fbpx

Kodifikacija tekijske ilahije

Na 150 stranica 17. broja časopisa Živa baština čitaocu je ponuđen cio spektar autorskih tekstova koji osvjetljavaju temu tekijske ilahije iz različitih uglova. U ovom broju časopisa prvi je put na stručan i naučan način kodificiran i standardiziran žanr tekijske ilahije, što neumoljivo svjedoči o bitnosti ovog (broja) časopisa za bosnistiku

Piše: Edib KADIĆ

Krajem 2015. godine pokrenut je časopis Živa baština u izdanju Fondacije “Baština duhovnosti” u Mostaru, a čiji je glavni i odgovorni urednik Amar Imamović. S obzirom na izdavača, koji je u svom dosadašnjem radu postavio zaista visoke kriterije, čitaoci su s pravom mogli očekivati da će i časopis biti izuzetno kvalitetan te da će popuniti prazninu koja godinama postoji na našoj medijskoj, pa i intelektualnoj sceni. Riječ je o tematskom časopisu koji izlazi četiri puta godišnje, a koji obrađuje pitanja filozofije i gnoze, teozofije i sufijskog naslijeđa, a posebnu pažnju posvećuje bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj tradiciji. Nedavno je publiciran 17. broj Žive baštine, a tema ovog broja jeste Tekijska ilahija.

Na 150 stranica časopisa čitaocu je ponuđen cio spektar autorskih tekstova koji osvjetljavaju temu tekijske ilahije iz različitih uglova. U ovom broju časopisa prvi je put na stručan i naučan način kodificiran i standardiziran žanr tekijske ilahije, što neumoljivo svjedoči o bitnosti ovog (broja) časopisa za bosnistiku. “Budući da je sada i sam ovaj pojam (ilahija, op. a.) poprimio značajno drugačija značenja, morali smo ustanoviti novi termin kojim bi bila označena originalna ilahija koja je nastajala i razvijala se u isključivo tarikatskim krugovima. Taj novi pojam jeste tekijska ilahija. Novonastali pojam ima za potrebu da precizno diferencira originalnu umjetninu od svih nanosa koji će se početi pojavljivati od devedesetih godina 20. stoljeća i prvih festivala ilahije”, stoji u uvodnom tekstu koji potpisuje urednik ovog broja prof. dr. Sead Šemsović, profesor Starije bošnjačke književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Šemsović je za ovaj broj časopisa priredio i kritičko izdanje tekijskih ilahija na temelju tri rukopisne medžmue, s kojima je onda usporedio druge izvore na koje su se pozivali raniji istraživači ove oblasti. Jednako važan kao i ovo kritičko izdanje, ako ne i važniji, jeste Šemsovićev tekst Poetika tekijske ilahije – osobine i osobenosti poetskog žanra, kojim je definiran žanr tekijske ilahije. Rad se bavi teorijskim sagledavanjem poetskih osobina i osobenosti žanra tekijske ilahije, kao i tematskim okvirima u kojima se ovaj žanr u bošnjačkoj književnosti na bosanskom i osmanskom i arapskom jeziku ostvaruje.

Šemsovićeva tematska klasifikacija tekijskih ilahija svjedoči o dubokoj upućenosti autora u teoriju književnosti, s jedne, i korpus tekijskih ilahija, s druge strane. “Brojne su teme tekijske ilahije, ali se uglavnom sve one mogu razvrstati u sedam grupa: 1. Ilahije o tevhidu, 2. Ilahije o Božijem Poslaniku, 3. Ilahije o Ehli-bejtu, 4. Ilahije o pokajanju, 5. Ilahije o duhovnom putu, 6. Ilahije o Ljubavi, 7. Ilahije o irfanu”, piše Šemsović, precizno definirajući tematski spektar žanra. On ističe da su autohtone tekijske ilahije Bošnjaka postojale i prije, ali je njihova ekspanzija uslijedila u trenutku širenja nakšibendijskog reda Bosnom, i to u drugoj polovini 18. i prvoj polovini 19. stoljeća. Najznačajniji tarikatski šejhovi ovoga razdoblja su: Abdulvehab Ilhamija (1773–1821), Abdurahman Sirrija (1775–1847) i Muhammed Mejlija (?–1854). I zapravo, sve ono što danas smatramo tekijskom ilahijom Bosne poglavito potječe od ove trojice duhovnih velikana.

U tekstu Tekijska ilahija u antologijskim izborima bošnjačke književnosti doc. dr. Nehrudin Rebihić bavi se statusom ovog žanra u određenim antologijskim izborima bošnjačke književnosti (M. K. Ljubušak, F. Krauss, S. Kemura – V. Ćorović, A. Nametak, R. Kadić i M. Huković), te komparativno-tekstološkom analizom nekoliko ilahija. Kada je riječ o zastupljenosti tekijske ilahije u antologijama, Rebihić primjećuje da su one najčešće prisutne u izborima bošnjačke pučke književnosti (alhamijado), ali i u nekim antologijskim izborima hrvatske i srpske književnosti, najčešće u periodu kada je cjelokupno književno stvaranje Bošnjaka, pa tako i ova “književna/duhovna forma”, nacionalizirana u okvire ovih dviju navedenih književnih tradicija.

“Kao što je slučaj bio i s ostalim književnim naslijeđem, i tekijsku ilahiju, kao dio bošnjačke književne tradicije pisane arebicom, najprije su sistematizirali, opisali i javnosti predstavili stranci (Otto Blau – 1869, Fridrich Krauss – 1908), a potom i susjedni književni historičari, a naročito srpski (Stojan Novaković – 1869, Vladimir Ćorović – 1911, 1913, 1927, Fehim Bajraktarević – 1927). Kada je riječ o Bošnjacima, posebno mjesto svakako zauzima Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak sa svojom zbirkom Istočno blago (1897), u kojoj je sakupio nekoliko tekijskih ilahija (U pamet se ti obuje, Ako hoćeš derviš biti, O, dervišu, otvori oči, Potlje jednog ne miluj, Zalim nefsu maha ne daj itd.”, piše Rebihić.

Rad se bavi i odnosom teologije i književnosti, odnosno pitanjem kako se kroz žanr tekijske ilahije prenose određene vjeronaučne istine. “Razumijevanje ovih tekstova kreće se od doslovnog, moralnog, alegorijskog pa do eshatološkog. Budući da je ovdje riječ o kompetentnom recipijentu (dervišu), od njega se zahtijeva da ‘prodre u iskustvo autora’ (fena fi-šejh) budući da poznaje gore navedene strategije pisanja, kao i strategije čitanja / recepcije. Razumijevanje teksta povezano je sa samorazumijevanjem. Tekst ilahije zrcalo je u kojem se reflektira Učitelj – zahirski i batinski – i prepoznaje učenik, odnosno bilo koji recipijent – ‘sad i ovdje’ – u trenutku slušanja. To umnožavanje recipijenta (zrcala) u recepciji vjeronaučnih Istina nije ništa drugo negoli približavanje Jednom”, objašnjava Rebihić. Na kraju rada autor nudi i moguću interpretaciju jedne ilahije šejha Abdulvehaba Ilhamije, čime je ovom tekstu, uz postojeći književno-historijsku perspektivu, pridodata i ona kritička.

Uz poetičko i književno-historijsko definiranje žanra tekijske ilahije, 17. broj Žive baštine nudi i pregled žanra iz ugla muzikologije. U tekstu Muzički mekami u tekijskim ilahijama, prvom radu pisanom na južnoslavenskom govornom području koji se bavi mekamatom u tekijskoj ilahiji, Hamza Ridžal objašnjava da je sakralna muzička tradicija Bošnjaka u cijelosti realizirana u mekamatu – muzičkom sistemu orijentalno-islamskog kulturnog kruga. U mekamatu se uče Kur’an, salavati, zikrovi, salle i ezani. Posebno mjesto u toj sakralnoj muzičkoj tradiciji zauzimaju ilahije i kaside, a među njima tekijska ilahija kao autentični izraz bošnjačke duhovnosti i pjesničkog genija. Poput ezana na bosanskim džamijama, ilahije i kaside što se uče u našoj tradiciji bez izuzetka realizirane su u jednom od osam temeljnih mekama: saba, nehavend, adžem, bejati, sika, hidžaz, rest i kurd. Ridžal objašnjava da je sama tekijska ilahija uglavnom komponirana u mekamima bejati, nehavend i hidžaz, uz tek nekoliko izuzetaka.

“Pitanje zbog čega se tekijska ilahija u Bosni i Sandžaku skoro uvijek uči u mekamima bejati, hidžaz i nehavend, i mekamima iz porodica nazvanih po ovim mekamima, važno je pitanje koje može pomoći i u razumijevanju samog tarikata. Kao što je ranije objašnjeno, mekamom bejati izražava se melanholija uz prizvuk romantike, hidžazom oduševljenje ekstatičnom ljubavlju, a nehavendom sama ljubav i čežnja. Riječ je, dakle, o mekamima aška. Upravo tesavvuf pridaje posebno mjesto ašku, a moglo bi se reći da je ovaj pojam jedan od centralnih pojmova sufizma. (…) Kako je neophodno derviše poučiti ašku, što je temeljna osobenost drugog stepena vjeronaučnog znanja koje nazivamo tarikat, i melodije tekijskih ilahija komponirane su u mekamima aška. Preko njih derviši upoznaju ljubav i čežnju na razini koja prekoračuje diskurzivni govor”, piše Ridžal.

Autor ustvrđuje da je bosanska tradicija tekijske ilahije muzički oblikovala posebnu podvrstu mekama bejati, u ovom radu nazvanom “bosnejni”. U “bosnejniju” je drugi ton na oktavi mekama bejati izravnavan u temperovani sistem skala, tonski identičan dorskom modusu iz starocrkvenog muzičkog sistema. U isto je vrijeme“bosnejni” očuvao melodijsko kretanje (sejir) mekama bejati, što ovu skalu nesumnjivo svrstava u sistem mekamata. U “otkrivanju” nove podvrste mekama bejati, te ukazivanju na utjecaj tekijskih ilahija na savremene ilahije i kaside na bosanskom jeziku, poseban je značaj ovog rada.

U ovom broju Žive baštine publicirani su još i notni zapisi nekih tekijskih ilahija, zatim uporedna analiza ilahija Abdurahmana Sirrije na osnovu dvaju izvornika, rukopisnog teksta i štampane verzije, koju je uradila Enisa Alomerović, tekst šejha Halida ibn Tunisa Tesavvuf u islamskim izvorima i stavovima učenjaka i poslanica šejhul-ekbera Muhjiddina ibn Arebija pod nazivom Knjiga o Veličanstvenosti i Ljepoti.

PROČITAJTE I...

Nema apsolutno niti jednog argumenta da se opravda odluka kojom bi se usred epidemije smrtonosnog virusa – kada se bilježe rezultati o broju zaraženih i umrlih neuporedivo gori od onih iz proljeća, a zbog kojih je bila prekinuta redovna nastava – poslala djecu u školske kupe.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!