Kocka je bačena

Kao i većina nas, živim i krećem se u krugu ljudi koji, u većoj ili manjoj mjeri, kockaju, i to već dvadesetak godina. Upravo je toliko vremena prošlo otkako sam se ugnijezdio u studentske klupe, ali i u studentske domove. Jedni su u njima predano učili, drugi oformili džemat i družili se, treći se do besvijesti dodvoravali gdje su god stigli, četvrti se motali oko djevojaka, peti uživali u tome da prave nestašluke... Gotovo ih je sve vezala ista poveznica – kladionica

Piše: Safet POZDER

 

Ima u nama ta neka potreba da sve oko sebe, bilo ono lijepo ili ružno, pozitivno ili negativno, konstruktivno ili destruktivno, korisno ili štetno – kakvo god, začinimo nečim što bi, valjda, trebao biti humor. Dobro, mi i jesmo narod u čijem je biću humor neizostavna komponenta. Ako ćemo pravo, i neka je. Ipak, za sve, pa i za humor, opet valjda, trebala bi postojati granica. No, sve je češće nema, ili je ljestvica spuštena toliko nisko da se humoru tek naziru obrisi, a stvarna slika prerasta u nešto s posve drugačijim konotacijama.

“’Ta će on meni pričati?” – jednostavna je i u našem miljeu uobičajena zapitanost koja je s vremenom mutirala u razne forme, od onih “’ta on zna”, “’ta on može”, do onih koje umočene u humor zvuče, u najmanju ruku, morbidno, a glase “’ta će on umrijeti”. I tako to ide.

Na nivou Rijaseta nedavno je pročitana jedinstvena hutba čiji je cilj bio ukazati na porok kockanja koji se duboko ukorijenio u našem narodu. Jasno, neće jedna hutba riješiti ovo pitanje. Neće ni hiljadu hutbi, ali je obaveza opominjati, a opomena je vjernicima od koristi. Netom po završenoj hutbi, društvenim mrežama, poput epidemije, proširila se opaska koja je, valjda, trebala imati konotaciju humora, kako je Rijaset zabranio kocku, pa Bošnjaci masovno prelaze na sitni šećer. Lično, nešto bedastije i gluplje odavno nisam pročitao, a svakakvih gluposti mi se pred očima ukazivalo. Da apsurd bude veći, tu glupost nerijetko prepričavamo i mi koji smo kazivali tu istu hutbu, pa evo i ja ovdje.

Ne bih više o tom i takvom humoru. Zapravo, i naletio mi je, onako usput, kao nemila opaska kroz koju bih se uvukao u željenu temu, a ona je upravo kocka. Neću licitirati brojevima, službenim podacima, statistikama i zakonskim regulativama. Neću se baviti ni predviđanjima šta se sve moglo i može da nije kocke. Konačno, neću o ovom zlu ni kroz prizmu vjere.

Želim kazati koju rečenicu o kocki kroz prizmu života, vjerujući da itekako može biti od koristi.

Kao i većina nas, živim i krećem se u krugu ljudi koji, u većoj ili manjoj mjeri, kockaju, i to već dvadesetak godina. Upravo je toliko vremena prošlo otkako sam se ugnijezdio u studentske klupe, ali i studentske domove, a poslije i u privatni smještaj – pod kiriju. Budući da se u tim domovima izmiješala raja s različitih fakulteta i iz različitih podneblja, izmiješali su se i svakojaki pravci razmišljanja i ponašanja. Svako se borio za svoje mjesto pod suncem onim čime je raspolagao. Jedni su predano učili, drugi oformili džemat i družili se, treći se do besvijesti dodvoravali gdje su god stigli, četvrti se motali oko djevojaka, peti uživali u tome da prave nestašluke… Gotovo ih je sve vezala ista poveznica – kladionica. Dobitak od nekih stotinjak maraka za tadašnji je studentski standard bio gotovo kao danas godišnja stipendija. No, da bi se dobitak desio, valjalo je najprije uplatiti. I uplaćivalo se, kako kad, ali se uplaćivalo. Jest da bi se redovno čuo jedan te isti izgovor za neuspjeh – “pao sam na jednom paru” – ali nije bilo povlačenja.

Ne bih se smio zakleti da me je takav trend mimoišao. Srećom, nisam bio u mogućnosti da češće uplaćujem. Inače, ko zna. Ako i nisam bio redovni “direktni učesnik”, onda se od uloge saučesnika ne mogu oprati. Slovio sam za nekoga ko dobro poznaje sportska kretanja i, bez lažne skromnosti, bilo je tako. Društvo je vjerovalo da baš ja mogu “nanjušiti” kad će nepobjedivi “Lakersi” kiksati, kad bi “Rangersi” mogli remizirati ili kad će “Real” dati više od tri gola. Istina, bile su male šanse da se u ovim situacijama desi kiks, ali ih je bilo, a ja sam nerijetko konsultiran o tome. Ishod je gotovo uvijek bio isti – palo se zbog jednog.

Srećom, završi se i fakultet, čime sam izgubio mjesto savjetnika, ali trajno sačuvao određene uspomene i sjećanja. Jedna od njih vezuje se za vrlo dragu osobu, marljivog i perspektivnog studenta koji se, uz sav potencijal, upleo u mrežu kockanja do zabrinjavajuće mjere. Pasionirani ljubitelj sporta, posebno fudbala i američke košarke. Odgledali smo zajedno bezbroj tekmi, utrkujući se ko će dati kvalitetniji komentar na određeni potez ili konačan ishod. S vremenom su tekme gubile žar, i to zbog njega. Tipovao bi, recimo, na “Valenciju” i, bezbeli, pao. Razočarenje bi bilo toliko da bi poslije čak i derbi “Barce” i “Reala” gledao “preko volje”. Zapravo, njemu i mnogima uz njega, pa donekle i meni, takvim spletom okolnosti sport je postao nešto što se prati preko volje.

“Dobit će on jednom.; Pokazat će on svima kako se to radi.; Sreća će i njega pogledati kad-tad…” Bili su to izgovori koje sam čuo bezbroj puta i koji su me, na neki način, ispratili iz studentskih klupa. Tako su nam se putevi razišli, a kontakti sveli tek na usputne susrete (svakih nekoliko godina).

Sreli smo se nedavno. Dvije decenije ostavile su, bez sumnje, traga, kako na fizičkom izgledu, tako i općenito, u razmišljanju. Popili smo kahvu i ćaskali neobavezno. Iznenadio me opaskom da ćemo na podne u Begovu. Podne, niti bilo koji drugi vakat, uopće nije bilo u opisu njegovih dnevnih aktivnosti tada, u studentskim danima, a ni godinama poslije – znao sam to. Obradovao me je, ali nisam htio navaljivati s pitanjima, budući da smo i poslije podne planirali nastaviti druženje. Pomalo sam mu i zavidio na tom namazu jer mi je djelovao mnogo smirenije i prisutnije od mene. Na nekim se ljudima jednostavno vidi da se srcem unesu u namaz.

Ponovo smo zasjeli i odmah ga upitah kad je počeo klanjati. Veli, već neko vrijeme mu je vjera zanimljiva. Osjećao je prazninu u duši, ali nije želio žuriti. Čitao je dosta o islamu, slušao razna predavanja i čekao pravi trenutak da “prelomi”. I to se desilo pred minuli ramazan. Od tada vakta nije ispustio, a i ako ga ispusti, obavezno naklanja.

“Moram ti priznati da me nisu svi baš najbolje prihvatili. Nije svima drago. Čak me i neki najbliži rođaci sada zaobilaze, a kad me ne mogu zaobići, redovno mi nabijaju na nos kako mi ovo ne treba u životu. Ono, nije da mi nekad nije mrsko klanjati, šejtan radi svoje, ali se ja ne dam. Kad mi prođe namaz, tačno osjećam neku prazninu. Hvala Allahu, borim se. Vjeruj mi da je i neki berićet u kući provrio, vidim to po ženi i djeci, a vala i po sebi”, priča on sa zanosom.

Gledam ga i kontam kako bih priupitao za kladionicu. On me preduhitrio:

“I onog zla sam se kutarisao, a bio sam dobro zaglibio. Znaš, kad Allah hoće da te spasi nečega, On ti pokaže nešto, dadne ti išaret. Sestra mi se udala, znaš je, nekoliko smo puta sjedili zajedno. Zet s vremenom izganjao papire i otišao u Njemačku, a kasnije i nju odveo. A mom ti je zetu bilo draže ispuniti tiket nego se hljeba najesti. Sad zamisli kakva smo mi kombinacija bili! I tako ti on jedne prilike trebao stići iz Njemačke, pa me zove i kaže da je dobio nekakav bonus. Znaš, on se registrirao na internetu i online se kladio redovno. Kaže, lakše je da mu ja to ovdje podignem. I, šta ću, ja to podigao. Fin iznos. Skoro tri stoje. Da nam je neko na faksu kazao da imamo podići tri stoje, mi bismo se zblanuli od uzbuđenja, je l’ tako?”

Jedan dio mene ga sluša, a drugi se vratio petnaestak godina unazad i zamišlja kako stavlja tri stoje u džep, kontajući šta sve može kupiti i koliko sve dugova ima odmah porješavati.

“Stigao zet. Ja mu kažem da sam digao pare, a on veli da kupim nešto ženi i djeci. Znaš, sad on malo stao na noge pa mu ne treba, a ja gledam svaki dinar, šta ću i gdje ću s njim. Mene nešto steglo u duši, pa mu kažem da ja neću te pare, strah me Boga potrošiti to. Ne daj Bože da mi šta djetetu bude, ne bih sebi nikad halalio – ipak, haram su to pare. Kaže on da potrošim na sebe, bar da nešto kupim za auto, naspem goriva i tako. Ja opet neću, strah me. Zgrabi on one pare i veli, on će ih potrošiti, čega se imam plašiti. Uglavnom, bio on tu još nekoliko dana i krenuo nazad u Njemačku. Probudio me telefon, nije ni sabah bio. On zove. Veli, stalo mu auto – riknuo mjenjač. Pitam šta će. Kaže, našao je negdje u Hadžićima majstora, on će to tokom dana riješiti. Koliko para? Kaže, oko 270 maraka. Ne znam, jarane, je li on išta ukapirao?! Ja jesam. Ako mi do tada nešto nije bilo jasno, tad se sve razbistrilo. Tad sam podvukao crtu i rekao sebi: kocka je bačena! I, vjeruj mi, ne bih više nikad. U haramu i pare mogu biti samo haram.”

Kahva nekad ima neprocjenjiv značaj.

 

PROČITAJTE I...

U jednoj poruci navodi se da su “škole u Bosni prebačene opet ‘Hizmetu’, ali da je učiteljima rečeno da njihove plaće nisu ‘prebačene’”, te da su na taj način oduzete mnoge plaće učiteljima. “Učitelje su stavili na mjesto budala, ja im haramim”, stoji u istoj poruci. U jednoj drugoj piše da je pokušaj državnog udara najviše koristio školama na Balkanu. “Na Balkanu su govorili da će poslije uplatiti pa su ljudi strpljivo čekali, poslije se desio državni udar i onda su rekli da ne mogu isplatiti”, objavljeno je u jednoj od poruka

U junu 1944. godine, na sastanku s Churchillom u Napulju, Tito je bio je prinuđen na izvjesno priznanje legitimiteta izbjegličke vlade u Londonu, što je indirektno otvorilo vrata infiltraciji velikosrpskog interesa u narodnooslobodilački pokret. Uslijedili su ustupci velikosrpski orijentiranoj izbjegličkoj vladi, među kojima je bila jedna od najvrednijih i najvećih žrtava ukidanje ZAVNOS-a i podjela Sandžaka između Srbije i Crne Gore

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!