Kontinuitet licemjerja i uplitanja u unutrašnje političke odnose

Nacionalističko nastojanje Hrvatske da Bosnu i Hercegovinu, u prvom redu bošnjačku politiku, prikaže Evropi i svijetu u najgorem mogućem svjetlu počiva na jasno postavljenoj strategiji, čiji je osnovni cilj dobijanje prava na direktno uplitanje u unutarbosanska pitanja, pod izgovorom da će Hrvatska na taj način zaštititi Evropu od militantnih Bošnjaka, koji su skloni terorizmu i radikalizmu

Piše: Elvir RESIĆ

 

Dobro dođu, s vremena na vrijeme, neukusne i diplomatski neprimjerene, što bi urednici portala rekli, skandalozne izjave naših komšija, poput one hrvatske predsjednice Grabar-Kitarović, da se malo trznemo iz bosanskog sna, da se rashavizamo. Da vidimo s kim imamo posla, šta nam danas misle prvi, u ovom slučaju zapadni, evropski susjedi. Prilika je to i da malo razaberemo ranije odnose, poredamo historijske činjenice, barem one svježe, kojima smo svjedočili i kojih se prostom pameću sjećamo, ne ulazeći u dalju prošlost, ne vraćajući se na nacističke ideologije i crnokošuljaše.

Hrvatska se prema Bosni i Hercegovini u posljednjih četvrt vijeka uglavnom odnosila, i danas je tako, krajnje licemjerno i proračunato, pokušavajući iz svake bosanske slabosti izvući neku korist za sebe. Slijedeći velikodržavnu agendu Miloševićevog sudruga Franje Tuđmana da Bosnu između sebe trebaju razgrabiti njeni susjedi, današnja dominantna hrvatska politika, prije svega ona okupljena oko HDZ-a, pretvarajući se da želi snažnu i prosperitetnu Bosnu i Hercegovinu, u stvarnosti čini sve da je oslabi, uspori i učini nestabilnom. Primjera za to ima toliko da bi se mogla napisati čitava antologija, ali neki se posebno ističu.

Bosna i Hercegovina neće zaboraviti kako se HDZ-ova “proevropska” Hrvatska vojska sručila na nju i njen narod, čineći otvorenu međunarodnu agresiju, i to u trenutku kada se bosanska armija još nejaka, izgladnjela i slabo naoružana brani od oružane agresije s istoka, koju uz najstrašnije zločine čine Srbija i Crna Gora. Zagreb je tada zaboravio historijski poziv Alije Izetbegovića iz 1991. godine upućen bosanskim mladićima da ne ratuju za srpsku armadu i velikosrpske interese. Sa zločinima koje su hrvatske postrojbe 1993. godine po Bosni počinile nad civilima, te kako su Tuđmanovi bojovnici rušili bogomolje i spomenike kulture upoznat je čitav svijet.

Sve dok je postojala mogućnost da Bosna i Hercegovina kao država fizički nestane, hrvatska politika intenzivno je sarađivala sa srbijanskim režimom. Antibosanska osovina Tuđman‑Milošević i Boban-Karadžić besprijekorno je funkcionirala gotovo pune dvije godine, što je na trenutke prerastalo čak i u zajedničke vojne pohode, kakvi su se, recimo, odigrali na ratištima oko Žepča. Hrvatska vojska jeste kasnije uspostavila saradnju s Armijom RBiH, ali za vlastiti račun i tek onda kada je bosanska vojska postala respektabilna sila koja garantira odbranu i najavljuje oslobađanje zemlje.

Zvanični HDZ-ov Zagreb, osim deklarativno, ni nakon završetka rata nikada nije odustao od antibosanskog djelovanja, iako je Bosna i Hercegovina najpogodnije tržište za hrvatske proizvode i iako Bosanci decenijama svoje godišnje ušteđevine troše na hrvatskom dijelu Jadrana. Vrlo je perfidno Hrvatska iskoristila svoje članstvo u Evropskoj uniji da započne nezakonitu izgradnju mosta koji će Bosni i Hercegovini oduzeti status pomorske države. U Zagrebu odlično znaju da je izgradnja mosta prema međunarodnim konvencijama neprihvatljiva, ali su u isto vrijeme svjesni da u Bosni i Hercegovini u svakom trenutku politički predstavnici barem jednog naroda rade protiv interesa vlastite države. I to Hrvatska koristi vrlo vješto, kako u slučaju Pelješkog mosta, tako i kod eksploatacije vode iz Buškog jezera. Posljednja afera oko istresanja hrvatskog nuklearnog otpada uz granicu s Bosnom, premlaćivanje migranata (a sutra možda i bosanskih državljana), upadi hrvatske policije na bosanskohercegovačku teritoriju, te nelegalno (nasreću otkriveno) djelovanje hrvatskih obavještajaca samo potvrđuju kontinuirano antibosansko djelovanje hrvatske politike.

Izmišljanju priče o teroristima i militantnom islamu u Bosni i Hercegovini Hrvatska je posvetila posebnu pažnju, a skorašnja izjava njihove predsjednice u Izraelu samo je vrh ledenog brijega. Zapravo, nacionalističko nastojanje Hrvatske da Bosnu, u prvom redu bošnjačku politiku, prikaže Evropi i svijetu u najgorem mogućem svjetlu počiva na jasno postavljenoj strategiji, čiji je osnovni cilj dobijanje prava na direktno uplitanje u unutarbosanska pitanja, pod izgovorom da će Hrvatska na taj način zaštititi Evropu od militantnih Bošnjaka, koji su skloni terorizmu i radikalizmu. Budući da su demokratskom svijetu, srećom, dobro poznate bosanske i bošnjačke političke i društvene vrijednosti, a posebno privrženost bosanskih muslimana miru i stabilnosti cijele regije, hrvatski nacionalisti računaju na razumijevanje i podršku svojih istomišljenika, evropskih desničarskih političara, kojima je islamofobija postala osnovni razlog postojanja.

I dok se svijet zabavlja pričama o “islamskom” terorizmu, zaboravlja se da su tvorci modernog terorizma upravo “borci za hrvatsko pitanje”, koji su još prije četiri decenije oteli američki putnički avion i prijetili da će aktivirati eksploziv ako se ne ispune njihovi zahtjevi. Nakon trideset sati agonije, hrvatski teroristi su pohapšeni, a prilikom deaktiviranja bombe koju su postavili poginuo je jedan američki policajac. Glavni otmičar Zvonko Bušić osuđen je na doživotni zatvor, ali je pušten na slobodu 2008. godine, nakon skoro 32 godine robije. Zanimljivo je da je Bušića o pomilovanju obavijestila tadašnja veleposlanica Hrvatske u Americi Kolinda Grabar-Kitarović. Hrvatska politika i hrvatska javnost bili su podijeljeni oko cijelog slučaja, jedni su teroriste slavili kao heroje, drugi su ih gledali s prezirom.

Tako je, otprilike, i danas. U susjednoj, bosanskom narodu i državi bliskoj Hrvatskoj postoje istinski demokratske političke snage koje njeguju stvarne evropske vrijednosti i neumorno se zalažu za dobre, prijateljske odnose sa susjedima. Takvi će u Bosni i Hercegovini imati konstruktivne sagovornike, a ovi drugi uvijek će morati biti spremni na žestok i neugodan odgovor.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!