fbpx

Kratka historija Bjelorusije

Lukašenko je osvojio vlast 1994. godine, obećavši da će sačuvati najbolje od sovjetskog sistema, historijsko pamćenje i povratak miru i stabilnosti. Takozvana “država Unije” između Rusije i Bjelorusije postoji od 1999. godine, što ponekad i nije izgledalo potpuno besmisleno, jer to tijelo garantira slobodno kretanje i zapošljavanje u obje države.

 

Bjelorusija je nezavisna država od propasti SSSR-a. U septembru 1991. država je promijenila ime iz Bjeloruska Sovjetska Socijalistička Republika u Republika Bjelorusija. Dan nezavisnosti obilježava se 3. jula, što je dan kada je oslobođen Minsk od nacističke okupacije 1944. godine. Za tu se zemlju često tvrdi da nekako i nije “prava” država, da je proruska provincija. Historija Bjelorusije bila je niz lažnih početaka. Sada zemlja iznova počinje pisati vlastitu historiju.

Bjelorusija je započela život kao dio ranosrednjovjekovne države Rusije koja je postojala od devetog do trinaestog stoljeća. Rus nije bila Rusija (savremeni naziv za Rusiju je Rossiya, helenizam uveden u 17. stoljeću). Rus nije bila Ukrajina i nije Bjelorusija. Tri su istočnoslavenska naroda nekad dijelila zajednički dom. Glavni bjeloruski dio bila je kneževina Polotsk, na rijeci Dvini (Daugava), koja je dominirala trgovinom s Baltikom preko gradova u sadašnjoj Latviji.

Mnogi bjeloruski historičari stavljaju porijeklo protobjeloruskog identiteta u ovu sintezu Balta i Slavena. Kao i Northumbria u sedmom i osmom stoljeću, Polotsk (987–1397) je ponekad bio poluodvojen, a ponekad neovisan od ostalih kneževina i Kijeva, uobičajenog središta vladavine. U dvadesetim godinama historičar Vatslav Lastovski (1883–1938) tvrdio je da se Bjelorusi zapravo trebaju zvati Kriviči, imenom slavenskog plemena koje je osnovalo Polotsk.

Tokom 15. stoljeća Litva je postala najveća država u Evropi, obuhvatajući zemlju na području sadašnje Litvanije, Bjelorusije, Latvije, Ukrajine, Poljske i Rusije. Bila je to multietnička država Litvanaca, Bjelorusa, Poljaka i Jevreja. Kolektivno, bili su Litvini, lokalni Jevreji nazivali su se Litvaksima, a vjerovatno najpoznatiji od njih bio je slikar Marc Chagall. Bjelorusi su tada među njima igrali istaknutu ulogu jer su Litvanci bili nepismeni pagani sve do 1380-ih. Privlačnost ovog identiteta ponovno je oživjela u opozicionim krugovima pod Lukašenkovom.

Većina Bjelorusa pripadala je grkokatoličkoj crkvi. Ta se crkva zvala “vjera seljaka”, ali imala je snažnu baroknu kulturu, bila pod utjecajem jezuitskog reda i srednjoevropskih predodžbi magdeburškog prava, pravnog kodeksa koji potječe iz germanske, a ne rimske tradicije. Rusko carstvo je na njih gledalo kao na otpadnike i potiskivalo je crkvu jer je bila glavni nosilac zasebnog lokalnog identiteta. Mnogi katolici podržavali su litvinsku ideju dok su pravoslavci uglavnom podržavali rusizam, tvrdeći da su u srodstvu s Rusima i s Poljacima.

U martu 1918. godine nekoliko sedmica je postojala Bjeloruska Narodna Republika. Nacionalni pokret nakratko se razvio u dvadesetim, u tadašnjoj istočnoj Poljskoj, ali tada počinje traumatično brisanje velikog i važnog dijela tamošnje historije. U holokaustu je ubijeno više od 800.000 Jevreja i uništena je multietnička osnova litvinizma. Izginula je četvrtina cjelokupne populacije.

Bjelorusi imaju vrlo sovjetski pogled na Drugi svjetski rat. Bjeloruski je otpor usporio njemački vojni stroj i napredovanje 1941. godine i dobrim dijelom zbog toga Nijemci nisu uspjeli zauzeti Moskvu. Njemačka vojska na istoku bila je desetkovana na bjeloruskom teritoriju u operaciji “Bagration” u ljeto 1944. godine, bio je to udarac velik kao onaj koji su primili u Normandiji. Veterani su dominirali poratnim vodstvom Komunističke partije u Bjelorusiji. Njihovu vladavinu pratila su ogromna ruska ulaganja.

Lukašenko je osvojio vlast 1994. godine, obećavši da će sačuvati najbolje od sovjetskog sistema, historijsko pamćenje i povratak miru i stabilnosti. Takozvana “država Unije” između Rusije i Bjelorusije postoji od 1999. godine, što ponekad i nije izgledalo potpuno besmisleno, jer to tijelo garantira slobodno kretanje i zapošljavanje u obje države.

Ta se unija počela raspadati nakon što je počeo rat u Ukrajini 2014. Bjelorusija je nastojala zaštititi svoj suverenitet, Rusija je zahtijevala više “prijateljstva” i nije više bila voljna niti sposobna plaćati toliko mnogo bjeloruskih računa. Nagomilali su se ekonomski problemi. U 2017. godini počeli su protesti protiv takozvanog “poreza na parazite”, počelo se pričati o “dvije Bjelorusije”, državnoj ekonomiji i siromašnim regijama kojima je suprotstavljena privatna ekonomija u Minsku, u kojem je cvjetao IT sektor.

Dodatne podjele izazvao je Lukašenkov minimalistički odgovor na Covid-19. Opozicija se spremila za izbore i na scenu su zvanično stupila tri kandidata, populistički vloger Sergej Tihanovski te dva poslovna čovjeka: Valery Tsepkalo i Viktor Babariko. Lukašenko je svoj trojici zabranio izlazak na izbore, ali su na njihova mjesta došle njima bliske osobe, njihove supruge koje je predvodila Svetlana Tihanovski.

PROČITAJTE I...

Sarajevska Općina Centar i načelnik dr. Nedžad Ajnadžić, u saradnji sa BZK „PREPOROD“ i izdavačkom kućom „KNJIGOLJUBAC“ pokrenula je akciju prikupljanja knjiga za prvu bošnjačku biblioteku u Crnoj Gori. Cilj je prikupiti bibliotečku građu s fokusom na temu historije Bosne i Hercegovine, historije Bošnjaka, historije bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti, kulture, lingvistike, prava, ekonomije i svih ostalih područja bitnih za obrazovanje mladih.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!