fbpx

Konačno ezan s Aja Sofije

Vraćanje Aja Sofije u okvir onoga što je bila želja čovjeka zaslužnog što su Turci u Istanbulu predstavlja značajan korak dekolonizacije, jer čin kršenja te želje bio je (samo) jedan od koraka ka (mentalnoj) kolonizaciji, čupanju historijskih, identitetskih i religijskih korijena kojem je tursko društvo bilo izloženo decenijama. Zato, nije pitanje zašto se Aja Sofija konvertira u džamiju nego je pravo pitanje zašto je uopće pretvarana u muzej

 

Piše: Bojan BUDIMAC

Višeslojno nerazumijevanje svega oko Aja Sofije, a prije svega procesa i tajminga ispravke nezakonite odluke ministarskog kabineta iz 1934. godine da ona postane muzej, najvjerovatnije će još dugo ostati prisutno među (površnim) komentatorima, kolumnistima i “misliocima”. Istina, to nerazumijevanje, koje ide ruku pod ruku s nerazumijevanjem značaja Aja Sofije – ili bolje reći pripisivanjem njenog značaja isključivo za hrišćanski svijet, moglo je biti razbijeno govorom predsjednika Republike Turske u petak, 10. jula 2020. godine, u 20 sati i 53 minuta, tačno 6 sati nakon objavljivanja odluke Državnog savjeta Republike o vraćanju statusa džamije Aja Sofiji (prostom računicom dobija se vrijeme objave 14:53, što je vrlo simboličan broj). No, bojim se da oni koji uporno pokušavaju reducirati pitanje Aja Sofije na dnevnu politiku i ovaj snažni čin dekolonizacije prikazuju “beskorisnim” za islam i Tursku nisu i neće nikad razumjeti niti taj govor niti čin.

Previše je tekstova u kojima se to nerazumijevanje (ili “nerazumijevanje”) bestidno eksponira da bi ih se pojedinačno nabrojalo. Međutim, s balkanskih prostora jedan vjerovatno najsramotniji štampan je u nedjeljniku Vreme, listu tzv. “građanske Srbije”, a izašao je iz pera Ivana Ivanjija (91). Prije svega, u prvom paragrafu teksta Sudbina svete mudrosti ogromna je dezinformacija – eufemizam za prijesnu laž. Bivši Titov prevodilac piše da je “zvaničan pravni stav da je nekadašnji predsednik Mustafa Kemal Ataturk imao 1934. pravo da džamiju pretvori u muzej, pa sada isto tako predsednik države ima pravo da joj vrati svojstvo islamske bogomolje”. Odakle Ivanjiju ova dezinformacija, ne znam, ali već iz prethodne rečenice u kojoj kaže da je Vrhovni privredni sud Turske (?!) vratio Erdoğanu “crnog Petra” (ma šta to značilo) jasno je da Ivan Ivanji nema blagog pojma o čemu piše. Jedina olakotna okolnost da je pisanije morao predati u utorak, kada se Vreme zaključuje, ne opravdava izmišljanje “zvaničnog pravnog stava” pogrešno navedenog sudskog organa.

PONIŠTENA NEZAKONITA ODLUKA

Činjenica jeste da bi današnji predsjednik Turske imao ovlasti da prenamijeni Aja Sofiju i u mom prethodnom tekstu na ovu temu navodim indikacije da je upravo to bila ne tako tajna, naprotiv, želja kemalista, odnosno Republikanske narodne partije (CHP). Naime, ako bi se to desilo, kemalisti bi mogli tvrditi ovo što Titov bivši prevodilac predstavlja kao “zvaničan pravni stav”. S druge strane, to bi otvorilo put nekom budućem predsjedniku da preinači njegovu odluku. Odlukom Državnog savjeta od 2. jula – koja je objavljena 10. jula (ni to nije razumio vremešni Ivanji), odluka ministarskog kabineta iz 1934. godine o statusu Aja Sofije sa sve Atatürkovim potpisom je poništena – drugim riječima, proglašena je nezakonitom. Jednoglasno. Tačka.

Ako vas baš zanimaju fiškalski detalji, stvari stoje ovako. Zakon o zadužbinama (vakufima) iz 1925. godine zapravo je bio neizmijenjen zakon iz osmanskog perioda kojim se garantira nepovredivost imovine, namjene itd. vakufa. E, 1934. godine ministri i Atatürk prekršili su taj zakon. Nekoliko mjeseci kasnije, već 1935, dosjetili su se da promijene zakon kako bi pokrpali taj prekršaj. No stvar je još kompliciranija i ima još jedan obrt. Vakuf je od države dobio tapiju na nekretninu zvanu džamija Aja Sofija (naglašavanje moje) 1936. godine.

“Sve stvari koje sam ovdje objasnio i odredio zapisane su u pisanoj formi u osnivačkoj povelji na način kako je to određeno; uvjeti se ne smiju mijenjati; zakoni se ne mogu mijenjati; ne mogu se odvratiti od prvobitne namjene; postavljena pravila i načela ne mogu se umanjiti; bilo kakvo uplitanje u zadužbinu je zabranjeno… Neka je prokletstvo Allaha, meleka i svih ljudskih bića nad svima koji promijene čak i jedan od uvjeta koji upravljaju ovom fondacijom.”

Gornji paragraf zaključni je dio povelje o vakufu Mehmeda II, koji je predsjednik Erdoğan citirao u svom govoru u petak, 10. jula. Vraćanje Aja Sofije u okvir onoga što je bila želja čovjeka zaslužnog što su Turci u Istanbulu predstavlja značajan korak dekolonizacije, jer čin kršenja te želje bio je (samo) jedan od koraka ka (mentalnoj) kolonizaciji, čupanju historijskih, identitetskih i religijskih korijena kojem je tursko društvo bilo izloženo decenijama. Zato, kao što to kaže İbrahim Kalın, savjetnik i glasnogovornik predsjednika, nije pitanje zašto se Aja Sofija konvertira u džamiju nego je pravo pitanje zašto je uopće pretvarana u muzej. To pitanje, kako sam već pisao, bolno je nedostajalo iz debate koja je ovom prethodila.

No sada se bar dio odgovora zna – bio to čin servilnosti prema Zapadu ili “lijep gest” prema hrišćanskom svijetu (nekako razmjena tih “lijepih gestova” nikad nije bila recipročna), to je prije svega bio nezakonit potez.

ORIJENTALIZAM, TURKOFOBIJA I ISLAMOFOBIJA

Sasvim predvidljivo, hrišćanski svijet roni (krokodilske) suze. Amerikanci su “razočarani”, Evropljani “žale”, papa Franjo je “jako uznemiren”, a Grci… histerični, baš kao i Srbi. Nevjerovatno, ali istinito, to su dvije zemlje s najmanje prava da se bune kada je riječ o konverziji (i/ili uništavanju, što ovdje, nepotrebno reći, nije slučaj) bogomolja. Atina je jedini glavni grad članice EU koji nema nijednu džamiju. O konvertiranju osmanskih džamija u crkve (bolji slučaj) ili u kafiće, klubove itd. da ne govorimo. S druge strane, srpski dobrovoljci su s mnogo gušta, koliko samo prije četvrt stoljeća, uništavali džamije kao dio projekta etničkog čišćenja i genocida. Dakle, braćo, o’ladite! Interesantno, ali istinito, glasnogovornik Kremlja Dmirty Peskov rekao je da je to tursko unutrašnje pitanje.

Reakcije pojedinaca, neke kolumne i mišljenja pokazuju da zapadno od Jedrena u mnogim ljudima (?) čuče Brentoni Tarranti. Da podsjetim, ovaj masovni ubica muslimana u Christchurchu na Novom Zelandu u svom tzv. manifestu na više mjesta pominje Aja Sofiju i potrebu da se njeni minareti sruše, a Turci otjeraju na istočnu obalu Bosfora. E krstaši tog tipa, samo (za sada), srećom, u foteljama, razmiliše se društvenim medijima. Uzgred, Konstantinopolj (sada Istanbul) i sama Aja Sofija ne pamte goru rulju pljačkaša od krstaša (1204). A kad smo već kod “fun facts” historije, veličanstvena kupola Aja Sofije, koja je u bizantskom dobu tri puta padala, nije pala nijednom od kako je Mimar Sinan poboljšao konstrukciju dodajući joj prijeko potrebne potporne zidove. No sve spomenute reakcije bile su najavljene, predvidljive i čovjek može biti sklon tome da ih razumije – što nikako ne znači i opravdava, jednostavno znaš s kakvom orijentalističkom, islamofobnom i turkofobnom ruljom (u to računam i ljude iza zvaničnih stavova) imaš posla.

Međutim, ono što je porazno i za mene kao religijski neutralnog posmatrača jesu reakcije nekih nominalnih muslimana, koji iz ovih ili onih razloga osuđuju vraćanje statusa džamije Aja Sofiji. Pri tome ne mislim na poznate članove gülenističke terorističke organizacije. Pa čak ni na njihove kriptotrolove i botove koji se prepoznaju “iz aviona”. Naime, pomenuta banda bi Aja Sofiju ili vratila (Bizantincima?) hrišćanima ili je, pak, u ime “dijaloga” dijelila. Ne mislim (očigledno) ni na kemaliste, kojima je vjera vrsta folklora – simptomatično gradonačelnik Istanbula, koji je tokom izborne kampanje učio dovu pred kamerama, još se nije oglasio o ovom pitanju (nedjelja, 12. juli). Mislim na one koji su pristali na tu (orijentalističku) igru Zapada, povjerovali u “dijalog” koji je zapravo monolog-diktat, jer za dijalog strane prije svega moraju da priznaju jedna drugu kao jednake, te vjeruju u propoziciju da će ih Zapad prihvatiti “ako budu dobri”. Da, mislim na autokolonijalistički, autoorijentalistički svjetonazor, koji je Ivan Ejub Kostić opisao u sljedećem citatu – zanemarite “Balkan” koji je tu zbog tako sročenog pitanja, opis je univerzalan.

“(…) gazeći svoje vrednosti i (duhovno) biće, muslimani Balkana treba da polože test ‘evropejstva’, kako bi potencijalno bili primljeni u klub ‘naprednih’ nacija. Naravno, muslimani Balkana zaboravljaju na istoriju koja ih uči da tako nešto neće ići nimalo lako. Da će se lestvica sa zahtevima konstantno povećavati sve dok verujući muslimani ovih prostora u potpunosti ne ponište svoj islamski identitet. Međutim, i kada bi muslimani Balkana i samoponištili svoj religiozni identitet, i dalje je veliko pitanje da li bi bili primljeni u zajednicu ‘evropskih’ naroda, a ako bi i bili, onda se postavlja pitanje kakvo bi samoodricanje od sopstvenog duhovnog bića imalo uticaj na njihovo unutrašnje biće i psihu. Jer nije lako živeti sa bremenom samo-negacije i izdaje svojih najdubljih uverenja.” (Südosteuropa, Journal of Politics and Society, naučni razgovor s Ivanom Ejubom Kostićem.)

Tursko kemalističko iskustvo, odnosno decenije “samoodricanja od sopstvenog duhovnog bića”, doduše pod terorom ideologije, pruža jasne odgovore na Kostićeva pitanja. Na prvo je glasno – ne, a za odgovor na drugo dovoljno je pogledati shizofreno ponašanje ovdašnjih kemalista.

Dakle, 24. jula Aja Sofija otvara se za molitve. Opet su kolumnisti koji sve znaju i redovno koriste kristalnu kuglu promašili tipujući da će to biti 15. juli – godišnjica pokušaja gülenističkog puča. Istina, bilo bi u tome mnogo simbolike, međutim, u zakazanom datumu ima je još više – 24. jula bit će 97 godina od potpisivanja Lozanskog mira.

PROČITAJTE I...

Neko Baraliji konačno treba reći da agresori i branitelji nisu isti! Da nije isto rušiti i ubijati grad i braniti ga! Da je kulturološka razlika između onih koji su branili Mostar i onih koji su ga doslovno ubijali, ubijajući njegove građane i rušeći njegove simbole poput Starog mosta, prije pet svjetlosnih godina, a ne “pet deka”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Dule Dragomirovic 20.07.2020.

    Budimac slabo poznaje stvari, a jos manje ima sposobnosti da rasudjuje, ili možda jednostavno odradjuje platu kod Al Jazire. Nekoliko nepristrasnih rasudjivanja o problemu Aja Sofije, danas: Nepotrebno je rasudjivati o pravnim aspektima Ataturkove odluke, to je zaista unutrašnja stvar Turske. Ako Budimac misli da je svako osvajanje u redu, pa i osvajanje sultanovo Carigrada, šta onda ima protiv da Amerikanci i zapadnjaci osvoje Tursku, da je kolonizuju? Odluka da se Aja Sofija pretvori u muzej bila je Ataturkov kompromis sa Zapadom, pravoslavne niko tada nije ništa pitao, a u Sovjetskom Savezu su sami komunisti rušili crkve. Uostalom, to je bila mudra odluka i kompromis – nije vraćena pravoslavnim Grcima koji su je sagradili. Pa čak je i Mimar Sinan izgleda bio Grk, uzgred rečeno. To je bio samo Ataturkov potez u duhu vremena koje je tražio izvesnu versku toleranciju, ali pre svega to se tiče kulturnog nasledja koje pripada celom svetu. Niko nije tražio da se ruše dogradjeni minareti i zgrade koje su naknadno okružile Aja Sofiju. Aja Sofija je 10 vekova bila crkva, a svega 4 veka džamija. Niko nije tražio da se Plava Džamija i Feerhatija pretvaraju u muzeje. Reakcija Srba nije bila histerična, reči patrijarha Irineja su izrečene u formi molbe da predsednik Erdogan preispita odluku. (Ukoliko B. Budimac ne misli na sebe i gore potpisani tekst?) Reakcija Rusije je izostala kao deo geopolitičke igre, zbog amerikog agenta fanariota Vartolomeja koji je dao nekakav tomos Parašenku u pokušaju da pocepa Rusku pravoslavnu crkvu, po nalogu Zapada. Uostalom, nisu (samo) gulenisti, vec je dosta uglednih islamskih teologa već odavno ukazivalo na složen problem oko Aja Sofije. Pogledajmo prvo šta oni misle, pa tek onda hrišćani, ako želimo da zauzmemo objektivan stav.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!