fbpx

Ko neće da ide u vlastitu školu, ići će u tuđu

Tako smo, opet, došli do situacije da se diskriminacija najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini predstavlja kao borba protiv diskriminacije, pa čak i da sami Bošnjaci podržavaju diskriminaciju nad samim sobom.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

Da u Bosni i Hercegovini postoje određene “smetnje u komunikaciji” između različitih političkih aktera, barem u vezi s onim što se podrazumijeva pod podjelama, a što pod ljudskim pravima, pokazuje slučaj u Jajcu.

Kada se nakon više od dvadeset godina bošnjačka politika konačno probudila iz zimskog sna i shvatila da je obrazovanje na vlastitom jeziku neotuđivo pravo jednog naroda, ali i osnovna obaveza njegove politike, dio međunarodne zajednice i njenih “NVO” trabanata odlučio je pravo Bošnjaka da se obrazuju na vlastitom jeziku predstaviti kao “razdvajanje djece”.

Nakon silovite medijske kampanje, upornih zamjena teza, igranja na emocije, manipulacija djecom i njihovom instrumentalizacijom te pritisaka na roditelje, sve se završilo tako što su bošnjačka djeca, umjesto što su krenula u školu koja bi radila po bosanskom nastavnom planu i programu, nastavila pohađati škole koje rade po hrvatskom planu i programu, a u kojima im nacionalnu grupu predmeta i dalje predaju Hrvati na hrvatskom jeziku!

Tako smo, opet, došli do situacije da se diskriminacija najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini predstavlja kao borba protiv diskriminacije, pa čak i da sami Bošnjaci podržavaju diskriminaciju nad samim sobom.

Bošnjaci se konstantno pokušavaju naučiti i naviknuti da je samodiskriminacija nešto progresivno i dobro, da je pozitivno obrazovati se po tuđem nastavnom planu i programu, da je zajedništvo zapravo stanje kada tebe kao naroda nema, a ima nekog drugog, te, na kraju krajeva, da i dalje treba učiti da je Jajce hrvatski kraljevski grad.

Kao što vidimo, takvi napori daju rezultate i, naravno, bivaju zasluženo nagrađeni.

PROČITAJTE I...

U trenutku osnivanja, pa i dosta vremena u narednom periodu, SDA je više ličila na politički pokret nego na političku stranku. Ustvari, ona je predstavljala ostvarenje želja i ideja različitih generacija da Bošnjaci budu subjekt, a ne objekt u Bosni, kao što su do tada to uglavnom bivali. Naravno, ne mogu negirati da Bošnjaci nisu bili prisutni, naročito od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u javnom, kulturnom, pa i političkom i ekonomskom životu, ali ne na onoj razini na kojoj su to bili zaslužili i što im je uostalom i pripadalo

Nisu postojale bilo kakve prepreke, niti na unutrašnjem niti na vanjskom planu, da se SDA u stanju najveće krize i opasnosti koja može zadesiti neki kolektiv ne opredijeli za jednopartijski politički model i dugoročnu suspenziju bilo kakve demokratije. To je, štaviše, prvi instinkt svakog društva koje se nađe pred egzistencijalnom prijetnjom pred kakvom se našlo bošnjačko. SDA time ne bi napravila nikakav poseban presedan, tek bi nastavila s dotadašnjom uvriježenom (komunističkom) političkom praksom. Umjesto toga, odlučila se na promjenu dotadašnje društveno-političke paradigme i formiranje nove demokratske političke kulture, često i na štetu vlastitih interesa

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!