KRIVI – ŠTO SMO ŽIVI

Uzalud što mi hoćemo s njima kad oni neće s nama. Kao da nas kroz ponavljanje istih zlodjela zlehudo i začuđeno pitaju: Koliko još puta treba da vas ubijamo, proganjamo, palimo i rušimo da konačno shvatite naše trajne namjere; idite iz svoje zemlje, svojih gradova i sela, iz svojih kuća i imanja dok još imate vremena?! Jer, ono što smo započeli naši pradjedovi i mi, kad-tad završit će naši potomci

 

 

Piše: Esad RAHIĆ

Allahu Uzvišeni, koliko volim svoj narod. Volim ga najviše na svijetu. Volim ga i kad griješi i kad je u pravu. Volim ga i kad psuje i kad miluje. I kad prima i kad uzvraća udarce. Volim ga i kad luta i kad je na pravom putu. I kad je mudar i kad ga kao malo dijete žednog prevode preko vode. I kada nasjeda na prozirne laži i obećanja i kada je veleuman i razborit poput Sokrata.

Mom je narodu lahko pogriješiti. Moj je narod lahko zbuniti. Moj je narod lahko prevariti i obmanuti. Lahko ga je zavesti i odvesti na pogrešan put. Lahko ga je duševno povrijediti i nanijeti mu fizičku ranu.

On dva stoljeća šuti i trpi. Dva stoljeća ga zlostavljaju, ubijaju i proganjaju. Dva stoljeća mu pomjeraju međe na imanju i tarabe na avliji. I poslije još govore da je na tuđem, iako su oni nepozvani i na silu došli na njegov vatan. Nezvani ušli u njegovu avliju, u njegovu kuću i još mu tražili da bude do neba zahvalan što mu je nisu zapalili i ukućane pobili.

Dvjesta godina otimaju naše i pretvaraju u njihovo. Dvjesta godina života pod tuđom čizmom i tuđim pravilima i zakonima. Dvjesta godina nam nameću njihove želje, prohtjeve i zahtjeve i ne pitajući da li nam to odgovara i da li i mi to želimo. Svako negodovanje i odbijanje proglašava se kao nelojalnost, a svaka naša želja i težnja kao antidržavno djelovanje.

Dvjesta godina im popuštamo i sklanjamo im se s puta. Gledamo da prođe s manje štete, a nama je iz decenije u deceniju sve gore.

Što im više popuštamo, oni još više traže. Što im više ustupamo, njihova pohlepa više raste i postaje neutoljiva. Što im više halalimo, oni još više ubijaju, proganjaju, otimaju. Što im više ljubimo ruke i skute, oni nas jače i bezobzirnije gaze i gnječe.

Kod njih ne važi: samo lijepo s ljudima. Kod njih izreka Lijepa riječ željezna vrata otvara nije predznak životne mudrosti, ljudskosti i tolerancije, već tuđe slabosti i inferiornosti.

Uzalud smo se sklanjali i bježali u ćoše od ćošeta. I ondje im smetamo. Smetamo što i dalje postojimo. Smetamo što još trajemo. Krivi smo što smo još uvijek živi. Smetamo što smo svoj na svome. Što im ne damo i ovo posljednje što nam je ostalo.

Ne mogu da podnesu i shvate da nas dva stoljeća ubijaju i da smo još živi. Da smo toliko bezobrazni i istrajni u svom postojanju i opstajanju.

Smetaju im čak i naši merhumi. Smetaju im naša mezarja i naši nišani. Koliko se podozrenja nagomilalo prema nama, govori i omiljena srpska izreka: “Prolaziš pored mene kao pored turskog groblja.” Što znači, okrećeš glavu od nečega ili nekoga koga ne želiš niti očima da vidiš.

Nažalost, najveća muslimanska mezarja u Srbiji odavno su uništena i dobila su ponižavajuću svrhu. Veliko muslimansko groblje u Vranju pretvoreno je u gradski park. Studentski (Univerzitetski) park u Beogradu i bliža okolina upravo su mjestu gdje je od 16. do druge polovine 19. stoljeća bilo najveće beogradsko muslimansko groblje koje je pripadalo Kizlar-aginoj džamiji, srušenoj 1875. godine. Oko groblja bile su i druge džamije – Bajram-begova i Hadži Mustafe Ćebedžije džamija i svojevrstan Beverly Hills muslimanskog plemstva (erlija) s veleljepnim kućama i dubokim baščama. Od toga se danas sačuvalo samo Šejh-Mustafino turbe (nalazilo se na samom obodu mezarja u dvorištu velike Šejh-Muhamedove tekije) na početku Višnjićeve ulice, koja se nekada zvala Derviška, jer se u njoj nekada nalazilo više derviških tekija i velika medresa. Kako saznajemo iz čuvenog Putopisa Evlije Čelebije, u vrijeme kada je on boravio u Beogradu 1660. godine, u tom gradu bilo je čak sedamnaest tekija. Sve su ih odreda srpske vlasti porušile. Mezarje je prokopano i uništeno 1867. godine. Pretvoreno je u Veliku pijacu uklonjenu tridesetih godina 20. stoljeća, a kasnije pretvorenu u park površine 1 hektara, 45 ari i 90 kvadratnih metara.

U bošnjačkom Užicu, koje je imalo 34 džamije i mesdžida, te ogromnu većinu bošnjačkog stanovništva, veliko muslimansko groblje na Zabučju odavno je prekriveno stambenim objektima, dok je na prostoru najveće Šejhove (Alajbegove) džamije i mezarja oko nje izgrađena kafana s dvorištem, a na mjestu porušene velike kragujevačke džamije i muslimanskog groblja danas je kafana “Balkan”… I još bezbroj sličnih primjera.

Srpski oslobodioci porušili su u posljednja dva stoljeća na hiljade džamija, mesdžida, tekija, medresa… Na mjestima nekih, pokušavajući da prikriju ili ublaže svoje vandalske postupke, izlazi se javno s bajkovitim argumentima da je tobože džamija koju su porušili izgrađena na temeljima bivše crkve i da je njihov postupak historijski gledano “opravdan”.

Oduvijek sam se pitao zašto sve što je muslimansko u oblastima koje su zauzeli do korijena zatiru i razaraju. Je li u pitanju samo etnička i vjerska mržnja, koja je itekako bila pokretač ovakvih barbarskih aktivnosti i zlodjela? Shvatio sam da nije isključivo to u pitanju.

Sveobuhvatnim i temeljitim uništavanjem svega što je pripadalo muslimanskom stanovništvu željeli su od budućih generacija zauvijek sakriti jasne i vidljive tragove, da selo, grad ili oblast koju su vojnom silom preuzeli nije pripadala njima već da su je od drugog naroda i druge konfesije grubom vojnom silom i osvajanjem preoteli.

Bošnjake s istočne obale Drine protjerali su u 19. stoljeću u sjeveroistočnu Bosnu i oteli im imanja, a potom su krajem 20. stoljeća prešli i na drugu obalu Drine, da bi ondje i njihovim potomcima preoteli vatan i fizički ih istrijebili. Po drugi put ubijali su i ostavljali bez kućnog ognjišta Bošnjake porijeklom iz Krupnja i Sokolske Nahije, Loznice, Užica, Šapca i Beograda.

Kada se pišu monografije gradova u Srbiji, tzv. petostoljetni turski period vladavine beskrupulozno se preskače ili minimizira, zato što su u tim gradovima 500 godina uvjerljivu većinu činili muslimani i zato što su ti gradovi imali potpuno orijentalnu urbanu fizionomiju. Pet stoljeća historije svakog grada u Srbiji ustvari je petsto godina muslimanske historije tog grada i zbog toga se taj dio njegove prošlosti izbjegava. Kršćani su ogromnom većinom živjeli na selu, a vrlo malim, skoro zanemarljivim dijelom u gradovima.

Ne treba zaboraviti da u srednjovjekovnoj Srbiji nisu postojali gradovi kao urbana naselja. Ono što se u srpskim historijskim izvorima naziva gradom nisu gradska naselja, već vojna utvrđenja, bez urbanih i privrednih odlika grada. Ni srednjovjekovni trgovi nemaju karakter gradskog naselja. Sve gradove u Srbiji i šire, s gradskim četvrtima (mahalama) i privrednim jezgrom (čaršijom) osnovale su Osmanlije – što manja gradska naselja (kasabe), što gradska naselja najvišeg ranga (šehere) – a dobar dio njih i danas nose osmanska imena.

Čak su od Osmanlija prvi put naučili kako se gradi kuća od tvrdog materijala. Sve kuće, pa čak i tzv. dvorci Nemanjića i srpske vlastele bile su kuće-brvnare, napravljene od drvenih oblica, što je ujedno i odgovor na pitanje: zbog čega nijedna kuća pa ni kraljevski ili vlastelinski dvori nisu očuvani i pronađeni ni u obliku najmanjeg arheološkog traga do danas. Posebno je pitanje kako li se ranije održavala lična higijena bez znanja o hamamima i hamamdžicima.

Osvajanje su uvijek nazivali oslobađanjem. Čak su i Srebrenicu navodno oslobodili pretvarajući cijeli grad u ogromnu bošnjačku grobnicu.

Kao vrhunac svega i kruna zlodjela došlo je terminološko nasilje. Svi gradovi koje su zaposjeli na silu su preko noći gubili odrednicu bosanski: Bosanski Novi, Bosanska Dubica, Bosanska Kostajnica…

Uzalud što mi hoćemo s njima kad oni neće s nama. Kao da nas kroz ponavljanje istih zlodjela zlehudo i začuđeno pitaju: Još koliko puta treba da vas ubijamo, proganjamo, palimo i rušimo da konačno shvatite naše trajne namjere; idite iz svoje zemlje, svojih gradova i sela, iz svojih kuća i imanja dok još imate vremena?! Jer, ono što smo započeli naši pradjedovi i mi, kad-tad završit će naši potomci.

Jedan moj Sandžaklija koji je period od 1992. do 1995. godine proveo s porodicom u Sarajevu, vidjevši me slučajno u Novom Pazaru, uz kahvu mi vlažnih očiju reče: “Mom djedu su 1912. godine ‘oslobodioci’ zapalili kuću, mom ocu su četnici 1943. godine isto zapalili kuću, ja iz Sandžaka odselih u Sarajevo misleći da mi je ondje porodica sigurnija, ali i meni četnici zapališe kuću. Idem u Tursku, ne mogu više da gledam kako potomci istih palikuća pale i mom sinu ili unuku kuću.”

U herojskom Goraždu u prvoj godini agresije na Bosnu i Hercegovinu stari prvoborac iz Drugog svjetskog rata, Bošnjak, zapanjen i razočaran onim što ponovo vidi nakon polustoljetne bajke o bratstvu i jedinstvu, napisa oproštajno pismo i izvrši samoubistvo. U posljednjem pisanom obraćanju ukućanima prizna svoje višedecenijske zablude i saopći da ne može izdržati da gleda kako potomci očeva i djedova koji su bili četnici, sada, u istim uniformama, s istim bradama, kokardama i kamama, nastavljaju činiti ono što su njihovi očevi i djedovi započeli.

Takvi, nažalost, u Bosni i Hercegovini, protiv kojih su se četiri godine borili pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, i od njih branili svoju zemlju i svoj narod, danas imaju status “boraca” i jednaka prava kao i branitelji. Da tragedija bude veća, i njihovi očevi i djedovi rehabilitirani su pa ih danas u Srbiji i Republici Srpskoj slave kao članove pokreta otpora, a njihovog vođu Dragoljuba Dražu Mihailovića, provjerenog i dokazanog zločinca i saradnika okupatora, kao ratnog heroja.

Vrhunac njihove drskosti i bezobzirnosti jeste to što na kraju, poslije svega što učine, nikada neće da priznaju svoja zlodjela, dok i najmanje zlo učinjeno njima hiperboliziraju i predstavljaju kao djelo stravičnih razmjera koje njihovi potomci nikada ne smiju zaboraviti. Hrpom laži i falsfikata pokušavaju vještački izjednačiti dželata i žrtvu. Velemajstori su da svoje zločine minimiziraju, a tuđe predimenzioniraju.

Umjesto izvinjenja žrtvi, traži se od žrtve da se izvini dželatu. Očigledno je u pitanju višegeneracijski hronični nedostatak savjesti i saosjećanja za druge.

Na dvadesetčetvorogodišnjicu genocida u Srebrenici, TV Pink kao glavnog gosta, koji će objasniti šta se prije 24 godine dogodilo u ovom gradu bošnjačke tuge, poziva ratnog zločinca Vojislava Šešelja. To bi bilo isto kao da Josef Mengele poslije Drugog svjetskog rata njemačkoj javnosti objašnjava šta se događalo u Auschwitzu.

Istog dana narodni poslanik i član Predsjedništva vladajućeg SNS-a Vladimir Đukanović negira genocid u Srebrenici, a istovremeno veliča ratnog zločinca Ratka Mladića uz hvalospjev: “Srpskom narodu želim da čestitam dan oslobođenja Srebrenice. Hvala generalu Ratku Mladiću na briljantno izvedenoj operaciji ‘Krivaja 95’.” Rukovodstvo SNS-a i njen lider nijednom riječju nisu osudili ovu monstruoznu izjavu visokog funkcionera njihove stranke kojom se veličaju genocid i njegovi realizatori. Je li ova šutnja bila prešutno odobravanje i slaganje s njegovom izjavom? I dokle će slomljene naočale Aleksandra Vučića biti važnije od 8.342 ubijena bošnjačka civila u ovom gradu? Kada će zvanična vlast u Srbiji priznati ono što čitav svijet priznaje, da se u Srebrenici dogodio genocid? Dokle će vodeće medijske zvijezde i ličnosti u Srbiji biti ekstremisti i dokazani i osuđeni ratni zločinci?

Da li će se ikad u Srbiji dogoditi kolektivna katarza i suočavanje s istinom o događajima u Bosni i Hercegovini i Srebrenici? Do kada će se prošlost prikrivati falsificiranjem realnih historijskih činjenica, negiranjem istine i medijskim plasiranjem notornih laži? Dokle će laž potiskivati istinu i zlo potiskivati pravdu?

Nakon dvostoljetnog stravičnog iskustva i još uvijek svježih rana iz nedavne agresije na Bosnu i Hercegovinu, namjere neprijatelja Bosne i Hercegovine i Bošnjaka apsolvirane su i jasno prepoznatljive. Mene više zabrinjavaju naš hal i naše stanje. Strah me da Bošnjacima nije u dovoljnoj mjeri historija učiteljica života. Strah me od ponavljanja istih greški i istih zabluda. Strah me od brzog zaborava i brzopletog opraštanja. Strah me od našeg merhameta prema din‑dušmaninu. Strah me najviše od nas samih.

 

PROČITAJTE I...

Gdje smo se izgubili toliko da nismo u stanju vidjeti da nas je na većini geografskog prostora kojim se prostire Bosna i Hercegovina sve manje i da taj negativni trend možemo spriječiti samo ako stanemo pred ogledalo vlastite savjesti i uvjerimo sebe da nam je u jedinstvu spas i da samo jedinstvenim nastupom možemo konačno definirati nacionalne interese koji će nam ubuduće biti vodilja u političkom, naučnom, kulturnom, umjetničkom, društvenom i svakom drugom djelovanju

Muhammed, a. s., iz svoje bi sobe provirivao i gledao ashabe kako klanjaju. Nije im se mogao pridružiti. Tek ponekad bi ga izveli među sobom. Drhtavim glasom im je rekao: “Tako mi Allaha, ne bojim se da će vas uništiti siromaštvo. Bojim se dunjaluka za kojim ćete trčati kao što su trčali oni prije vas pa će vas uništiti kao što je i njih uništio”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!