fbpx

KRATKA, INSTRUKTIVNA POVIJEST MOG RODNOG GRADA

Na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

 

Tuzlaci su ponosni na hiljadugodišnje postojanje svog rodnog grada, premda se, ruku na srce, o Tuzli kao urbanom naselju može govoriti tek nakon dolaska austrougarske uprave na ove prostore.

Kako god, u svom djelu De administrando imperio bizantijski car Konstantin Porfirogenet spominje “Castron de salenes”, odnosno naselje pod nazivom Grad Solana. Dokument datira iz 950. godine i uzima se kao najstarije svjedočanstvo o gradu koji će postati poznat kao Tuzla.

Samo je naselje vjerovatno mnogo starije i, prema određenim materijalnim nalazima, područje Tuzle nastanjeno je više od šest hiljada godina, što ovaj grad čini jednim od najstarijih u Evropi i ta se teza, doduše nekritički i pristrano, posljednjih godina sve više aktuelizira i promovira.

No, ipak, svidjelo se to Tuzlacima ili ne, so je najprepoznatljivija oznaka ovog grada kroz sva minula stoljeća. Samo naselje formiralo se oko Sonog trga, na lokalitetu gdje se iz utrobe zemlje crpila slana voda i iskuhavanjem dobivala so, što je, kao saznanje, bitno uočiti budući da su, između ostalog, i islamski vjerski objekti u Tuzli uglavnom građeni zavještanjima imućnih ljudi koji su imali koncesije u crpljenju slane vode.

Dolazak osmanske uprave drugi je, možda i presudan, civilizacijski i kulturološki označitelj u historiji Tuzle. Uzgred, upadi osmanskih vojnih snaga, kao onaj Timurtaš-paše iz 1384. godine, bivali su srazmjerno česti i prije zvaničnog sloma bosanske države 1463. godine, a, uslijed određenih povijesnih okolnosti, teritorij današnje Tuzle potpast će pod osmansku vlast nešto kasnije, 1474. godine.

Osmanlije su naselje nazvali Agac Hisar, što prevodimo kao “Drveni Grad”, zasigurno zbog drvenog utvrđenja koje su osmanski osvajači zatekli. Nedugo potom, očito zbog izuzetne važnosti soli, Tuzla dobiva novo ime – Agac Tuzla ili Drvena Solana, a u 16. stoljeću u upotrebi je bio i arapsko-perzijski naziv – Memlehai-zir, odnosno Donja Solana (Tuzla).

Međutim, i pored snažnog privrednog uzmaha, uvjetovanog bogatim prirodnim resursima, naselje se nije značajnije razvijalo, pa je Tuzla u sveukupnom razvoju zaostajala u odnosu na druge gradove (Zvornik i Srebrenicu, primjerice), a posljedično se smanjivao i broj stanovnika.

Tako je zabilježeno da je 1533. godine, od sedamdeset četiri kuće poreskih obveznika, preostalo pedeset sedam takvih.

No, krajem istog stoljeća broj stanovnika značajno se povećao, a Tuzla tad broji osam muslimanskih i jednu kršćansku mahalu. I pored čestih požara koji su doslovce u pepeo pretvarali uglavnom od drveta izgrađenu kasabu, broj stanovnika konstantno se povećavao, pa je 1600. godine registrirano petsto šest kuća poreskih obveznika.

S porastom broja stanovnika i mahala građeno je i više vjerskih objekata, i islamskih i kršćanskih, izuzev, kako knjige vele, u periodu od 1572. do 1645, kad, navodno, nije izgrađen nijedan, ali i oni će, i prethodni i potonji, istina ne svi, stradati u velikom požaru 1871. godine, koji će uništiti bezmalo cijelu kasabu.

Prema izvještaju lista Bosna, publiciranom 19. septembra iste godine, vatrena stihija uništila je dvije stotine trideset šest kuća, trinaest magaza, dvije džamije, medresu, mektebe, pet hanova, dvanaest kafana, tri krčme, dvije solane i nekoliko kuća izvan kasabe.

Drvena građa i ćerpič, materijali kojima su najčešće građeni svi objekti u Tuzli, nakon tog katastrofalnog požara zamijenjeni su kamenim materijalima, pa su danas najreprezentativniji sakralni i svjetovni objekti u gradu iz austrougarskog, a ne osmanskog perioda, ne računajući, dakako, one izgrađene nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu.

U najkraćem toliko, a na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo, pa uz potanku nadu da će i ona i njoj slični, ako ne od mene, a ono od bilo koga drugog, napokon doznati ko je Porfirogenet ili šta je Agac Hisar, evo ostavljam ovaj nepretenciozan i jezgrovit zapis.

 

 

Prethodni članak

FOTOGRAFIJE TRENUTAKA

Sljedeći članak

SLUČAJ U BOTANIČKOM VRTU

PROČITAJTE I...

U dubokoj sam dvojbi jer znam šta me u toj firmi čeka – kurtoazan prijem, isti takav razgovor, prežvakane opservacije o teškom sveukupnom stanju i, na koncu, vremenski neodređeno obećanje da će za mog sina posla biti, da je trenutno tako kako jeste, da potrebe za novim uposlenicima nema, ali prvom zgodnom prilikom, dakle, kad se ukaže prazan prostor, bit će pozvan i primljen u stalni radni odnos. Potom ćemo se učtivo rastati, on će me ispratiti do vrata, pružiti ruku, reći da će sve biti u redu, da ništa ne brinem i, čim napustim prostoriju, s olakšanjem odahnuti i u zaborav potisnuti sve ono o čemu smo razgovarali

Osokoljen uspjesima u prethodna dva dana, agresor kreće u opsežnu ofanzivu na naše nove položaje. Dobro pripremljeni, formacijski raspoređeni i uklinjeni između Bajića i Vitanovića, dočekujemo ih to snježno jutro jači nego ikada. U četverosatnoj bici na Baićima naše snage nanose strahovite gubitke agresoru. U velikom kontraudaru zarobljavamo im četiri oficira i dvadesetak vojnika

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!