Kome je interes da se Bošnjake u Hrvatskoj svodi na vjersku skupinu

Orkestrirana i sveprisutna propaganda najviše je doprinijela tome da Bošnjaci u Hrvatskoj gube svoj politički identitet i tonu u asimilaciju. Ljudi koji slove kao “akademici” i “intelektualci”, kada govore o BiH i Bošnjacima, ne propuštaju priliku Bošnjake nazvati Muslimanima. Vjerski i nacionalni identitet mora se razdvojiti. Prava koja muslimani u Hrvatskoj uživaju svakako su pohvalna i hvale vrijedna, ali priznanje nacionalnog identiteta posve je drugi segment ljudskih prava, jednako bitan kao i vjerski. Ustvari, na sceni je pokušaj nametanja slike da su Bošnjaci zadovoljni sa svojim manjinskim statusom i da isti nije potrebno popravljati niti unapređivati, što je, naravno, daleko od istine

Piše: Armin HODŽIĆ

Razumijevanje nacionalnog identiteta Bošnjaka često podrazumijeva poznavanje historijskog konteksta i kontinuiteta u kojem se razvijao. U slučaju kada se ne poznaje historijski kontekst, ostavlja se prostor za manipulaciju i pokušaj negacije identiteta naroda koji trenutno čini preko 50% stanovništva države BiH. Tendencija negiranja bošnjačkog nacionalnog identiteta posebno je izražena u hrvatskom javnom prostoru.

U medijima, bilo koje vrste, često se Bošnjake još uvijek naziva Muslimanima, što svakako ima svoje posljedice koje su jasno uočljive. Na zadnjem popisu stanovništva 2011. godine u Republici Hrvatskoj 7.558 stanovnika izjasnilo se Muslimanima, što je na popisu svrstano u vjersku pripadnost. Isto tako, 9.647 je izjašnjenih kao Hrvati islamske vjeroispovijesti.

Unatoč svemu, te su brojke i dalje bolje od onih s popisa stanovništva 2001. godine, kada je izjašnjenost bila 20.755 Bošnjaka, 19.677 Muslimana te 6.848 Hrvata islamske vjeroispovijesti. Primjetan je porast izjašnjenih pod kategorijom “Hrvati islamske vjeroispovijesti”. Tome je doprinio niz elemenata, prije svega politički imputiranih.

Pojava Zlatka Hasanbegovića na hrvatskoj političkoj sceni, najpoznatijeg “Hrvata islamske vjeroispovijesti”, utjecala je na svijest Bošnjaka u Hrvatskoj. Hasanbegovićevo političko djelovanje ne samo da je imalo efekt asimilacije Bošnjaka u hrvatstvo nego je krajnje retrogradno i štetno bošnjački nacionalni identitet vezivalo uz poraženu zločinačku ideologiju iz Drugog svjetskog rata. Nažalost, pravi rezultati toga bit će vidljivi tek na idućem popisu stanovništva, koji je na rasporedu 2021. godine. Uz slabu aktivnost, ili bismo čak mogli ocijeniti nerad bošnjačkih organizacija u Hrvatskoj, naredni popis stanovništva mogao bi rezultirati padom u broju izjašnjenih Bošnjaka. To bi povuklo za sobom niz pitanja i posljedica, a ponajviše bi se osjetilo u padu finansijskih izdataka za rad i održavanje bošnjačkih organizacija u Hrvatskoj.

STRATEGIJA NEGIRANJA NACIONALNOG IDENTITETA BOŠNJAKA

Orkestrirana i sveprisutna propaganda najviše je doprinijela tome da Bošnjaci u Hrvatskoj gube svoj politički identitet i tonu u asimilaciju. Ljudi koji slove kao “akademici” i “intelektualci”, kada govore o BiH i Bošnjacima, ne propuštaju priliku Bošnjake nazvati Muslimanima. Primjera radi, Boris Havel, profesor s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, kada spominje Bošnjake (usmeno ili pismeno), obavezno dodaje i Muslimani. U tome ga slijedi i kolega iz Globusa Janusz Bugajski, redovni komentator tog tjednika koji u svojim tekstovima čak i ne spominje Bošnjake, već ih naziva Muslimanima, a nekada i “muslimansko stanovništvo u BiH”.

Ne postoji mogućnost da Bugajski kao nekadašnji kolumnista Radončićevog Dnevnog avaza ne umije razlikovati nacionalni i vjerski identitet Bošnjaka. Dakle, radi to u skladu s programatski ustanovljenim principom koji prevladava u hrvatskom javnom prostoru. Ne treba zaboraviti niti Miroslava Tuđmana, saborskog zastupnika HDZ-a u Hrvatskom saboru, i sina prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, koji Bošnjake također u svojim radovima i javnim nastupima naziva Muslimanima.

Veliki je broj pripadnika akademskih i političkih krugova u Hrvatskoj koji grubo negiraju nacionalni identitet Bošnjaka. Vidljivo je to i u negaciji bosanskog jezika. Na raspravama koje su održane na Simpoziju bosanskog jezika, koji je organiziralo Vijeće bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba u saradnji s KDBH “Preporod”, hrvatski književnici i jezikoslovci negirali su postojanje bosanskog jezika, neki implicitno, a neki i eksplicitno. Pored toga, već dugi niz godina stekli su se uvjeti da na Filozofskom fakultetu u Zagrebu zaživi katedra bosnistike, ali iz nepoznatih razloga, svaki je pokušaj da se to i dogodi propao.

Želja da se Bošnjake kao autentični evropski narod svede na vjersku manjinu prisutna je kroz cijelu historiju 20. stoljeća. Najjače je bila izražena devedesetih godina 20. stoljeća, kada se Bošnjacima imputirao “muslimanski radikalizam” i želja da se osnuje “muslimanska državica” ili “kalifat” usred Evrope, a ustvari ih se i poticalo da to urade ne bi li na koncu postali evropski Palestinci. U današnje vrijeme svjedočimo sličnoj ili istovjetnoj propagandi hrvatske i srpske nacionalne politike, i to vjerovatno s istim ciljevima. S druge strane, kada se spomene BiH kao građanska država, Srbi i Hrvati definirat će to kao bošnjački unitarizam. Stoga, kako se god okrene, Bošnjaci, posebno ako se suvereno politički organiziraju, predstavljaju problem koji je potrebno minimalizirati ili posve eliminirati.

CILJ JE ASIMILACIJA U INTEGRALNO HRVATSTVO

Sukladno s time, negacija identiteta Bošnjaka u Hrvatskoj opasna je i zabrinjavajuća. Bošnjaci se, ne shvatajući važnost imenovanja identiteta, još uvijek dijelom izjašnjavaju kao Muslimani i time ne mogu konzumirati prava nacionalnih manjina. Ne mogu birati i biti birani u XII. izbornoj jedinici, ne mogu birati i biti birani u vijeća bošnjačke nacionalne manjine na lokalnim razinama, ne mogu konzumirati prava o zapošljavanju, naprosto ne postoje kao pripadnici nacionalne manjine, iako to jesu.

Islamsku zajednicu u Republici Hrvatskoj većinom čine Bošnjaci, a zatim Albanci, Romi, Arapi i Hrvati, te je ona i pravno internacionalnog ustroja, a dobri odnosi koje ima s hrvatskim vlastima, kao i prava vjerske manjine koja uživa, stoga se ne mogu ni na koji način poistovjećivati s pravima Bošnjaka, koji su nacionalna manjina. Treba pritom naglasiti da se na rješenje statusa Islamske zajednice i prava muslimana u Hrvatskoj treba gledati kao na nešto izrazito pozitivno i pohvalno, kao na nešto što pokazuje potencijal da hrvatsko društvo i politika dugoročno pretendira uvažavati muslimansku manjinsku zajednicu. Međutim, ako se u hrvatskim medijima isticanjem uspješne integracije Islamske zajednice u hrvatsko društvo ciljano zanemaruje bošnjačka nacionalna manjina, onda govorimo u najmanju ruku tek o polovičnoj koristi. Naime, prava koja u Hrvatskoj uživa srpska nacionalna manjina ni u kojem slučaju ne miješaju se s pravima koje uživa srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj.

Kad je riječ o Bošnjacima, situacija je posve drugačija. Na ovaj se način pokušava nametnuti da su Bošnjaci zadovoljni sa svojim manjinskim statusom i da isti nije potrebno popravljati niti unapređivati, što je, naravno, daleko od istine. Krajnji rezultat ovakvog pristupa, ako se nastavi i ako se na njega pristane, jeste definitivno svođenje Bošnjaka na vjersku skupinu, a zatim i potpuna asimilacija u integralno hrvatstvo. Ovakve tendencije već daju rezultate jer su Bošnjaci u Hrvatskoj izgubili političke predstavnike u Hrvatskom saboru, a narod bez mogućnosti političkog organiziranja ne može se izboriti za svoja prava na mjestima gdje se za ta prava jedino i može boriti – u političkoj areni.

Stoga, vjerski i nacionalni identitet mora se razdvojiti. Prava koja osoba konzumira kao vjernik svakako su pohvalna i hvale vrijedna, ali priznanje nacionalnog identiteta posve je drugi segment ljudskih prava, jednako bitan kao i vjerski. Jer, što je čovjek bez nacionalnog identiteta? Oduzimanjem nacionalnog identiteta oduzimaju se i politička prava, a bez političkih prava, čovjek postaje rob i marioneta vlasti i većine.

 

PROČITAJTE I...

Nacionalističko nastojanje Hrvatske da Bosnu i Hercegovinu, u prvom redu bošnjačku politiku, prikaže Evropi i svijetu u najgorem mogućem svjetlu počiva na jasno postavljenoj strategiji, čiji je osnovni cilj dobijanje prava na direktno uplitanje u unutarbosanska pitanja, pod izgovorom da će Hrvatska na taj način zaštititi Evropu od militantnih Bošnjaka, koji su skloni terorizmu i radikalizmu

U dopisu upućenom predsjedniku Preporoda Čapljine gradonačelnik Vidić je sugerirao da se koncert održi u kino sali hotela Mogorjelo koja ni prostorno ni kapacitetom ne odgovara potrebama koncerta. Uz odluku da se koncert ne može održati ispred Osnovne škole Vidić je naglasio kako Općina ne može garantirati sigurnost učesnicima programa zbog, kako to stoji u dopisu, gustog saobraćaja. Više je već očigledno da je ovakvim izgovorima Vidić neutralizirao bilo kakvu pomisao na dobru volju jer regulisanje saobraćaja i obezbjeđenje javnih skupova nije u njegovoj nadležnosti već nadležnosti Policijske Uprave.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!