fbpx

Ko nam podučava omladinu: Profesor na Burchu Mladen Mrdalj negira Genocid u Srebrenici

Mrdalj je u svojim objavama na društvenim mrežama u više navrata negirao Genocid u Srebrenici, čime postaje jasnija i njegova uloga u nastanku sramotne i revizionističke knjige Jessice Stern o Radovanu Karadžiću: Moj ratni zločinac: Osobni susret s arhitektom genocida

 

 

Piše: Amina ŠEĆEROVIĆ-KAŞLI

 

Živimo u državi u kojoj nakon Agresije majke na ulicama sreću silovatelje, a djeca ubice svojih očeva. Postalo je skoro uobičajeno i normalno da se ovakva traumatična iskustva relativno često dešavaju. Bošnjaci se, kao narod, kada se nešto takvo ili slično desi, nakratko probude, dignu glas, žustro reagiraju, ali to, nažalost, izuzetno brzo zaborave. Možda je baš to i razlog zašto se slične stvari dešavaju toliko često.

Tako je bilo kada je vlasnik “Krajina klasa” i lanca pekara “Manja” Saša Trivić dospio u javnost sa svojim stavovima iznesenim na društvenim mrežama u kojima je veličao srpske zločince Karadžića i Mladića, te negirao Genocid u Srebrenici. Između ostalog, Trivić je napisao: “Zbog ovih sarajevskih Srebrenica ima da pređem iz komunista u četnike”, a za Ratka Mladića utvrdio je da je on “jedan jedini”. Kada su ovi Trivićevi stavovi dospjeli u javnost, o tome se danima pisalo, pozivalo na bojkot pekara “Manja” i slično. Mnogi su osuđivali ove Trivićeve postove, a on se branio da je sve izvučeno iz konteksta. Danas se malo ko toga sjeća, a pekare “Manja” rade kao što su radile i prije. Ko zna, možda čak i bolje.

Slično je bilo i kada su “isplivale” fotografije i objave učiteljice iz Osnovne škole “Čengić Vila 1” u Sarajevu Dijane Pelidije, koja se fotografirala sa šajkačom i kokardom na glavi. Pelidija, koja u školi predaje djeci od prvog do četvrtog razreda, pisala je kako je “činjenica da su Bošnje nastale od Srba, to jest da su bivši Srbi, samo su poturice”. Osim toga, komentirala je i napad na pokrivenu majku i kćerku u Kiseljaku riječima da “tako i treba, jer je kćerki nabila marametinu, ne pitajući se je li to primjereno djetetu”. Nakon ovih šokantnih objava, tražilo se izjašnjenje škole, školskog odbora, vijeća roditelja, kao i same učiteljice, koja je, nakon što je javnost reagirala, otišla na bolovanje. Zbog ovih objava, odlučeno je i da Ministarstvo pravde donese Etički kodeks za institucije koje se finansiraju iz budžeta Kantona Sarajevo.

Prošlog mjeseca veliku pažnju privukao je tekst objavljen u New York Timesu u vezi s knjigom Jessice Stern Moj ratni zločinac: Osobni susret s arhitektom genocida, u kojoj autorica opisuje svoje susrete s Karadžićem i na nesvakidašnji način predstavlja ovog ratnog zločinca. Stern Karadžića prikazuje kao uspješnog bioenergičara, visokog, zgodnog čovjeka, s lepršavom kosom, čistim doktorskim rukama, predstavljajući ga kao da se radi o običnom porodičnom čovjeku koji uz to ima posebne iscjeliteljske moći. Međutim, to i nije glavni problem, jer Stern o Karadžiću piše i kao o heroju koji je bio prisiljen zaštititi svoj narod, navodeći i to da su sarajevski muslimani bili gađani i od svojih snaga. U knjizi autorica za Karadžića piše “da je osuđen za genocid, ali da nikada nije osumnjičen da je sam počinio neki zločin”. Iako naziv knjige upućuje na nešto sasvim drugo, autorica u njoj o Karadžiću ne govori kao o “arhitekti genocida”, već zbunjujući čitaoce piše o Karadžiću, ali i drugim događajima iz perioda Agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Kako su se detalji iz knjige pojavljivali u javnost, tako se nižu i oštre reakcije. Među prvima je reagirao direktor Memorijalnog centra “Potočari” Emir Suljagić, koji je u osvrtu za Agenciju Anadoliju knjigu nazvao kao djelo “pokušaja vraćanja ljudskosti počiniocima genocida u Bosni i Hercegovini”. Savjetodavno Vijeće za Bosnu i Hercegovinu iz Washingtona također je reagiralo otvorenim pismom koje su potpisali intelektualci, aktivisti i predsjednici udruženja iz Bosne i Hercegovine. I ratna reporterka, koja je devedesetih bila u Bosni i Hercegovini, Janine di Giovani, reagirala je tekstom objavljenim u The Washington Postu, ističući da je Stern zaboravila na žrtve koje su trebale biti u središtu priče. Nakon prvih reakcija, otkazano je nekoliko zakazanih promocija u Sjedinjenim Američkim Državama, a sudeći prema sadržaju knjige, reakcije će se nastaviti.

U ovom sramotnom djelu, kojim autorica vrijeđa sve i jednu žrtvu Agresije na Bosnu i Hercegovinu, na samom početku se kao asistentu, prevodiocu i vodiču posebno zahvaljuje Mladenu Mrdalju. U knjizi se autorica zahvaljuje i drugima, ali ova zahvalnost Mrdalju vrijedna je posebne pažnje jer je riječ o profesoru na Univerzitetu Burch u Sarajevu, za koji se argumentirano tvrdilo da je povezan i s terorističkom organizacijom FETÖ. Profesor Mrdalj, koji podučava naše studente na Burchu, osim što je dio ovog sramotnog djela veličanja zločinca Karadžića, također se izdvaja i prema svojim objavama na društvenim mrežama. Mrdalj je u više navrata negirao Genocid u Srebrenici, čime postaje jasnija i njegova uloga u nastanku knjige Jessice Stern.

Pitanje je kako je uopće moguće da neko ko otvoreno negira Genocid u Srebrenici dobije priliku da na jednom univerzitetu u Sarajevu podučava studente? Hoće li iko iz odgovornih institucija reagirati tim povodom, kao što je bio slučaj s učiteljicom Pelidijom?

S obzirom na argumentirane tvrdnje o povezanosti nekadašnjih obrazovnih ustanova “Bosna Sema” s FETÖ-om, odnosno sadašnjeg “Richmond Parka”, te s obzirom na njihovo upitno djelovanje u Bosni i Hercegovini, možda i ne bi trebalo čuditi što neko ko negira genocid danas, nakon svih informacija koje mu stoje na raspolaganju, i dalje radi za ovu instituciju. Međutim, čudit će ako izostanu reakcije na činjenicu da neko s ovakvim stavovima podučava omladinu. I to u Sarajevu.

PROČITAJTE I...

Težina ratne krize i rizik koji je ta kriza u sebi nosila za opstojnost države Bosne i Hercegovine, za njene građane i narode, okolnost je koja objašnjava ali ne opravdava nedostatke i anomalije Dejtonskog mirovnog sporazuma. Sve dok se njegovi nedostaci i anomalije ne prevaziđu, održavat će se i komplicirati kriza na Balkanu, a politički sukobi u toj krizi nosit će velike rizike za mir i sigurnost

Mi danas ni svoju državnost ni svoju nezavisnost ne slavimo samo kao puke datume, ta dva događaja obuhvataju, prihvataju i grle sve ono što ova država jeste i što je čini Bosnom i Hercegovinom. Dan državnosti je, prema tome, prilika da se prisjetimo godišnjica značajnih događaja iz povijesti Bosne, godišnjica koje su nerijetko i same u prošlosti označavale neke nove početke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!