Koja je tvoja životna “špura”

Početkom 1941. godine B. odlazi na odsluženje vojnog roka u Zagreb. Nekoliko mjeseci poslije, Kraljevina Jugoslavija kapitulira i nastupa opće rasulo. B., kao i ostali regruti, Srbi ponajprije, pokušava pobjeći i domoći se Tuzle. Ne uspijeva. Hapse ga, vraćaju u Zagreb, drže neko vrijeme u pritvoru i prisilno regrutiraju. B., tako, postaje vojnik Wehrmachta. Nedugo potom biva upućen na šestomjesečnu obuku u Francusku, zatim u Holandiju, gdje se ne zadržava dugo, a najveći dio rata, do 1944. godine, proveo je u Belgiji

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Postoje ljudi, a, po svemu sudeći, i ja sam jedan od takvih, koji, kad uđu u određenu egzistencijalnu “špuru”, dobru ili lošu, kako kome, putuju njom sve do kraja svog ovozemaljskog bitisanja.

Tako, poznajem neke osobe, napose iz moje generacije, čije su životne “špure” lagodne, pravolinijske, bez većih ili čak nikakvih ozbiljnijih oscilacija, pretumbavanja, naglih zaokreta, a, ako ih i bude, a bude, jer živi su ljudi, u pravilu ostaju neozlijeđeni, naprosto “stresu prašinu sa sebe”, eventualno othuknu i mirno nastavljaju dalje.

Dakako, svjestan sam da je ovakva postavka (pre)idealizirana, da je svekolika stvarnost odveć brutalna i da je u njoj poteško živjeti, a biti pošteđen makar sporadičnih vanjskih ili unutarnjih udara, no, ipak, takvih ljudi, dakle, onih koji žive u više-manje kontinuiranom bonluku u mom okruženju, a naravno i šire, zaista ima.

No, okrene li se ovakva postavka naglavačke i bez podrazumijevajućih kontrapunktiranja, eto prilično jasne slike o onima koji, uvjetno rečeno, putuju kroz život lošom “špurom”. Velim, uvjetno rečeno, a stoga što sam suzdržan, jer, u najkraćem i bez pretencioznog mudrovanja, ono što vidimo, osjećamo ili živimo kao loše u ovoj prolaznosti, ustvari, nužno ne mora biti tako, a najčešće i nije.

Egzemplar za ovakvu tvrdnju bio je moj komšija B. Živio je dugo i kontinuirano teško, oskudno, a pritom bio dobar čovjek, ljudina. I, ovo je priča o njemu, zapravo siže, kroki, budući da je po dubini i širini ogromna, nesaglediva i, mevlanatski rečeno, nemoguće ju je kao veliko more staviti u mali izvor.

A ide ovako: početkom 1941. godine B. odlazi na odsluženje vojnog roka u Zagreb. Nekoliko mjeseci poslije, Kraljevina Jugoslavija kapitulira i nastupa opće rasulo. B., kao i ostali regruti, Srbi ponajprije, pokušava pobjeći i domoći se Tuzle. Ne uspijeva. Hapse ga, vraćaju u Zagreb, drže neko vrijeme u pritvoru i prisilno regrutiraju. B., tako, postaje vojnik Wehrmachta. Nedugo potom, biva upućen na šestomjesečnu obuku u Francusku, zatim u Holandiju, gdje se ne zadržava dugo, a najveći dio rata, do 1944. godine, proveo je u Belgiji. Iste godine, tačan datum nije mi poznat, uslijed snažnog savezničkog nadiranja sa zapada, skupa s jedinicom povlači se ka središnjoj Njemačkoj, učestvuje u brojnim bitkama, većim i manjim, sve do kapitulacije Njemačke i zarobljavanja. Transportiran je u Marseille, u Francusku, gdje u zatočeništvu provodi dva ili tri mjeseca. Pričao mi je da nije bio maltretiran, čak ni verbalno, da su Amerikanci prema njemu bili korektni i da je bio podvrgnut brojnim ispitivanjima, o svemu i svačemu, do najsitnijih detalja. Na koncu, Amerikanci ga oslobađaju i deportiraju u Jugoslaviju. Veli, nije bio nimalo sretan zbog toga, znao je šta ga čeka. Ali, po povratku u Tuzlu, na njegovo veliko iznenađenje, pa i čuđenje, ništa od svega onog čega se pribojavao nije se desilo, baš ništa. Ubrzo nalazi posao u nekoj skromnoj firmi, uz još skromniju plaću, ženi se i ulazi u “špuru” iz koje neće izaći do kraja života.

Eto, skratio sam da kraće ne može biti, a slijedi drugi dio priče.

U februaru 1991. godine u jednom od naših razgovora rekao mi je ovo:

– Vidi, ja sam prisilno mobiliziran i imam pravo na obeštećenje, znam to odavno, ali ne usuđujem se pokrenuti takav postupak, ko zna na šta će to izaći. Vidiš i sam kakva su vremena.

– Nemaš razloga za bojazan, to je tvoje pravo. Nego, imaš li ikakav dokument kojim možeš dokazati da si bio pripadnik njemačke vojske?

– Nemam. Amerikanci su mi sve uzeli.

– A sjećaš li se naziva lokaliteta na kojima si bio, naziva vojnih formacija, imena tvojih nadređenih oficira?

– Svega se savršeno sjećam.

– E, to je već nešto! Sve ćemo to staviti na papir, zatim posložiti, uobličiti, napisati pismo i, za početak, poslati ga u Ambasadu Njemačke. Pa, vidjet ćemo šta će se desiti.

Tako smo i uradili, a odgovor je ubrzo stigao, pozitivan, na veliku B. radost, a i moju. Ustvari, u tom je pismu samo konstatirano da B. ima pravo na obeštećenje, a dalju proceduru vodit će nadležno ministarstvo u Bonnu, te da na njihovu adresu uputimo pismo identičnog sadržaja.

Nešto smo duže čekali na odgovor iz Bonna, bio je također pozitivan, a B. je učtivo zamoljen za strpljenje, budući da će postupak trajati duže zbog niza administrativnih provjera i verifikacija.

Ali, zvanično pismo, odnosno rješenje o obeštećenju, došlo je prekasno. Počeo je rat, a nedugo po okončanju rata B. je preselio. Svoje zasluženo obeštećenje nije dočekao, ali jesu članovi njegove porodice. I neka su, premda bi mi bilo mnogo draže da je B. to doživio, ali, eto, nije.

Kako god, zdušno se nadam da je B. obeštećenje dobio, veliko, mnogo veće no što je mogao i zamisliti, jer, čvrsto vjerujem u to, tako se u svijetu onostranog obeštećuju i nagrađuju oni koji strpljivo i bez ogorčenosti na usud cijeli život proputuju kroz naizgled, ali zaista samo naizgled lošu “špuru”.

A dobri B. je bio upravo takav.

PROČITAJTE I...

Prebacio je pušku preko leđa, zgrabio zolju i počeo trčati kroz tranšeju prema rovovima 7 i 8. Ja sam potrčao za njim i nakon petnaestak metara čusmo kad naši povikaše: “Evo ih, evo ih...” Provirio sam i ugledao četnike kako pogureni idu prema susjednom rovu. Bilo ih je sigurno 150. Tad je proključalo sa svih strana

Skoči kao oparen, ukočeno me pogleda i umah preblijedi kao krpa. Vidim, odlično je shvatio šta sam mu rekao, no ne bih dalje i više o tome. Kako god, dok sučeljenih pogleda bez riječi odmjeravamo snage, osjetih da se nakostriješeni B. smiruje, a u njegovim očima i govoru tijela uopće također osjetih respekt, strah štaviše, jer sam prvi put progovorio brutalno, nemilosrdno jezikom koji jedino razumije, jezikom koji je, izrečen iz mojih usta, za poganog B. bio ogromno iznenađenje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!