fbpx

Korumpirani diktator

Ovakve akcije, hiperinflacija i mesijanizam na kraju su ga izolirali. Ljudi su se umorili od puno priče a malo kruha. Sredinom šezdesetih desio se vojni udar. Još uvijek se sa sigurnošću ne zna ko je iza toga stajao, ali rezultat je bio dva miliona žrtava, što mrtvih, što zatvorenih.

 

 

Kada je u Jugoistočnoj Aziji rođena nova država, ceremonija proglašenja nezavisnosti, održana u augustu 1945. godine, bila je vrlo jednostavna. Podignuta je crveno-bijela zastava i otpjevana himna u domu Sukarna, čovjeka koji je trebao voditi Indoneziju tokom prva dva desetljeća njenog postojanja.

Nije ga očekivao nimalo lahak zadatak, vladati četvrtom najmnogoljudnijom zemljom na svijetu i najvećom među muslimanskim zemljama. Nacija je obuhvatala nekih 13.500 otoka raštrkanih na hiljade kilometara u Indijskom okeanu i imala je ozbiljnu demografsku neravnotežu. Dvije trećine njezinih stanovnika bilo je pretrpano na Javi, dok su Sumatra, Borneo i Nova Gvineja bili slabo naseljeni. Nadalje, nova država okupila je više od 300 različitih jezičnih i kulturnih zajednica, a društvo je bilo usitnjeno u političkom, vjerskom i klasnom smislu. Nacionalisti, muslimani, komunisti i liberali nisu se složili kako definirati režim koji će Republika ustrojiti.

Najteži problem nalazio se van zemlje. Bila je to Holandija, koja je do japanske okupacije u Drugom svjetskom ratu imala svoju koloniju u Indoneziji. Njene trupe nakon poraza Japanaca, oslabljene nacističkom okupacijom, nisu uspjele iskorijeniti indonezijsku gerilu, koja je bila vrlo aktivna, posebno na selu. S druge strane, holandski diplomati nisu mogli međunarodnoj zajednici opravdati insistiranje na očuvanju kolonijalnog aparata sredinom 20. stoljeća. Stoga, nakon gotovo pet godina isprekidane borbe, Holandija nije imala drugog izbora nego priznati poraz.

Ovaj dugački i krvavi put do samouprave imao je strašne posljedice. Indonezijska ekonomija bila je u raspadu, a vojska, koja je do tada imala vodeću ulogu, postala je pretjerano utjecajna u zemlji koja je imala određenu demokratsku tradiciju; prvo poglavice plemena, zatim kraljevi, pa kolonizacijske sile… Indonezijom nikada nije vladao konsenzus. Stoga je prva politička formula testirana nakon revolucionarnog razdoblja propala. Sukarno je Pancasilu objavio po stjecanju nezavisnosti. Bio je to niz od pet principa (vjera u Boga, humanitarizam, nacionalno jedinstvo, demokratija i socijalna pravda) osmišljenih da zadovolje i uravnoteže antagonističke snage države. Unatoč činjenici da je ova ideološka osnova i borba protiv Holanđana pogodovala određenom osjećaju nacionalnog jedinstva, zemlju je i dalje karakterizirala etnička, kulturna i, naravno, politička disperzija.

Godine 1950. izglasan je novi Ustav. Sukarnova Indonezijska nacionalistička stranka bila je većinska, ali nije mogla vladati bez pomoći lokalne Komunističke partije i također moćnih muslimanskih grupa. Nestabilnost parlamentarne ere otežavalo je rješavanje ozbiljnih izazova, poput široko rasprostranjenog siromaštva, napada mudžahedina i separatističkih pobuna na Sumatri, Celebesu ili Molučkim otocima. Sukarno je tada odstupio od indonezijskog pluralizma u nastajanju. Osiguravajući prvo potporu svoje stranke, Komunističke partije, glavnih islamskih vođa i vojske, osigurao je da sve važne formacije sudjeluju u radu Vlade, ali imenovanje Parlamenta i Savjetodavnog vijeća rezervirao je za sebe. Ovakav sistem nazvan je usmjerena demokratija.

Od tada je predsjednik otjelovio “mehku diktaturu”. Njegovi govori okupljali su nacionalističke, lijeve i muslimanske pojmove s demagoškim tonom koji je trebao biti revolucionaran. Manje uljudni bili su odnosi sa susjednim narodima. Bio je pionir u Pokretu nesvrstanih, što je koristio za koketiranje sa SAD-om i SSSR-om da dobije aneksiju zapadne Nove Gvineje, ostatka holandskog carstva koje je preferiralo nezavisnost.

Ovakve akcije, hiperinflacija i mesijanizam na kraju su ga izolirali. Ljudi su se umorili od puno priče a malo kruha. Sredinom šezdesetih desio se vojni udar. Još uvijek se sa sigurnošću ne zna ko je iza toga stajao, ali rezultat je bio dva miliona žrtava, što mrtvih, što zatvorenih.

Sukarno je vlast prepustio generalu Suhartu, koji je slomio pokušaj puča. Preuzeo je predsjedničko mjesto 1968, nakon čega nacija jača veze sa Zapadom i bori se protiv bilo kakvih naznaka komunizma. Bio je to novi poredak. Ekonomski je bio pozitivan. Indonezija je do devedesetih rasla godišnjom stopom od 7 posto zahvaljujući stranim ulaganjima, dolasku multinacionalnih kompanija, zajmovima Svjetske banke i privatizaciji prirodnih resursa. Međutim, dobar dio ovog prihoda otišao je u džepove Suharta i njegovih saradnika. On zauzima jedno od prvih mjesta na listi korumpiranih vladara: u svoje je džepove stavio oko 18 milijardi eura.

PROČITAJTE I...

Godinama kasnije, Katolička crkva pokušala je urediti festival kako bi konačno ukinula keltska vjerovanja. Tako je 610. godine papa Bonifacije IV 13. maj proglasio praznikom “kršćanskih mučenika”. Njegov potez nije bio previše uspješan pa je papa Grgur III u osmom stoljeću proglasio 1. novembar za praznik kršćanskih mučenika (Svi sveti), što se poklapa sa datumom proslave Samagina.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!