fbpx

Kome pisati, zašto pisati

Sutra ću možda i ja pisati neka svoja sjećanja, može biti i autobiografiju, čime ću doći u poziciju da hvalim ili kudim svog hodžu, učitelja, nastavnika ili profesora. Sutra će, možda, i neko od onih koje sam učio u mejtefu ili im barem držao hutbe pisati svoje knjige i na tas svojih vaga stavljati i mene i moje istupe. Kako bi to izgledalo

 

Piše: Safet POZDER

 

Biografska ili autobiografska štiva znaju biti vrlo zanimljiva, posebice ako je riječ o uspješnim i zapaženim osobama koje su iza sebe ostavile traga. Predsjednici, sportisti, književnici, muzičari ili biznismeni samo su neki od profila ljudi koji su na ovaj način dio svog života ponudili “na tacni”; neki kao nauk i pouku čitaocima, neki kao stimulaciju i podstrek ambicioznima da nema ništa bez truda, rada i discipline, a neki, opet, da sebe predstave u svjetlu kojim, zapravo, nikada nisu ni sjali.

Čitao sam takve knjige, recimo, o predsjednicima Erdoǧanu ili Obami, golgeteru Ibrahimoviću, treneru Fergusonu, slikaru Van Goghu i sl. S posebnom pažnjom sam iščitavao dnevnike rahmetli Hadžimulića, koji su, opet, posebna vrsta autobiografskog, rekao bih i najautentičnijeg teksta. Svi oni zavređuju pažnju i iz svakog se ima štošta naučiti i uzeti. Ujedno, svi su oni spisateljski izričaj koji, opet, većina ljudi neće pročitati, bez obzira na njegovu vrijednost i poruku.

Zašto, onda, uopće pisati? Tu zapitanost na najkonkretniji način susrećem u Sjećanjima Meše Selimovića, koji, analizirajući svoje pisanje, spominje i anegdotu koja ga je, najblaže kazano, frapirala i natjerala da se zapita kome ustvari piše. Riječ je o pismu koje mu je poslala djevojčica Sabiha, u kojem ga srdačno pozdravlja kao svog druga, iskazuje divljenje da je dobio roman pohvalu i traži da joj piše o svojoj školi, gradivu koje uči i ostalom, te navodi detalje o svojim sestrama koje su postepeno napuštale školu, udavale se i otišle svojim putem.

Hoće li djevojčica Sabiha ikad pročitati njegov roman? Zna li uopće da je napisao roman? Hoće li ona i završiti školu ili će, poput sestara, poći za prvog ko joj ponudi brak? Hoće li njegove knjige čitati pijanci, ljubitelji kvizova, šoferi, domaćice i mnogi drugi? Po njegovoj gruboj procjeni, bar 20 miliona ljudi u tadašnjoj Jugoslaviji nikad neće doći u dodir s njegovim knjigama. Iako to može biti vrlo jak razlog da se ne piše, on će ipak pisati i navesti konkretne razloge za to. Istina, neki su smiješni, neki bizarni, neki pomalo neshvatljivi, ali su svi zajedno jedan skup koji ga je motivirao da svoj život podastre kroz Sjećanja.

Ta su mi njegova sjećanja bila zanimljiva jer spominju svakodnevni život i obične ljude. Mnogo ljudi. Neki su došli i prošli, neki imali tek epizodne uloge, a neki se nametnuli kao pojedinci koji su u životu književnika Meše Selimovića ostavili neizbrisiv trag. Uostalom, i u našem životu ima i jednih, i drugih, i trećih, ali o tome nešto kasnije.

Među takvima će Meša apostrofirati dvojicu; jednog u pozitivnom i drugog u sasvim suprotnom svjetlu. Zanimljivo, obojica su imami. Salih-efendiju pamti po mejtefu i dobroćudnosti. Drugog, koga ne spominje imenom nego, valjda, po nadimku – Tribo, pamti kao vjeroučitelja u školi koji mu je doslovno ogadio sve što ima veze s vjerom. Dok je Salih-efendija uživao provoditi vrijeme s djecom, Tribo je to doživljavao kao kaznu. U mejtef se išlo kao na najljepše moguće mjesto, dok se na časove vjeronauke išlo kao na strijeljanje. Salih-efendija je uvijek nalazio opravdanja za sve dječije nestašluke – a bilo ih je, itekako – dok je Tribo i u najmanjem nestašluku tražio povod da na djeci iskali svoj bijes putem kažnjavanja. Kažnjavao bi ih, i to svaki dan. Efendija u mejtefu bi ih, kao djecu, i na najveću ciku i nestašluk samo blago pogledao kao da želi prijekorno upitati “šta će narod reći”. Efendija u školi se sladio batinanjem djece. Zapravo, sladila su se i djeca. “Žrtva” bi, naravno, najgore prošla, ali znajući da su i sami već sutra potencijalne žrtve, djeca su se sladila i cerekala onome ko bi tog dana primao degenek.

Tu su i mnogi drugi profesori, od onih koji su predavali o drugim religijama, do profesora književnosti i drugih nauka. Sve ih je secirao i iz svog ugla pozicionirao na mjesta koja su njega, kao buduću personu, izgradila i u određenoj mjeri instruirala i odredila.

Ovdje sam, još čitajući Sjećanja, podvukao crtu i počeo roviti po svojim sjećanjima. Ujedno me ošinula i bujica realnosti koja me, kao nikad ranije, upozorila da sam i sam imam kojeg će, neko danas-sutra, gradirati i davati mu (ne)zasluženu poziciju u određivanju njegovog života. Da, sutra ću možda i ja pisati neka svoja sjećanja, može biti i autobiografiju, čime ću doći u poziciju da hvalim ili kudim svog hodžu, učitelja, nastavnika ili profesora. Sutra će, možda, i neko od onih koje sam učio u mejtefu ili im barem držao hutbe pisati svoje knjige i na tas svojih vaga stavljati i mene i moje istupe. Kako bi to izgledalo?

Sjetit ću se vrlo rado nekih dragih ljudi. Efendija Šemso zauzima visoko mjesto u toj plejadi. U moje selo došao je kao softa koji je tu trebao da ostane svega mjesec, a ostao je znatno duže. Nastupila je agresija na našu zemlju pa je softa preko noći postao hodža. Mlad, šarmantan, vičan šalama i vrlo komunikativan mladić, brzo je osvojio srca svojih džematlija. Uskoro se i oženio. Sve vrijeme sam mu bio mujezin. Kasnije ću uhvatiti sebe kako nesvjesno imitiram određene pokrete i gestikulacije hodže Šemse dok obavljam namaz. Zavolio sam ga. Ne znam je li mu to bila namjera, ali mi je vjeru predstavio kao nešto lijepo i jednostavno.

Kasnije, kada sam se upisao u medresu – u Sarajevo sam ušao kroz čuveni tunel i prvih sedmica sam povremeno napuštao nastavu i s ostalim učenicima i osobljem, uslijed sirena o zračnoj opasnosti, silazio u podrum, nastupili su dani koji su donijeli štošta teškog. Kao siromašnom đaku sa sela, svaka papirna novčanica od 1 konvertibilne marke bila je golema. Danima sam znao ne vidjeti ni takvu, a onda bi odnekud bahnuo moj hodža Šemso – vanredno je polagao medresu – veselo bismo proćaskali i na rastanku bi mi u džep tutnuo deset ili dvadeset maraka. To se u takvim okolnostima jednostavno ne zaboravlja.

Zanimljivo, ali prije sedamnaest godina sam naslijedio upravo njega u mom trenutnom džematu, ostali smo dobre i drage kolege i prije nekoliko dana smo imali lijepo druženje u Ljubuškom. Iskreno, ako u nečijem životu ostavim barem upola tako pozitivnog i jakog traga, niko sretniji od mene ne bi bio.

Rođak Šefik ide uz rame s hodžom Šemsom. Tih i nenametljiv čovjek, pravi mumin, jednostavno je plijenio svojom pojavom. Nikad mi nijednom riječju nije nametao vjeru kao temu razgovora, ali je svaki njegov pokret pričao o vjeri. Način na koji je uzimao abdest, način hoda, rečenice koje su bile filigranski poredane i tečne, miris koji ga je pratio, smirenost i pribranost u svim situacijama, tespih od lijepih devedeset devet bobaka koji mu je skoro uvijek bio u rukama – samo su dio slike dragog čovjeka koga sam dječački kopirao. Tada je bio stariji momak – ni kasnije se nije oženio – koji je uživao u ubiranju ljekovitog bilja. Ljepšeg mirisa jedne sobe nikad kasnije nisam osjetio. Sve mu je išlo odruke. Muzicirao je vrhunski, crtao još bolje, šišao sjajno, a voćke koje bi kalemio nisu imale šanse da se ne prime.

Meni, kao dječaku, posvećivao je posebnu pažnju. Razgovarali smo kao odrasli ljudi. Kasnije, kada me, kao đaka medrese, od milja zazvao “hodžicom”, naši razgovori bili su sve konstruktivniji, te je on moja saznanja produbljivao svojim promišljanjima u kojima ću tek kasnije uočiti prizvuke sufizma. Danas se rjeđe viđamo, a i kada se to desi, izuzetno se obradujem. Obraduju se i moja djeca jer je Šefik sjajan imitator, a i muzičke numere iz crtanih filmova na gitari odsvira vrhunski.

Dakako, bilo bi tu mjesta za još ponekoga. No za kraj ću u drugom pravcu, pa ću, valjda pod friškim dojmovima Sjećanja, da spomenem nekoga ko me je neočekivano dojmio, donekle i prizemljio, premda mu to nije bilo ni u primisli. Iskren da budem, odavno sam tražio način da ovu simpatičnu zgodu ugradim u nekoliko redaka i bit će da sam ga našao. Riječ je o meni dragom čovjeku – Sabitu. U ratu smo bili komšije pa su nam se porodice družile i poprilično zbližile. Kada sam obukao imamski kijafet, Sabit mi je postao džematlija. Prije koju godinu iznenada je umro te sam mu tužna srca predvodio dženazu.

Bio je vrlo omiljen i druželjubiv čovjek, a i vrstan keramičar. I sad tačno znam mjesto u džamiji na kome je uvijek klanjao džumu. Helem, jedne se prilike renoviralo kupatilo imamskog stana u kojem trenutno boravim. Jasno, majstor je zanata Sabit i on će to najbolje završiti. Radio je sa svojim Mirzom, a ja sam se vrzmao okolo, kontajući da im može nešto zatrebati, a ujedno i bojeći se da ne smetam. Kroz koji dan radovi su bili pri kraju i preostalo je jedino da se postavi nova šolja u toalet. Po mom laičkom sudu, šolju je trebalo pozicionirati tako da ide paralelno uz lavabo, dok je moj Sabit insistirao da ide ukoso, prema kadi. I tako se mi zajogunili; ja svoje, a on svoje. Vidim da ne popušta pa pomalo ljutito tražim objašnjenje: “Sabit-aga, a što prema kadi, što je ne bi okrenuo ovako?” On se češka po glavi i, kao da se susteže da me ne uvrijedi, veli: “Pa, moj efendija, ne može tamo – tamo je Kibla!” Bog mu lijepi džennet dao! Nisam imao kud. Ne znam kako sam se izvukao iz kupatila. Znam da mi je zbog toga ionako drag insan postao još draži, te se nesvjesno urezao u moja sjećanja.

Jesmo li se mi urezali u čija sjećanja? – nek drugi sude i pišu. Mi se jedino možemo potruditi.

 

 

PROČITAJTE I...

U dubokoj sam dvojbi jer znam šta me u toj firmi čeka – kurtoazan prijem, isti takav razgovor, prežvakane opservacije o teškom sveukupnom stanju i, na koncu, vremenski neodređeno obećanje da će za mog sina posla biti, da je trenutno tako kako jeste, da potrebe za novim uposlenicima nema, ali prvom zgodnom prilikom, dakle, kad se ukaže prazan prostor, bit će pozvan i primljen u stalni radni odnos. Potom ćemo se učtivo rastati, on će me ispratiti do vrata, pružiti ruku, reći da će sve biti u redu, da ništa ne brinem i, čim napustim prostoriju, s olakšanjem odahnuti i u zaborav potisnuti sve ono o čemu smo razgovarali

Osokoljen uspjesima u prethodna dva dana, agresor kreće u opsežnu ofanzivu na naše nove položaje. Dobro pripremljeni, formacijski raspoređeni i uklinjeni između Bajića i Vitanovića, dočekujemo ih to snježno jutro jači nego ikada. U četverosatnoj bici na Baićima naše snage nanose strahovite gubitke agresoru. U velikom kontraudaru zarobljavamo im četiri oficira i dvadesetak vojnika

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!