Kontroverze i spinovi uoči lokalnih izbora u Turskoj

Ta demokratska (r)evolucija poremetila je decenijsku (ne)ravnotežu u kojoj je kemalistička oligarhija vladala a da nikad nije dobila nijedne (poštene) izbore. Prelazak na predsjednički sistem u kojem se izvršna vlast osvaja s minimum 50% + 1 glas nadu oligarhije o povratku na stari status quo učinio je još iluzornijom

Piše: Bojan BUDIMAC

 

Rezultati lokalnih izbora direktno se reflektiraju na život građana. Od lokalnih vlasti, naprimjer, ovisi da li će grad od 250 hiljada stanovnika, “dragulj” turskog turizma – Bodrum – imati adekvatnu kanalizaciju i zaštitu od obilnih zimskih kiša koje, slijevajući se s okolnih ogoljenih brda, svaki veći pljusak pretvore u poplavu s ogromnim materijalnim štetama. Od lokalnih izbora ovisi gdje će pare poreznih obveznika završiti. Da li će to biti u za žitelje općine korisnom projektu, kao recimo popločavanje ulica, ili će im park u centru mahale s fontanom biti pretvoren u popločanu betoniranu površinu koja služi isključivo kao prostor za još jedan (nasuprot već postojećem) mediokritetski spomenik Atatürku. Projekt u koji se ko zna koliko njih ugradilo. Primjerima poput ovih (autentičnih) moglo bi se ispuniti mnogo tomova.

SNOVI O PRIJEVREMENIM IZBORIMA

Iako po sebi lokalna vlast nije političke prirode (odnosno, ne bi smjela biti), nego bi (teoretski) morala biti onaj najdirektniji servis koji opslužuje građane, osvajanje lokalnih izbora može i često jeste odskočna daska za “pravu” politiku. Uostalom, sadašnji predsjednik Republike Turske ušao je u tu “pravu” politiku s mjesta gradonačelnika Istanbula, mjesta na kome se dokazao kao vrijedan biračkih glasova. Neporeciv napredak Turske na svim poljima posljednjih 16 godina jeste rezultat upravo shvatanja politike kao servisa za dobrobit naroda.

Ta demokratska (r)evolucija poremetila je decenijsku (ne)ravnotežu u kojoj je kemalistička oligarhija vladala a da nikad nije dobila nijedne (poštene) izbore. Prelazak na predsjednički sistem u kojem se izvršna vlast osvaja s minimum 50% + 1 glas nadu oligarhije o povratku na stari status quo učinio je još iluzornijom.

Međutim, nada umire posljednja, kažu. A iz čega se sastoji nada, izbrbljao je nedavno politički mrtav – samo toga još nije svjestan, pa iskače od kojekuda – bivši predsjednički kandidat Republikanske narodne partije (CHP) Muharrem İnce, rekavši: “Ako opozicija na lokalnim izborima osvoji Istanbul, Ankaru, İzmir i Adanu, ja ću postati predsjednik Republike”, aludirajući na prijevremene izbore i postavljanje pitanja legitimiteta na osnovu takvih (sanjanih) rezultata. Iza toga (logično) slijedi razmontiravanje predsjedničkog sistema i povratak na onaj decenijski status quo.

S obzirom na to da se lokalnim izborima u Turskoj 31. marta završava izborni ciklus, te da, osim u slučaju vanrednih, naredne četiri godine neće biti nikakvih izbora, pa samim time ni šanse da se postavi pitanje legitimiteta legalno i legitimno izabranog predsjednika i parlamentaraca, İnceov “plan” (mada je on, pritisnut pitanjima šta mu to znači, rekao da se šalio) objašnjava dodatnu važnost ovih izbora.

Kao što sam pisao u prethodnim tekstovima o lokalnim izborima, savezništva formirana za parlamentarne izbore prošle godine nastavljaju funkcionirati. Savez vladajuće Partije pravde i razvoja (AKP) i Partije nacionalističkog pokreta (MHP), Narodni savez, pokazao se kao otporan, dugoročan i prilično harmoničan. To je mnogo teže reći za Nacionalni savez, kojem zvanično pripadaju CHP i Dobra partija (İP), a nezvanično i političko krilo PKK-a – Demokratska partija naroda (HDP).

S tim zvanično-nezvanično imamo “simpatičan” igrokaz u kojem lider CHP-a Kemal Kılıçdaroğlu oštro negira (tajni) savez s HDP-om, dok istovremeno HDP-ovi zvaničnici priznaju da postoji saradnja i koordinacija glede ovih izbora. Činjenica da HDP nije kandidirao nikoga za predsjednike općina Istanbula, İzmira i Adane, u kojima imaju snažnu bazu, jeste više nego očigledan ustupak Nacionalnom savezu, odnosno CHP-u. Treba biti namjerno slijep (ili teflon) da se to ne vidi.

Unutarpartijske tenzije uzrokovane tim neprirodnim savezništvom CHP-a i İP (a tu negdje i Sadet partija sa svih svojih 2% tercira) sve su veće i pljušte ostavke kako kolektivne lokalnih organizacija, tako i prominentnih članova i funkcionera. Prošle je nedjelje ostavku na partijske funkcije dao Akif Hamzaçebi, desna ruka Kemala Kılıçdaroğlua. Učinio je to u znak protesta zbog određenih kandidata za predsjednike općina, prije svega zbog (ponovnog) kandidiranja Alija Kılıça za kandidata za predsjednika istanbulske općine Maltepe.

Ali Kılıç je za kandidata CHP-a na prošlim lokalnim izborima (2014) doveden iz Njemačke. Kada je osvojio mjesto predsjednika općine Maltepe, njegov brat, perač prozora u Njemačkoj, vratio se u Tursku, a onda ga je krenuo biznis samo tako. Zaraditi oko 30 miliona eura koincidentalno baš kad ti je brat predsjednik općine jeste priča o državi kao “alajbegovoj slami”. Hamzaçebi je znao sve o tom slučaju i nije mogao to svariti, a nije mogla ni lokalna organizacija CHP-a čiji su predstavnici krenuli u protestni marš prema Ankari. Pitam se da li će taj marš na Ankaru biti od ikakvog interesa za strane medije, kao što je to svojevremeno bio marš, pardon cirkus, “turskog Ghandija” Kılıçdaroğlua prije dvije godine u obrnutom smjeru. Da, ironija života i/ili politike jeste da se Kılıçdaroğluov marš završio “grandioznim” mitingom s “3 miliona prisutnih” na mjestu na kojem stane, brat bratu, maksimalno 250 hiljada (dovezenih iz cijele Turske) baš u Maltepeu.

No, to su unutarpartijske tenzije, a daleko od toga da je to jedini slučaj. Novinari‑daktilografi CHP-a pokušavaju iz sve snage predstaviti ih kao “demokratsko” unutarpartijsko previranje, međutim, novinar dnevnika Akşam Murat Kelkitlioğlu je u nedjelju 10. februara na Beyaz TV u programu 7.Gün iznio porazne tvrdnje o kupovini i cijeni CHP kandidatura (počinju od 3 miliona turskih lira, a idu do 6-7), sa sve konkretnim imenima. Vidjet ćemo da li će biti tužen. Sumnjam.

PRAVDANJE ZLOČINA

Međutim, jedna (kontroverzna) kandidatura prevazilazi te unutarpartijske okvire i postala je predmet nacionalne debate. Riječ je o kandidaturi Tunça Soyera za gradonačelnika İzmira.

Tunç Soyer je od 2009. gradonačelnik Seferihisara, gradića u provinciji İzmir. Rodio se  1959. godine, završio je pravni fakultet u Ankari i međunarodne odnose na Webster koledžu u Švicarskoj. Radio je u turizmu, privrednoj komori i İzmir EXPO 2015. prije dolaska na čelo općine Seferihisara.

Zašto je njegova kandidatura za tako važnu “tvrđavu” CHP-a kontroverzna? Iz više razloga, ali se većina javne debate vrti oko toga čiji je on sin. Njegov otac Nurettin Soyer bio je vojni tužilac. Poslije puča 12. septembra 1980. godine hunta koja je preuzela vlast na čelu s generalom Kenanom Evrenom pokrenula je hiljade osvetničkih (staljinističkih) sudskih procesa protiv svih kojih nisu bili po ukusu pučista. Dvjesta trideset hiljada ljudi suđeno je pred vojnim sudovima (da, vojni sudovi tada su mogli suditi civilima i tako je bilo sve do 2010. godine), za 7.000 je tražena smrtna kazna. U toj epizodi turske historije Nurettin Soyer igrao je nečasnu ulogu i svojevrsnog rekordera po zahtjevima za smrtne presude (uzgredna digresija, na smrt je bilo osuđeno 517, a “samo” je 50 smrtnih kazni izvršeno).

Krivica / grijeh je individualna i djeca ne mogu snositi posljedice za krivicu / grijehe roditelja jeste opće mjesto u debati oko koga su svi saglasni, ali poenta nije u tome. Poenta je u odnosu na te događaje i kako ulogu svog oca vidi Tunç Soyer danas. A vidi je kao časnu. Kılıçdaroğlu također. “Nurettin Tunç samo je radio svoj posao”, kaže, i dodaje: “On nije odlučivao, on je bio tužilac, dobar pravnik. Odlučivale su sudije.” Osim što “radio je svoj posao” zlokobno podsjeća na klasičnu odbranu svih ratnih zločinaca “samo sam izvršavao naređenja”, tvrdnja da su odlučivale sudije pogrešna je. Odlučivala je vojna hunta, odnosno Evren, i nije jednom o tome (s ponosom) pričao o “ekvilibrijumu” kako su sudili i “lijevima” i “desnima”. Osim toga, ne treba zaboraviti onu Gruchoa Marxa da je vojna pravda pravdi isto što i vojna muzika muzici.

Prema tome, spin o grijesima očeva i bla bla bla… upravo je to – spin. Ne distancirati se od zločina oca je saučesništvo. Međutim, kao što sam napisao, to je samo jedna od kontroverzi. Druge su podrška FETÖ medijima kad je već bilo kristalno jasno šta su, podrška (posredna) PKK-u i neposredna političkom krilu istog – HDP-u –podjednako su kontroverzne, najblaže rečeno.

Priča o Tunçu Soyeru ukazuje na (najmanje) dvije stvari. Prva je da su rane nastale pučem prije 39 godina još bolno svježe, i druga, mnogo zlokobnija, da je razlika u percepcijama ključnih historijskih događaja (još) nepremostiva. Mislim da ne trebam objašnjavati šta ta razlika znači.

 

PROČITAJTE I...

Turan je objavio da mu je “izvor blizak Palati” (Palata je sarkastičan izraz za predsjednički kompleks i. e. predsjednika Erdoğana) došapnuo da se u noći 9. novembra desio tajni sastanak između jednog “važnog političara CHP-a” i predsjednika Erdoğana. “Izvor” je naveo ne samo organizacione detalje tog hipertajnog sastanka nego i sadržaj, kao da je bio prisutan, a “doajen” ih je dramaturški stavio u oblik upravnog govora. Ubrzo je dokazano ko je stvarna meta ove izmišljotine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!