fbpx

Ko neće da ide u vlastitu školu, ići će u tuđu

Tako smo, opet, došli do situacije da se diskriminacija najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini predstavlja kao borba protiv diskriminacije, pa čak i da sami Bošnjaci podržavaju diskriminaciju nad samim sobom.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

Da u Bosni i Hercegovini postoje određene “smetnje u komunikaciji” između različitih političkih aktera, barem u vezi s onim što se podrazumijeva pod podjelama, a što pod ljudskim pravima, pokazuje slučaj u Jajcu.

Kada se nakon više od dvadeset godina bošnjačka politika konačno probudila iz zimskog sna i shvatila da je obrazovanje na vlastitom jeziku neotuđivo pravo jednog naroda, ali i osnovna obaveza njegove politike, dio međunarodne zajednice i njenih “NVO” trabanata odlučio je pravo Bošnjaka da se obrazuju na vlastitom jeziku predstaviti kao “razdvajanje djece”.

Nakon silovite medijske kampanje, upornih zamjena teza, igranja na emocije, manipulacija djecom i njihovom instrumentalizacijom te pritisaka na roditelje, sve se završilo tako što su bošnjačka djeca, umjesto što su krenula u školu koja bi radila po bosanskom nastavnom planu i programu, nastavila pohađati škole koje rade po hrvatskom planu i programu, a u kojima im nacionalnu grupu predmeta i dalje predaju Hrvati na hrvatskom jeziku!

Tako smo, opet, došli do situacije da se diskriminacija najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini predstavlja kao borba protiv diskriminacije, pa čak i da sami Bošnjaci podržavaju diskriminaciju nad samim sobom.

Bošnjaci se konstantno pokušavaju naučiti i naviknuti da je samodiskriminacija nešto progresivno i dobro, da je pozitivno obrazovati se po tuđem nastavnom planu i programu, da je zajedništvo zapravo stanje kada tebe kao naroda nema, a ima nekog drugog, te, na kraju krajeva, da i dalje treba učiti da je Jajce hrvatski kraljevski grad.

Kao što vidimo, takvi napori daju rezultate i, naravno, bivaju zasluženo nagrađeni.

PROČITAJTE I...

“Kad sam pogledao prema Komandantu, on je pucao iz stojećeg stava, blago raširenih nogu i raskopčanog gornjeg dijela uniforme, a svuda oko njega zabadali su se meci. U tim trenucima jedini je on ostao u stojećem položaju. Svi ostali bili su zalegli, i Alija, i Makić, i ja, i drugi. Mislim da su ih naši izviđači tukli nitroglicerinkama. Ogradila se strašna pucnjava. Mnogi nisu ni znali u šta pucaju ispred sebe, ali su pucali. Kad sam otkočio pušku, vidio sam Komandanta na desnoj strani puta kako u čučećem položaju mijenja okvir. Tad sam ga posljednji put vidio”

Hasan El-Basri, r. a., poznati tabi'in, jednu je noć pošao kod svog učenika Habiba Adžemija (habib Adžemij preselio je 130. godine po Hidžri). Po ovom imenu Adžemij vidi se da nije bio Arap. Kada mu je Hasan El-Basri došao, zatekao ga je kako klanja jaciju. Htio je da mu se pridruži u namazu, ali je čuo kako on, umjesto “Elhamdulillah”, uči “Elhemdilillah”. Kaže Hasan El-Basri sam sebi: “Ako mu se pridružim u ovom namazu, propast će mi namaz”, jer pogrešno uči, pa je sam tu noć jaciju klanjao. Posjedio je tu sa svojim učenikom, vratio se kući, klanjao jaciju i legao spavati. Tu noć usnije Gospodara pa ga Hasan El-Basri pita: “Gospodaru, u čemu je Tvoj raziluk, Tvoje zadovoljstvo?”, a Gospodar mu kaže: “Vidio si Moje zadovoljstvo, ali ga nisi znao cijeniti.” “Kako to, Gospodaru?”, upita Hasan El-Basri, a Gospodar mu odgovori: “Da si klanjao s Habibom, nad tim tvojim postupkom bilo bi Moje zadovoljstvo i taj namaz bio bi bolji od svih namaza koje si do sada klanjao. Ali, ti si u obzir uzeo pravilno izgovaranje harfova, a ne čisti nijet i čisto srce”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!