kuća pa ni kraljevski ili vlastelinski dvori nisu očuvani i pronađeni ni u obliku najmanjeg arheološkog traga do danas. Posebno je pitanje kako li se ranije održavala lična higijena bez znanja o hamamima i hamamdžicima.

Osvajanje su uvijek nazivali oslobađanjem. Čak su i Srebrenicu navodno oslobodili pretvarajući cijeli grad u ogromnu bošnjačku grobnicu.

Kao vrhunac svega i kruna zlodjela došlo je terminološko nasilje. Svi gradovi koje su zaposjeli na silu su preko noći gubili odrednicu bosanski: Bosanski Novi, Bosanska Dubica, Bosanska Kostajnica…

Uzalud što mi hoćemo s njima kad oni neće s nama. Kao da nas kroz ponavljanje istih zlodjela zlehudo i začuđeno pitaju: Još koliko puta treba da vas ubijamo, proganjamo, palimo i rušimo da konačno shvatite naše trajne namjere; idite iz svoje zemlje, svojih gradova i sela, iz svojih kuća i imanja dok još imate vremena?! Jer, ono što smo započeli naši pradjedovi i mi, kad-tad završit će naši potomci.

Jedan moj Sandžaklija koji je period od 1992. do 1995. godine proveo s porodicom u Sarajevu, vidjevši me slučajno u Novom Pazaru, uz kahvu mi vlažnih očiju reče: “Mom djedu su 1912. godine ‘oslobodioci’ zapalili kuću, mom ocu su četnici 1943. godine isto zapalili kuću, ja iz Sandžaka odselih u Sarajevo misleći da mi je ondje porodica sigurnija, ali i meni četnici zapališe kuću. Idem u Tursku, ne mogu više da gledam kako potomci istih palikuća pale i mom sinu ili unuku kuću.”

U herojskom Goraždu u prvoj godini agresije na Bosnu i Hercegovinu stari prvoborac iz Drugog svjetskog rata, Bošnjak, zapanjen i razočaran onim što ponovo vidi nakon polustoljetne bajke o bratstvu i jedinstvu, napisa oproštajno pismo i izvrši samoubistvo. U posljednjem pisanom obraćanju ukućanima prizna svoje višedecenijske zablude i saopći da ne može izdržati da gleda kako potomci očeva i djedova koji su bili četnici, sada, u istim uniformama, s istim bradama, kokardama i kamama, nastavljaju činiti ono što su njihovi očevi i djedovi započeli.

Takvi, nažalost, u Bosni i Hercegovini, protiv kojih su se četiri godine borili pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, i od njih branili svoju zemlju i svoj narod, danas imaju status “boraca” i jednaka prava kao i branitelji. Da tragedija bude veća, i njihovi očevi i djedovi rehabilitirani su pa ih danas u Srbiji i Republici Srpskoj slave kao članove pokreta otpora, a njihovog vođu Dragoljuba Dražu Mihailovića, provjerenog i dokazanog zločinca i saradnika okupatora, kao ratnog heroja.

Vrhunac njihove drskosti i bezobzirnosti jeste to što na kraju, poslije svega što učine, nikada neće da priznaju svoja zlodjela, dok i najmanje zlo učinjeno njima hiperboliziraju i predstavljaju kao djelo stravičnih razmjera koje njihovi potomci nikada ne smiju zaboraviti. Hrpom laži i falsfikata pokušavaju vještački izjednačiti dželata i žrtvu. Velemajstori su da svoje zločine minimiziraju, a tuđe predimenzioniraju.

Umjesto izvinjenja žrtvi, traži se od žrtve da se izvini dželatu. Očigledno je u pitanju višegeneracijski hronični nedostatak savjesti i saosjećanja za druge.

Na dvadesetčetvorogodišnjicu genocida u Srebrenici, TV Pink kao glavnog gosta, koji će objasniti šta se prije 24 godine dogodilo u ovom gradu bošnjačke tuge, poziva ratnog zločinca Vojislava Šešelja. To bi bilo isto kao da Josef Mengele poslije Drugog svjetskog rata njemačkoj javnosti objašnjava šta se događalo u Auschwitzu.

Istog dana narodni poslanik i član Predsjedništva vladajućeg SNS-a Vladimir Đukanović negira genocid u Srebrenici, a istovremeno veliča ratnog zločinca Ratka Mladića uz hvalospjev: “Srpskom narodu želim da čestitam dan oslobođenja Srebrenice. Hvala generalu Ratku Mladiću na briljantno izvedenoj operaciji ‘Krivaja 95’.” Rukovodstvo SNS-a i njen lider nijednom riječju nisu osudili ovu monstruoznu izjavu visokog funkcionera njihove stranke kojom se veličaju genocid i njegovi realizatori. Je li ova šutnja bila prešutno odobravanje i slaganje s njegovom izjavom? I dokle će slomljene naočale Aleksandra Vučića biti važnije od 8.342 ubijena bošnjačka civila u ovom gradu? Kada će zvanična vlast u Srbiji priznati ono što čitav svijet priznaje, da se u Srebrenici dogodio genocid? Dokle će vodeće medijske zvijezde i ličnosti u Srbiji biti ekstremisti i dokazani i osuđeni ratni zločinci?

Da li će se ikad u Srbiji dogoditi kolektivna katarza i suočavanje s istinom o događajima u Bosni i Hercegovini i Srebrenici? Do kada će se prošlost prikrivati falsificiranjem realnih historijskih činjenica, negiranjem istine i medijskim plasiranjem notornih laži? Dokle će laž potiskivati istinu i zlo potiskivati pravdu?

Nakon dvostoljetnog stravičnog iskustva i još uvijek svježih rana iz nedavne agresije na Bosnu i Hercegovinu, namjere neprijatelja Bosne i Hercegovine i Bošnjaka apsolvirane su i jasno prepoznatljive. Mene više zabrinjavaju naš hal i naše stanje. Strah me da Bošnjacima nije u dovoljnoj mjeri historija učiteljica života. Strah me od ponavljanja istih greški i istih zabluda. Strah me od brzog zaborava i brzopletog opraštanja. Strah me od našeg merhameta prema din‑dušmaninu. Strah me najviše od nas samih.

 

PROČITAJTE I...

Neko Baraliji konačno treba reći da agresori i branitelji nisu isti! Da nije isto rušiti i ubijati grad i braniti ga! Da je kulturološka razlika između onih koji su branili Mostar i onih koji su ga doslovno ubijali, ubijajući njegove građane i rušeći njegove simbole poput Starog mosta, prije pet svjetlosnih godina, a ne “pet deka”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!