Kolumnjare i sudije

Orić je za njih idealna žrtva koja bi se trebala prinijeti na oltar “pomirenja i suživota”, a takav postupak bio bi sasvim u skladu sa starom komunističkom dogmom iz prošlog sistema da se mora održati ekvilibrij između triju naroda, pa i po cijenu imputiranja izmišljenih zločinačkih poduhvata ili ideologija.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

Oslobađajuća presuda Suda BiH u slučaju Nasera Orića izazvala je očekivanu histeriju srpske politike, medija i većeg dijela srpske javnosti.

Na prvi pogled neobična fiksacija na Orića u suštini i nije toliko iznenađujuća ako razumijemo da je pravosnažno osuđeni Orić te narativ o masovnom stradanju Srba u Podrinju potreban srpskom društvu. I to ne samo zbog trenutnih političkih implikacija već i kao historijski kontrateg počinjenom genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici.

Ono što jeste neuobičajeno jeste tolika rasprostranjenost ovih reakcija, nazovimo ih revizionističkim i velikosrpskim, jer to i jesu, u srpskom društvu. Čak i one javne ličnosti koje su do jučer važile za umjerene, poput glumca Sergeja Trifunovića, burno reagiraju nazivajući Orića zločincem, a presudu nepravdom.

Sve to nam govori da je suočavanje srpskog naroda i društva s genocidom, koji su njegovi pripadnici počinili u njegovo ime, te bilo kakva katarza u vezi s tim i dalje svjetlosne godine daleko. Čak i oni najumjereniji pripadnici srpskog društva, uz zaista rijetke izuzetke, nekako su i spremni priznati zločine u Srebrenici, ali jedino ako se oni stave u kontekst prljavog rata s obiju strana, u kojem su, eto, svi činili zločine, u kojima je na kraju jedna strana, srpska, malčice pretjerala pa počinila genocid.

Zbog toga im treba osuđeni Orić i zbog toga im trebaju organizirani zločini nad Srbima i neki njihov inspirator i naredbodavac, ma koliko takvi ne postojali i ma koliko Naser Orić bio i sudski nevin za ono što mu se stavlja na teret.

No, pokazalo se da narativ o zločincu Oriću i masovnom zločinu nad Srbima nije samo dominantan u srpskoj javnosti nego i dijelu tzv. bosanskohercegovačke ljevice, posebno kod onoga što se kolokvijalno naziva FGR.

Laprdavi dio FGR-a, njegov salonski komentarijat, koji inače smara pošten svijet svojim moraliziranjem s Twittera, Facebooka i određenih portala, također je dočekao s rezignacijom oslobađajuću presudu Oriću.

Instinktivan prezir koji urbanim šovinizmom opterećeni FGR osjeća prema Oriću kao narodnom komandantu porijeklom iz istočne Bosne pojačan je i time što ova ideološka grupacija smatra da bi osuđujuća presuda bila u interesu njihovog nikada prežaljenog bratstva i jedinstva, tj. da bi zaključak suda da je Naser Orić kriv nekako odobrovoljio srpsko društvo.

Orić je za njih idealna žrtva koja bi se trebala prinijeti na oltar “pomirenja i suživota”, a takav postupak bio bi sasvim u skladu sa starom komunističkom dogmom iz prošlog sistema da se mora održati ekvilibrij između triju naroda, pa i po cijenu imputiranja izmišljenih zločinačkih poduhvata ili ideologija.

Srećom, takva su vremena iza nas pa onima koji bi nezasitnu srpsku propagandnu neman hranili i odobrovoljavali živim bošnjačkim herojima ostaje samo da kmeče i kukaju u mraku svojih virtualnih budžaka.

PROČITAJTE I...

“Merhamet” je, dijeleći tokom svoje historije sudbinu bošnjačkog naroda, djelujući kroz četiri različite države, odnosno državna ustrojstva, preživio brojne političke, ekonomske, društvene turbulencije i ratove, pa će preživjeti i napade zlonamjernih pojedinaca. Naš nijet i naša misija isuviše su značajni da nas takva podmetanja i prepreke mogu skrenuti s puta dobročinstva koji je započet daleke 1913. godine, a koji su trasirali naši preci, tada najznamenitiji Bošnjaci, među kojima su bili i prvi predsjednik “Merhameta” dr. Mehmed Spaho i veliki reis Džemaludin ef. Čaušević, a kasnije i naš rehmetli predsjednik Alija Izetbegović

Naučnici danas, bar u Njemačkoj, mogu objavljivati članke i knjige i imaju potpunu slobodu da brane svaku moguću poziciju. U pravilu im ne prijeti nikakva opasnost zbog toga. S druge strane, u Njemačkoj uočavam fenomene koji se meni lično ne sviđaju. U Njemačkoj postoji desničarska radikalna partija (AfD) i mnogi se boje da bi ona mogla jačati. To, recimo, za posljedicu ima to da se na fakultetima, čak na fakultetima politologije, sprečavaju predavanja mislilaca koji su desničarski orijentirani. I sām sam protiv AFD-a, ali to ne znači da trebamo zabranjivati diskusiju s nekim ko je simpatizer ove stranke. Zabraniti bilo kakvu diskusiju na jednom fakultetu smatram oblikom kukavičluka

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!