fbpx

Komunisti i oportunisti htjeli bi da izbrišu i razbaštine Bošnjake

Nemojmo zaboraviti da se u SDP-u hvale kako na vlastitim izbornim listama imaju pripadnike i veterane zločinačke i genocidne VRS, dok istovremeno problematiziraju direktore pozorišta i kulturne atašee u NDH! To je samo još jedna potvrda očigledne činjenice da u SDP-u Agresiju na Bosnu i Hercegovinu ne tumače kao fašizam niti vide VRS fašističkom oružanom silom

 

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Kao što se moglo očekivati, nakon majskih protesta, a što je Stav i najavio u tekstu Jugonostalgija, a ne antifašizam, objavljenom u broju 272, sarajevski neokomunisti krenuli su u pokušaj da “iskoriste i kapitaliziraju protestni ‘antifašistički’ momentum kako bi problematizirali teme poput imena pojedinih ulica u Sarajevu, tačnije kako bi se pojedine, historijski značajne bošnjačke ličnosti označile kao ‘fašiste’ koje treba protjerati na ‘smetljište historije’, a ulicama vratiti imena iz predratnog perioda”.

PROVOKACIJE PO OSNOVU NACIJE

Nije trebalo čekati dugo, tačno jedan mjesec, da neokomunisti iz SDP-a izađu sa svojim prijedlogom o preimenovanju sarajevskih ulica i ustanova koji pravdaju željom da “građani Kantona Sarajevo osjećaju svoje ulice slobodnim od fašista”. Ovakva lažljiva, revizionistička i više od svega srbokomunistička kleveta i podvala, kojom se značajne ličnosti iz bošnjačke historije etiketiraju kao fašisti, potpuno očekivano došla je od bankrotiranog i raspadajućeg SDP-a, mada su podršku ovoj šovinističkoj inicijativi dali i vijećnici iz drugih stranaka slične provenijencije.

Također očekivano, SDP je isturio kontroverznog Igora Stojanovića, koji već ima historiju šovinističkih antibošnjačkih izjava, da on promovira ovakvu inicijativu, a sve kako bi očekivani i neminovni bunt i zgražanje većine građana Sarajeva, u kojem će vjerovatno biti i neprimjerenih reakcija, mogli predstaviti kao nekakav nacionalistički napad na ugroženog Stojanovića. Upravo zato Stojanović i provocira Sarajlije tvrdnjama da “Sarajevo treba da ostane visoko uzdignuta čela na strani antifašizma”, mada mu je vrlo dobro poznato da je Sarajevo bilo i ostalo visoko uzdignuta čela i na strani antifašizma za vrijeme opsade grada od srbokomunističkog agresora. Stojanović je baš poput nekadašnjih oznaša rafalno nabrojao sve one bošnjačke historijske ličnosti koje opet želi kriminalizirati kao “narodne neprijatelje” i “saradnike okupatora” te ih gurnuti u prisilni zaborav. Pritom je svakome od njih izmislio krimen i prišio odgovarajuću etiketu.

LAŽI, KLEVETE I DVOSTRUKI STANDARDI

Ma šta Stojanović i njegovi drugari tvrdili, Mustafa Busuladžić nije podržavao nacističke stavove niti je podržavao progon sarajevskih Jevreja. Pripisivati mu takva gledišta jesu zlonamjerne konstrukcije i učitavanja. Mehmed-efendija Pandža, također, nije bio nikakav deklarirani fašist, nego osoba koja je pokušavala na bilo koji način zaštititi vlastiti narod u vremenu dok mu je prijetio nestanak od velikosrpskog i velikohrvatskog genocidnog hegemonizma. Pandžin zločin je, valjda, u tome što je osnivao muslimanske milicije i što nije otišao u partizane u vrijeme dok su oni kao prikolica velikosrpskim masama, a pod zajedničkim nazivom “ustanici”, istrebljivali Bošnjake širom Bosne i Hercegovine. Da Pandža nije bio nikakav fašist, već čovjek koji je tragao za opcijom koja će zaštititi njegov narod od biološkog nestanka, pokazuje i to da se priključio partizanima kada su se ovi očistili od otvorenih četničkih i velikosrpskih elemenata, odnosno prekinuli saradnju s četnicima.

Asafu Serdareviću boljševici iz SDP-a kao krimen uzimaju to što je osnivač organizacije “Mladi muslimani”, te što se priključio jedinici Muhamed-efendije Pandže koja nije bila niti nacistička niti fašistička. Za Stojanovića je dovoljno to što su partizani strijeljali Serdarevića, pa umjesto da se toga stidi, on to koristi da mu nalijepi etiketu fašiste, te da čak i čitav mladomuslimanski pokret indirektno označi fašističkim.

Stojanović problematizira i Osman-efendiju Rastodera, komandanta sandžačke muslimanske milicije, koja je sačuvala tamošnji bošnjački narod od četničkog genocida, pa izmišlja da je “bio optužen za masakre nad civilima, osuđen i pogubljen kao ratni zločinac”, mada je Rastoder ubijen 1946. godine pod nejasnim okolnostima i nikad mu se nije živom sudilo.

Husein Đozo jeste bio imam u Handžar diviziji, ali ga je rehabilitirao upravo komunistički režim, i to u takvoj mjeri da je prema nekim izvorima bio lični Titov prevoditelj kada je Broz išao u posjetu arapskim zemljama. Nije valjda da drug Stojanović pokušava revidirati odluke “najvećeg sina naših naroda i narodnosti”? Znači li to da je i drug Tito koketirao s fašizmom i da je bio apologeta fašizma? Može li se desiti da drugovi iz SDP-a sutra zatraže da se i Titu “uzme ulica” jer je rehabilitirao “strašnog esesovca” Đozu?

A koliko je tek maliciozna tvrdnja o Nametku i Čolakoviću, koji su “služili kao administrativci u NDH”, baš kao da su obavljali neke administrativne službe u vojnim jedinicama, logorima i “redarstvu” ili izdavali rješenja o deportaciji. Alija Nametak bio je direktor pozorišta, a Enver Čolaković, čija je majka bila Mađarica, kulturni ataše u Mađarskoj. Kako i po čemu ih to čini kontroverznim, a kamoli fašistima?! Je li u tom slučaju sporan i Ivo Andrić, ako uzmemo u obzir da je kao ambasador bio “administrativac” u Kraljevini Jugoslaviji, te da se “naslikavao” s Adolfom Hitlerom, i to skoro godinu nakon početka holokausta?

Zašto Igor Stojanović ne traži da se i ulici nazvanoj po Andriću ne promijeni ime? Ili je možda stvar u tome da u SDP-u imaju odvratna dvostruka mjerila? Nemojmo zaboraviti da se u ovoj stranci hvale, kako je to 2016. godine učinio predsjednik SDP-a Nermin Nikšić, da na vlastitim izbornim listama imaju pripadnike i veterane zločinačke i genocidne VRS, dok istovremeno problematiziraju direktore pozorišta i kulturne atašee u NDH! To je samo još jedna potvrda očigledne činjenice da u SDP-u Agresiju na Bosnu i Hercegovinu ne tumače kao fašizam niti vide VRS fašističkom oružanom silom, baš ako što ni borbu Armije RBiH za odbranu Bosne i Hercegovine ne smatraju antifašističkom borbom.

DINO, HAMLET SA SOUKBUNARA

Moglo se i pretpostaviti ko će sve u Skupštini Kantona Sarajevo podržati ovu klevetničku i revizionistički inicijativu kojom se žele kriminalizirati važne ličnosti iz bošnjačke prošlosti. Od ljevičara iz Naše stranke i DF-a to se moglo i očekivati, baš kao i od nezavisnih konceptualnih boljševika tipa Damira Nikšića, no zanimljive su reakcije SBB-a i NiP-a.

Kadrovi politički promiskuitetnog i ideološki potpuno oportunističkog SBB-a već su se oglašavali u korist sličnih inicijativa, pa su ovih dana optuživali i NiP za “veličanje nacista”, misleći time valjda na iste one bošnjačke ličnosti koje problematizira i SDP. Uzevši to u obzir, mogli bismo reći da SBB neće pretrpjeti neku naročitu štetu podržavajući ovakvu antibošnjačku odluku jer ih ionako već dugo niko i ne smatra bilo kakvom probošnjačkom strankom.

S druge strane, Narod i pravda, ili, bolje rečeno, Elmedin Konaković, bila je vjerovatno pod najvećim pritiskom ponajviše zbog nedavnog izvještaja State Departmenta o međunarodnim i religijskim slobodama za 2019. godinu, u kojem se navodi “kako je Konaković u intervjuu izjavio da mu ne smeta to što se jedna lokalna osnovna škola nastavlja zvati po antisemitu i ustaši iz Drugog svjetskog rata koji je glorificirao Hitlera”. Naravno, misli se na OŠ “Mustafa Busuladžić”, a etikete antisemit i ustaša neprimjereni su termini iz ovog izvještaja zbog kojeg je generalna sekretarka SBB-a Sanela Prašović-Gadžo, koja je baš kao i njen vlasnik uvijek osjetljivija na interese vanjskih centara umjesto bošnjačkog naroda, Konakoviću predvidjela kraj političke karijere tvrdnjom da je “opravdavao antisemita koji glorificira Hitlera”.

Sve je to stavilo Konakovića u vrlo tešku, reklo bi se, hamletovsku dilemu: podrži li ovakvu antibošnjačku inicijativu ne samo da bi pljunuo na svoje ranije izjave i stavove vlastitih stranačkih kolega već i na osjećaje onih od kojih uskoro treba tražiti glas na lokalnim izborima; no otvoreno glasanje protiv inicijative, ili čak suzdržanost, moglo bi ga dovesti do konfrontacije s koalicionim partnerima, ali i sa sponzorima i kontrolorima opozicije koji se nalaze u ambasadama. Konaković je dilemu riješio tako što se nije pojavio na sjednici, dok su ostali članovi njegove stranke doslovno glumili mumije. Iako tragikomična, scena u kojoj sekretar Skupštine dva puta proziva zastupnika Naroda i pravde Vedrana Jakupovića da se izjasni dok ovaj šuti, te ga upozorava da se po Poslovniku prisutni zastupnici moraju izjasniti, na šta se Jakupović pravi da nije tu, govori više od svega kakav je NiP politički projekt i ko su mu članovi.

U svakom slučaju, da je jugonostalgičnim “drugovima” ovaj najnoviji pasjaluk pošao odruke, “sigurno je da se ne bi zaustavili ‘samo’ na tome jer bi vrlo brzo iste i slične bošnjačke historijske ličnosti, po principu damnatio memoriae, bile protjerane i iz literature ili uopće javne svijesti”. Vrlo brzo bi se vratili nekadašnji partijski kriteriji, a koji bi se na osnovu toga “da li je neko bio tokom Drugog svjetskog rata komunist ili komunistički simpatizer pa stoga danas ‘poželjni antifašist’ ili pripadnik ‘nepoštene inteligencije’ (ili još gore, otvoreni antikomunist), pa stoga nepoželjni ‘fašist’, uskoro proširili i dalje u historiju, a zahvatili bi i sadašnjost i budućnost”. Nemojmo zaboraviti, “takvu vrstu ideološke arbitraže već smo jednom proživjeli pa je u prošlom sistemu ogromna većina bošnjačkih historijskih ličnosti, a sve u skladu sa srbiziranom verzijom marksističke ideologije, bila potpuno marginalizirana ili demonizirana”. Ako dopustimo da neokomunisti opet arbitriraju bošnjačkim društvom, etikete ovakve vrste vrlo bi se brzo počele primjenjivati ne samo na današnje političke i javne ličnosti već i na sve nas.

PROČITAJTE I...

Presuđeni ratni zločinac Dario Kordić diplomirao je u Zagrebu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. „Čestitamo našem Dariju koji je danas obranio svoj diplomski rad i postao magistar teologije!“, napisali su na Facebook stranici „Hrvatska zvona“. Prije nego je postao magistar teologije Dario Kordić je, među ostalim, po zanimanju bio ratni zločinac. Naime, zbog političke odgovornosti koju je imao u vrijeme pokolja u Ahmićima i bošnjačko-hrvatskog sukoba u dolini Lašve, Kordić je osuđen na 25 godina zatvora za sljedeća kaznena djela: 1) Protupravni napad na civile; protupravni napad na civilne objekte; bezobzirno razaranje koje nije opravdano vojnom nuždom; pljačkanje javne ili privatne imovine; uništavanje ili hotimično oštećivanje vjerskih ili obrazovnih ustanova (kršenja zakona ili običaja ratovanja), 2) Hotimično lišavanje života; nečovječno postupanje; protupravno zatvaranje civila (teška kršenja Ženevskih konvencija) 3) Progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi; ubojstvo; nehumana djela; zatvaranje (zločin protiv čovječnosti). Nakon što je odslužio dvije trećine svoje kazne, Dario Kordić je pušten iz zatvora 2014. godine.

Sigurnosne strane inicijative za mali Schengen naročito su važne, posebno za one zemlje koje Srbija obuhvata svojim velikodržavnim imperijalnim ambicijama. Ima osnova za sumnju da će Srbija zloupotrijebiti poboljšanje saradnje po sadržajima malog Schengena za jačanje svojih subverzivnih oslonaca u funkciji udovoljavanja velikodržavnim ambicijama, jer su im takvi oslonci u posljednjim decenijama oslabljeni, iako su još uvijek vrlo aktivni na štetu mira, posebno na Kosovu, Crnoj Gori i BiH, zbog čega su upravo te zemlje osnovano, a ne paranoično, oprezne prema malom Schengenu. U svakom slučaju, i s malim Schengenom i bez njega sigurnosni sistemi srbijanskih susjeda imaju razloga za pojačano angažiranje na otkrivanju i suzbijanju subverzivnih planova, akcija i njihovih nosilaca

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!