fbpx

Ko se sjeća ćorave kokoške

Nije u pitanju samo tzv. angažman i odgovor politici na sve što ona čini, pogotovo u tako izoliranim prostorima kao što je tad bio argentinski, nego je to zapravo elementarno opredjeljenje čovjeka posvećenog svojim rukotvorinama / umotvorinama u velikoj političkoj sjeni

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Svi se zapravo družimo sa svojim piscima. Čak i oni koji to nikad ne bi priznali. Možda zato što nisu svjesni. Ili to jednostavno ne žele priznati.

Bilo kako bilo, čitalac zna kad je nešto kazao i naglasio njegov pisac. Onaj drugi, onaj anamo, gluho bilo i daleko, nije ni bitan.

Pisci imaju svoje uzrečice, poštapalice, fraze za svaki trenutak. Svoj stav prema svijetu.

A iskustvo je nešto što niko neće uzeti olahko.

Zrno.

Zrno.

Našla zrno.

Kakvo zrno?

Poslovično.

Jeste li čitali Ernesta Sabata?

Sudbine pisaca ponekad su živopisne i zanimljive, stješnjavane i pokretane različitim elementima promjena, ali Sabatova je doista posebna i dovoljno dramatična samom činjenicom što je, nakon učenjačke karijere, odlučio biti samo pisac. I slikar.

Između fizike i tragičnog osjećaja života, između politike, književnosti i slikarstva, Sabato je izabrao svoj gotovo stogodišnji pogled na svijet. Iza njega su ostala tri romana i veliki broj eseja, ali kakva tri romana!

Zapanjujuće, već je Tunel postavio neka pitanja koja su uglednog fizičara odmah distancirala od njegova egzaktnog i posvećenog posla. Šta je pronalazak? Jesi li pronašao ono za čim si tragao ili nešto posve drugo (dragocjeno, ali drugo!).

Najednom se tako u romanu otkriva i novi pogled na istraživanje Marije Skłodowske-Curie, odnosno na sve ono što je Sabato dotad u nauci činio.

I tu se već vidi neobična prisutnost ćorave kokoške.

Kao u nekoj hipotetičnoj pustolovini, tipa “pošli smo da pronađemo posebnu vrstu zaboravljenih malih slonova, a otkrili smo nevjerovatnog mravojeda koji nam otad opsjeda mozak…”

Pokušajte sad zamisliti mravojeda našeg vremena.

Tako je, nakon Pariza i drugih svjetskih čvorišta gdje je istraživao svoj nauk, pronašao u argentinskim brdima primjereniji (vjerovao je u to i to je smisao odluke) pogled na svijet kojem je ostao vjeran do kraja. Naravno, bile su tu i nadrealističke pariške noći, kao i nevjerovatni razgovori o egzistencijalizmu s Albertom Camusom, naprimjer, s kojim je odmah pronašao mnoštvo zajedničkih tema.

Tu su negdje i korijeni kasnijeg posebnog odnosa s Jorgeom Luisom Borgesom koji obiluju suprotnostima i napetostima.

Iza Tunela, O junacima i grobovima, te Abadona, anđela uništenja priče su o ljubavi. Izvještaj o slijepima toliko je koherentan dio romana O junacima i grobovima da bi se mogao nazvati samostalnim djelom, a istovremeno je, za znalce, gorka polemička knjiga koja na neobičan pseudonaučan način instalira teoriju zavjere. Naravno, uz neupitnu činjenicu da je riječ o vrijednoj romanesknoj tvorevini.

Istodobno, ta knjiga raščlanjuje i pokazuje razlike u onome što bi se moglo nazvati borgesovski pogled na svijet i suprotno njemu – sabatovski.

Nije u pitanju samo tzv. angažman i odgovor politici na sve što ona čini, pogotovo u tako izoliranim prostorima kao što je tad bio argentinski, nego je to zapravo elementarno opredjeljenje čovjeka posvećenog svojim rukotvorinama / umotvorinama u velikoj političkoj sjeni.

I tu je, naravno, raskol između Sabata i Borgesa.

Možemo li samo bdjeti nad svojom malom kulom od bjelokosti ili je sagledati kao dramatični mali život u dramatičnom okruženju? Bez obzira na to šta u kuli jest.

Zaista postoje suprotni pisci. Gotovo po svemu. Omiljeno mi je u toj šikari priča podsjećanje na Henrija Barbussa i Auguste-Mauricea Barrèsa. Mnogo bi se o njihovim različitostima moglo govoriti, ali na kraju će bibliotekarkina ruka njihove knjige uložiti jednu do druge. I pitanje je da li je to samo zbog alfabeta.

Taj trenutak kad knjiga dolazi na svoje bibliotečko mjesto zaista osjećam. I pamtim.

Sabato i Borges nisu alfabetski bliski, ali su u istinskom književnom smislu gotovo dioskuri.

Što se mene tiče, tako godinama pokušavam razgovarati s njima.

Zato, kad ponovo sretneš svog pisca, onog koji na neki način i jeste ti, ne moraš ga ništa pitati – on će ti odgovoriti. Zato što tvoje pitanje i jeste gnijezdo u kojem je izgradio čitav svoj svijet.

I danas, kad razmišljam o piscu koji se zove Ernesto Roque Sabato, stalno vidim tu ćoravu kokošku, koja, nakon iznenađujućeg, slučajnog nalaza, postaje povod za razmišljanje o svim bitnim istraživanjima i prosvjetljenjima u ljudskom životu.

Je li doista vrijedno promatrati to, vidjeti i zapisati kao pisac?

Sabato je mislio da jeste.

I hvala mu na tome.

Naravno, nikad ne treba zaboraviti noć.

Ni Lejlu.

Lejlu s dvadesetsedam otvorenih pogleda.

PROČITAJTE I...

Neobično je da se sad toga sjećam, ali postojale su neke priče kojima je ukazivao posebno poštovanje. Dvije su to vrste, zapravo. Jedna bi se mogla nazvati mučenje nadom i on je znao nekoliko sjajnih primjera, a druga je iščekivanje smrti... – Eutanazijske priče? – Ne. Ni slučajno. Smrt je u tim pričama neizbježna. To jedino ne zna čitalac i lik o kojem je u priči riječ. Međutim, postoji još neko, neko ko će se potruditi lažima i drugim vještinama da taj trenutak smrti učini prividom, naprosto nečim izlišnim, nečim što ne postoji

Igrali smo u plaćanje pića i meze. Nije to bilo mnogo. Ipak, čovjek se ponašao kao da sam ga varao. Počeo me je izbjegavati. Učinio sam mu nešto nažao. Kako su dani prolazili, to je izgledalo sve gore. Onda su se njegove anegdote počele pokazivati u svom istinskom obliku. – To je najodvratniji i najpokvareniji čovjek za kog sam čuo i vidio ga... – kazao mi je to čovjek za kojeg mi je pričao da ga poznaje i zamolio da ga pozdravim

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!