fbpx

KO JE MAŠOVIĆE POZNAVAO, SRCE JE PUNO IMAO

Kad sam upoznao Sulejmana Mašovića, imao je impresivnu biografiju iza sebe. Kazivao mi je dr. M. Huković da je svjedočio njegovim razgovorima s grupama ljudi na međunarodnim simpozijima – bilo je začuđujuće pratiti njegovo “prešaltavanje” iz jednog u drugi svjetski jezik, uz evropske i arapski i turski. Doktorat prava stekao je nakon što je diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1946. godine

 

Piše: Ibrahim KAJAN

 Opkoljavaju nas roditeljske brige, vrijeme prolazi brzo da i ne zapaziš u koje si doba zašao, uzbuđenja su stišana, kuća – posao, posao – kuća… Stigne se ipak u HNK, “Gavellu”, na izložbe i književno večer, pije se kratki espreso snogu s ljudima kojima drugujem, koji mi prihvataju ili traže saradnju u listovima i časopisima, na radiju, ponekad i na televiziji.

Svratim ponekad u čitaonicu Islamske zajednice, a i da se počastim, ne samo sogandolmom i kahvom nego i duhovitim urnebesima aščije Šabana Serdarevića. S radošću upitam za zdravlje imama Hifziju ef. Alagića i njegovu suprugu. Ef. Alagić je obavio Smailino i moje šerijatsko vjenčanje, ali ne u samom mesdžidu nego u čitaonici, pred krcatom dvoranom zagrebačkih džematlija 4. septembra 1969. Sjedili smo za stolom u pročelju za kojim dr. Mašović razgovara s poznatim gostima-predavačima “Tribinom četvrtkom”, a uz nas su bili, osim efendije, kadija dr. Kamerić, te svjedoci vjenčanog čina, dvije djevojke i jedan arapski student. (Jedne kasnije godine ću otkriti, tražeći prezime svjedoka, stranog studenta, koje sam zaboravio – da je baš ta stranica Matične knjige vjenčanih iz 1969. istrgnuta i nestala. Ko je i zbog čega otrgnuo, niko nije mogao objasniti.)

SULEJMAN MAŠOVIĆ

Zbog onih događaja “kad sam osvanuo na naslovnim stranama 1970”, rijetko sam dolazio u te prostorije. Osjećao sam tešku nelagodu sjećajući se “krtice” među prijateljima koja je u noć iznosila vijesti i šaputala ih “Nepoznatom Nekom”. Ako bih i svratio, bilo je zbog predavanja na “Tribini”, zbog duhovitog i svestrano obrazovanog dr. Sulejmana Mašovića i njegovih predavača. U prvom redu uvijek bi sjedila njegova supruga dr. Fatima. Pratila bi svaku njegovu riječ, sabrana i duboko koncentrirana. Mašović bi na kraju predavanja biranim riječima zahvalio gostu, uzdižući njegove vrline, ljepotu i bistrinu misli, edukativne vrijednosti i humanističku viziju “koja nas popravlja”, pa je ta njegova panigirična oda džematskom gostu, ispunjena bezbrojnim citatima svjetskih mislilaca i pjesnika, znala potrajati poprilično vremena. A onda bi, vidjevši da je možda oduljio, rekao: “Znate kako je kad se čovjek oženi Mostarkom kao što sam se ja oženio – u kući ne smijem progovoriti ni jedne riječi! Tek ovdje odahnem, dobijem slobodu govora i ne mogu se zaustaviti.” To bi izazvalo buran pljesak i smijeh – bez obzira što smo te njegove riječi čuli više puta – ali uvijek nekako neočekivano i efikasno!

Porijeklom je iz Nove Varoši iz Sandžaka, gdje je rođen 1918. U Skoplju je završio Veliku medresu kralja Aleksandra 1937. Među profesorima su mu bili istaknuti alimi međuratnog razdoblja, ali i Hasan Rebac, orijentalist i prosrpski političar, i njegova supruga, glasovita srpska filozofkinja Anica Savić-Rebac. Studirajući, dopunjavao je svoj osobni budžet kao “vaspitač” mlađim pitomcima u domu rezerviranim za medresalije. Kad sam ga upoznao, imao je impresivnu biografiju iza sebe. Kazivao mi je dr. M. Huković da je svjedočio njegovim razgovorima s grupama ljudi na međunarodnim simpozijima – bilo je začuđujuće pratiti njegovo “prešaltavanje” iz jednog u drugi svjetski jezik, uz evropske i arapski i turski. Doktorat prava stekao je nakon što je diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1946, temeljem rigoroza, 1952. godine. Nekoliko pravnih disciplina predavao je na Višoj pedagoškoj akademiji, Fakultetu za defektologiju, Višoj školi za socijalne radnike i još nekim fakultetima u Zagrebu i izvan njega. Poznavao sam ga kao autora stručnih tekstova i objavljenih simpozijskih studija koji su tematski vezani za pravne probleme invalidnih, slijepih i gluhih osoba, te mentalno retardiranih. Najviše smo se u tom pogledu zbližili dok sam vanredno studirao na Fakultetu za defektologiju, na koji sam prešao s Filozofskog nakon jedne svoje nesmotrenosti. I na studijskim je predavanjima znao nasmijati nas, vanredne studente, ozbiljne i porodične ljude, do suza.

Priča nam jednom: “Došao mi jedan dobro gluh član našeg Društva gluhih i nagluhih osoba. Moli i kumi da mu se nađe bilo kakav posao. Pitam ga: ‘Pa gdje bi ti volio raditi?’ Kaže on: ‘Bogami, u banki!’ Čudim se, šta bi on mogao raditi u banci, nema vala neke škole. Ali, kažem: ‘Hajde sa mnom, idemo direktoru.’ Direktor je bio jedan moj pobro, musliman. Kažem ja njemu, tako i tako, treba čovjek posao, gluh je, pa eto… Direktor me gleda, gleda, pa veli: ‘Ne znam šta da ti kažem, Sulejmane, obiđi ti cijelu banku, pa koje mjesto vidiš da bi mu odgovaralo, dođi – zaposlit ću ga.’ Tako i uradim. Obilazim sve odjele u banci, razgledam šaltere u prizemlju i – vidim dobro mjesto za mog kandidata! Vratim se direktoru, kažem: ‘Ima idealno mjesto za njega u prizemlju…’

‘Koje je to mjesto?’ – ibreti se direktor. ‘Bit ćete obojica zadovoljni. Mjesto na šalteru: ‘Primjedbe i pritužbe!’”

DOLAZAK IMAMA OMERBAŠIĆA

Jednog četvrtka početkom septembra 1975, čekajući u mesdžidskoj čitaonici dr. Mašovića da dođe, vidjeh Hifziju ef. Alagića, uz kahvu, u društvu nepoznatog mladića. Išaretom ga poselamih, a on mi na isti način uzvrati, pokazujući u kahvu da im se priključim. Priđoh, poselamih i upoznah mladog čovjeka. “Ševko Omerbašić”, reče. Hifzija dodade: “Ovo je moja zamjena, Ibrahime moj, jedva dočekah! Evo, taman je stigao!”

Na stol sam spustio reviju “15 dana”, netom kupljenu u “Prosvjetinoj” knjižari na Cvjetnom placu. Dok sam se sladio lokumom i zalivao ga kahvom, Ševko je listao moj časopis. “Ovo je tvoj tekst o bh. muslimanskoj književnosti?”, upita iznenađen, kao da je htio provjeriti radi li se o istoj osobi koja ga je pisala i koju je upravo upoznao. “Da, malo da nas upoznaju… Nismo ni mi repa bez korijena. Ne počinje naša književnost s Kikićem, kako ‘misle’ jugočitanke. Tekst sam prvotno pisao za zagrebački pedagoški list Školske novine i u njemu je izašao prije dvije godine. Naravno, i mi je tek, zaboravljenu, otkrivamo.”

Upitah ga je li se smjestio u Zagrebu. “Tražim stan, ali dobrotom Salima Šabića musafir sam u njegovoj kući, za sada.” Kao da se malo raskravio, spomenuo je historiju koja mu je “glavna sporedna ljubav”, a da će mu uz obaveze u Islamskoj zajednici biti jedan od prioriteta da s mladima pokrene bilten koji bi bilježio sve informacije vezane za naše vjerske aktivnosti u Zagrebu i Hrvatskoj. “A što se tiče historije, odnosi se na historiju islama. Moram priznati, nadahnula me historijsko-romaneskna monografija Muhamed Hifzije Bjelevca. Čuo sam da je nedavno umro u Zagrebu.”

Pričam mu o svojim posjetama piscu dvije-tri godine prije njegove smrti (1969, 1970), te o posljednjem ulasku u njegov dom (u Ulici Božidara Adžije 1/II) na dan sahrane 27. februara 1972. godine, dva dana nakon što je preselio na bolji svijet. Vrata mi je tom zgodom otvorila mlada gospođa, Hizfijina kćerka Lejla i dovela u veliku odaju do svoje majke, u crninu odjevene Eleonare. Bilo je desetak posjetilaca koji su došli izraziti saučešće, a ja sam zapamtio da sam upoznao i druge dvije književnikove kćerke, starije, koje je Hifziji rodila prva supruga, rano umrla pjesnikinja Šefika, pjesničkog imena Nesretin. Najstarijoj se sjećam imena jer ga je dobila po majci Šefiki. Bila je udata, kao i druga, za oficira. Koja je živjela u Rijeci, a koja u Beogradu, zaboravio sam. “Otac je ostavio sva svoja autorska prava majci dok je živa, a poslije njezine smrti”, priča mi Lejla, podijelio je naslove svojih knjiga pojedinačno svakoj od nas…”

Prije odlaska Lejla i njezin suprug Jusufhodžić zamolili su me da ponovno dođem i da im pomognem barem savjetom oko nesređene rukopisne i štampane ostavštine u košarama, smotuljcima, ladicama i u bezbrojnim fasciklima.

Ševko i ja smo se kroz priču doticali i tema koje mene više zanimaju, pa spomenuh da je Radio “Zagreb” snimio moju dramsku igru po motivima pripovijesti Novaka Simića Zakoni i ognjevi, davno planiranu, ali eto, tek sad na montažu pristiglu. Sinu mi ideja da mu snimimo njegov ezan za špicu mog prvog dramaturškog rada. Pristao je.

FATIMA, UNUKA MUFTIJE MOSTARSKOG MUSTAFE SIDKIJA KARABEGA

Ljudi su ispunjavali malu dvoranu čitaonice. Priđe nam dr. Mašović sa suprugom Fatimom, pa se dade znak Šabanu da donese još dvije kahve. Dok su sjedali za naš stol, dovršavao sam dogovor s Omerbašićem kako i kada da se nadosnimi ezan. Mašovićeva supruga, tihim, jedva čujnim glasom reče: “Kao da sam u svom Mostaru, u tvojoj rečenici je tipična mostarska melodija karakterističnih dugih, gugutavih samoglasnika i akcenata.” Do tog trenutka malo sam znao o gospođi Mašović. Kasnije će mi se otvoriti epska priča o njezinom djedu, mučki ubijenom muftiji mostarskom Mustafi Sidkiju Karabegu. Kćer je sina muftijinog Ali Rize Karabega, jednog od dvojice sinova koje je muftija imao. O tom događaju sam znao premalo, osim da je Mustafa Karabeg ubijen od razjarene mostarske rulje – u danima velike smutnje u Mostaru dva-tri dana uoči ulaska austrougarskih trupa u Mostar, u ljeto 1897. Nakon što su likvidirali muftiju, rulja je krenula je haranje grada i potragu za muftinicom i djecom s povicima: “Ubiti, ubiti!”

Fatimin otac Ali Riza tada je imao dvije-tri godine. Zlikovci su ga dograbili, ali ga sluškinja spasi govoreći da je dječačić njezin sin. Muftinicu, nenu naše Fatime, banditi su vukli za nisku dukata koja se nije dala prekinuti po divanhani, dok askeri s ceste ne zapucaše, pa je razbojnici polumrtvu ostaviše. Iz haosa spašeni dječak Ali Riza početkom 20. stoljeća bio je neosporno jedan od najobrazovanijih Bošnjaka. Historija kulture ga pamti po jednom od dva prva prijevoda Kur’ani Kerima na bosanski jezik u godini 1937. u Mostaru, kada je i objavljen i sarajevski Pandža‑Čaušević prijevod.

Fatima je studirala te diplomirala medicinu u Zagrebu, gdje se udala za Sulejmana Mašovića. Spletom okolnosti susretali smo se dugi niz godina na različitim mjestima, u džamiji, na fakultetu, na predavanjima i književnim večerima, na “Tribini četvrtkom” i u nekoliko navrata u njihovu divnom domu preko puta Botaničkog vrta u Zagrebu. A u zapisima je ostalo i to da sam ih jedne ledene noći vozio preko smrznutog gorja u daleki Bludenz, porodici njezinog najmlađeg, rano umrlog brata, mladomuslimanskog stradalnika Esada.

 

 

PROČITAJTE I...

Primarni islamski pozdrav nekoliko smo puta kratili i konačno ga stesali na finalnu i najkraću moguću varijantu. “Selamun alejkum!” kur’anska je verzija našeg pozdrava, ponovljena nekoliko puta u svetoj knjizi islama. Postepeno smo to doveli do “selamalek” i konačno sveli samo na “selam”, što je još uvijek ispravno, pa i u Kur’anu spomenuto, ali mnogo kraće od izvornog oblika. Na društvenim ćemo mrežama često naići na pisanu varijantu “sellam”, što je neispravno (piše se s jednim l), ili na još stesaniju varijantu “slm”

“Rođen sam u Tuzli, dvije godine nakon rata, a u Koraju živim zadnjih pet godina, doduše, ne svojom voljom, otac je želio da se vratimo i, eto, tu sam, a da je dobro, nažalost, nije. Nema života ovdje. Pa, uostalom, vidjeli ste i sami, sve je prazno, pusto, nigdje nikog. Odlazim, bilo gdje. Doduše, ne baš bilo gdje, neke konkretne korake u tom pravcu već sam napravio, ali ne bih o tome, da ne ureknem nijet”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!