fbpx

K’o da si Merhemić

Među imenima četverice sarajevskih mesnevihana 20. stoljeća, tog odabranog društva bošnjačke duhovne i vjerske inteligencije, jesu imena reisa Džemaludina ef. Čauševića, Hadži Mujage Merhemića, Fejzullaha ef. Hadžibajrića i hfz. Halida ef. Hadžimulića. Reis Čaušević održavao je dersove u Mevlevijskoj tekiji na Bentbaši, a zatim u kući Mujage Merhemića. S druge strane, Hadžibajrić i Hadžimulić učenici su Mujage Merhemića, pa možemo reći da je upravo Hadži Mujaga najzaslužnija osoba za očuvanje tradicije čitanja i tumačenje Mesnevije, tradicije po kojoj se mjeri i starost grada Sarajeva

 

 

Piše: Hamza RIDŽAL

Čudno je to, čudno, da se u predzadnjem broju Stava što će izići ove, 2019. godine, sjetimo kako se u ovoj godini navršilo 60 godina od preseljenja na bolji svijet Hadži Mujage Merhemića, sarajevskog mesnevihana i dobrotvora. Još je čudnije što je broj Stava u kojem je i ovaj tekst u štampu otišao 17. decembra, na dan Šebi-arusa – preseljenja na ahiret Mevlane Dželaluddina Rumija. U noći Mevlanina preseljenja štampat će se tekst o preseljenju Hadži Mujage. Noć preseljenja Mevlane Rumija naziva se “nevjestinom noću”. Kad nevjesta napušta kuću, tako je bar nekad bilo, ukućani ostaju tužni zbog njena odlaska, a u kući u koju dolazi priređuje se veselje. Nevjestina noć! Divne li slike hazreti Mevlaninog dunjalučkog i ahiretskog mekama. U noći njegova preseljenja u dunjalučkoj kući vladala je tuga, a na ahiretu se radovalo Mevlaninom dolasku.

Kada je u tekiji na Bentbaši silom prilika bilo zaustavljeno kazivanje Mevlanine Mesnevije, tog grandioznog djela što ga nazivaju “Kur’anom na perzijskom jeziku”, ugledni Hadži Mujaga Merhemić otvorio je vrata svoje kuće za dersove Mesnevije, i u tu svrhu iz­gra­dio posebnu veliku odaju, kao der­s­hanu. Tako je spašena i očuvana tradicija stara koliko i grad Sarajevo. “Godine 1973. u Sarajevu se obilježavala 700. godišnjica smrti Mevlane Dželaluddina Rumija, međutim, ona je tada koincidirala i sa 500-godišnjom tradicijom prevođenja i kazivanja Mesnevije u tom gradu. Nije li to nešto veličanstveno, da se starost jednog grada mjeri sa starošću jedne knjige!?

Naravno, Mesnevija je živjela mnogo prije Sarajeva, ali taj susret knjige i grada kulturološki je fenomen s kojim se mo­gu ponositi stanovnici ove blagoslovljene kotline sa obje obale Miljacke. Stječe se dojam da se grad razvijao kako se počela i Mesnevija otvarati, listati i kazivati: list po list, sokak po sokak, bejt po bejt, kuća po kuća. Kakav divan prizor, jedan grad raste sa stranica jedne knjige. Sarajevo dušu dade / Kad je čulo poziv sveti / Na Bembašu, bijelih golubova / Cijelo jato uz zvuk naja sleti. Tako je grad odgovorio pozivu knjige, a opet knjiga gradu udahnula je svoj duh i svoju univerzalnu poruku. Treba li se onda čuditi što taj duh Sa­ra­jeva pri­vlači sve dobronamjerne lju­de, i tre­ba li se čuditi njegovom šar­mu, ku­l­tu­ri ži­vljenja, ali i danas ne­za­obi­la­z­nom dvo­jcu – toleranciji i suživotu?! To je za jedan grad, koji u sebi nosi duh Mesnevije, nešto sasvim prirodno, nor­ma­lno; nešto sa čime se rađa, živi i umi­re”, piše Šaban Gadžo, pjesnik i vrstan poznavalac historije sufizma u Bosni i Hercegovini. U vremenu kada su dersovi iz Mesnevije prekinuti i u samoj Konyi, kolijevci u kojoj je ovo djelo napisano, Hadži Mujaga nije dozvolio da oni budu prekinuti u Sarajevu. Veličinu ovog mogu znati samo oni što naslućuju veličinu mora bez obala što ga zovu Mesnevijom.

MNOŠTVO ČLANAKA I DVIJE KNJIGE

O Hadži Mujagi je u najširim društvenim slojevima u Sarajevu sačuvana nesvakidašnje lijepa uspomena. Ipak, sve do ove godine njegovo ime je bilo predmetom značajnog broja radova, ali niti jedne knjige. Međutim, baš na šezdesetu godišnjicu od njegova preseljenja, njemu u čast su objavljene dvije knjige. Taman kad je počela nestajati generacija koja je upamtila ovog velikana, mr. Zajim ef. Kruško odlučio je u jednu knjigu sažeti informacije i saznanja koja imamo o Merhemiću, kako iz pisanih izvora, knjiga i članaka, tako i iz usmene predaje prenošene s koljena na koljeno. Autor je za ovu knjigu konsultirao 39 stručnih knjiga, 58 naučnih radova i članaka iz periodike, te 9 neobjavljenih radova i arhivskih dokumenata, ne libeći se da jasno i argumentirano ukaže na greške onih koji su ranije pisali o Hadži Mujagi. Druga knjiga koja je svjetlo dana ugledala prije nekoliko dana jeste treći tom Dnevnika hadži hafiza Halida efendije Hadžimulića. Priređivač Dnevnika Šaban Gadžo odlučio je treći tom posvetiti Hadži Mujagi, te je u knjizi na skoro 500 stranica donio nekoliko sačuvanih Hadži Mujaginih dersova iz Mesnevije, Hadžimulićeve zabilješke o njemu i niz dragocjenih informacija o Hadži Mujaginom životu i načinu razumijevanja vjere, tradicije, društva…

O ugledu Merhemića govore uzrečice koje se i danas čuju u narodu: “K’o da si Merhemić” ili “Nisi, vala, Merhemić” itd. Govoreći o ugledu Merhemića, hadži hafiz Halid ef. Hadžimulić kaže: “Ovdje u komšiluku mome bijaše jedna sirota, fukara žena, ali džumbušli plaho, pa jednom kuca na naša vrata. Ja znam ko je, ali, da se našalim, pitam: ‘Ko je?’ A ona mi odgovara: ‘Merhemićka!’, što je značilo: Stisni pa ne otvori! Eto, tako je bila cijenjena Mula-hanuma. Mubareć bi bio za tu kuću gdje bi ona na vrata pokucala! To je znala i ta naša siromašna kona; ona zna da ja poznajem i njen glas i glas Mula-hanume, ali je time htjela reći koliki ugled u Sarajevu imaju Merhemići”, piše Hadžimulić, najistaknutiji učenik Hadži Mujage.

DVA DUKATA I ROĐENJE SINA

Mustafa Merhemić rodio se u Sarajevu 4. januara 1877. godine, kao posljednje dijete poznatog i bogatog sarajevskog trgovca Mulage (Osmanage) Merhemića i Mule Merhemić (rođ. Zildžić). Mulaga je sinu nadjenuo ime Mustafa, ali su ga od milja zvali Mujaga. Po pričanju Ahmeda Tuzle, kako navodi Kruško, Mulaga je veoma želio da mu se rodi sin poslije šest kćeri, jer mu je prvijenac Muhamed preselio kao dijete. Stoga je Tuzlinom ocu, hadži hafizu Šakiru ef., kada je krenuo da obavi hadž kao bedel za svog brata, dao četiri zlatna dukata i zamolio ga da u to ime podijeli dva dukata kao sadaku kod turbeta hazreti Ejjuba El-Ensarije, r. a., u Istanbulu, a dva dukata da uzme sebi. Tuzlo je tako i učinio. Nakon izvjesnog vremena, i rodio mu se sin Mustafa, odnosno Hadži Mujaga. Na taj Mulagin murad, da dobije muško dijete, učio je i pobožni hodža Mrkva Jetmiš bin tevhid, specifičnu vrstu zikira koji bi Hadži Mujaga često spominjao. I danas se priča kako je Mulaga dao lijep bakšiš čovjeku koji ga je prenio preko nabujalog Bistričkog potoka. Kada su mu javili da mu se rodio sin, Mulaga nije imao vremena, od radosti, da ide preko ćuprije.

Imajući u vidu materijalno bogatstvo u kojem se rodio i odrastao Hadži Mujaga, bilo je sasvim prirodno očekivati da stekne zavidno obrazovanje. Od samog rođenja, kako piše Kruško, bio je okružen dervišima, šejhovima, hodžama i muderrisima, tako da je od malih nogu bio upućen na islamsku duhovnost, tesavvuf, kao suštinu lijepe vjere, i posjećivao je bogougodnike, dobre i odabrane Allahove robove čiji se himmet, duhovna potpora, slijevala na mladog Mujagu Merhemića. Pored toga, naravno, Hadži Mujaga stekao je zavidno znanje u klasičnim školama. Prvo je završio Carev mekteb, zatim Ruždiju, nižu gimnaziju klasičnog smjera, nekoliko razreda Merhemića medrese, a onda studij šerijatskog prava. Nešto kasnije je pred znamenitim Mustafom Nedžatijem Hadžihalilovićem, koji je slovio za najboljeg poznavaoca nasljednog prava i perzijskog jezika u Bosni, završio studij orijentalnih jezika. Od ovog velikog učitelja Hadži Mujaga je učio arapski, perzijski i turski jezik, a koliko ih je dobro savladao gradivo, svjedočit će u godinama koje su uslijedile, kada je u svojoj kući organizirao dersove na kojima je čitao, prevodio i tumačio klasična književna djela orijentalno-islamske kulture. Dersovi su obilježili Hadži Mujagin život još od njegove radne mladosti, kada je bio učenik, pa do kasnijih godina njegova života, kada je bio predavač.

JEDAN OD NAJUČENIJIH LJUDI SVOG VREMENA

Fejzullah Hadžibajrić, jedan od učenika Hadži Mujage, u obimnom tekstu o svom učitelju navodi da je Hadži Mujaga posjećivao brojne dershane, mjesta na kojima su predavanja držala najistaknutija imena bošnjačke vjerske inteligencije s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Kako navodi Hadžibajrić, u dershani Kuršumlije medrese, Hadži Mujaga je slušao petkom prije džuma-namaza ders Buharije kod reisul-uleme Azapagića, a onda Ahmeda ef. Bureka,tokom cijelog perioda održavanja ovog dersa iz Buharije. Dalje, slušao je dersove iz tefsira, odnosno tumačenja Kur’ana, po djelu En-Nesefija. Dersove tefsira slušao je kod hadži hfz. Muhameda ef. Hadžimulića, zatim hfz. Mehmeda Tevfika ef. Okića, a zatim Ahmeda ef. Bureka, također tokom njihovog cijelog perioda kazivanja ovog dersa.

Kako piše Kruško, hfz. Mehmed Tevfik ef. Okić je petnaest godina (1918–1932) držao predavanja u kući Mujage Merhemića iz oblasti tefsira. Okić je kazivao tefsir subotom poslije jacije, a iza njegove smrti kazivao je tefsir En-Nesefi u Hadži Mujaginoj kući Ahmed ef. Burek. Hfz. Ćamil Silajdžić, slušalac dersova Ahmeda ef. Bureka u Hadži Mujaginoj kući, navodi primjer kako je Hadži Mujaga cijenio dersove Bureka i kaže: “Koliko sam bio privržen Hadži Mujagi, a i on meni, ilustrovat ću to činjenicom da sam samo dva-tri puta izostao sa dersa, i to u nekoliko godina koje je držao Burek. Mujaga je prisustvovao redovno i primijetio je da mene nema i upozoravao me riječima: ‘Samo kada Burek-efendija umre, onda možeš izostati sa njegovog dersa’”, kazao je Silajdžić u intervjuu za Islamsku misao. Ipak, posebnu pažnju Hadži Mujaga je posvećivao dersovima iz Mesnevije Mevlane Dželaluddina Rumija. Dersove Mesnevije održavao je reisul-ulema Mehmed Džemaludin ef. Čaušević u Mevlevijskoj tekiji na Bentbaši, a poslije u Hadži Mujaginoj kući, gdje je danas trafostanica odmah pored Latinske ćuprije, na bistričkoj strani. Kroz cijeli period od sedamnaest godina, piše Kruško, Hadži Mujaga je slušao dersove Mesnevije. Redovita posjeta dersovima i slušanje eminentne inteligencije svog vremena, te neumorno učenje kroz klasični sistem obrazovanja, učinilo je Hadži Mujagu jednim od najučenijih ljudi tog vremena, kako će s pravom konstatirati hfz. Mahmud Traljić.

ŠEST MJESECI NA HADŽU

Iz Bosne i Hercegovine 1893. godine bilo je pedeset hadžija. Putovanje je bilo, u odlasku, preko Trsta, a u povratku preko Istanbula i trajalo je šest mjeseci. U grupi hadžija iz 1893. godine putovalo je i pet žena, tri iz Sarajeva i dvije iz Mostara. Po islamskim propisima, žena ne smije ići na hadž bez svog muža ili svog bližeg rođaka s kojim se, po šerijatu, ne smije vjenčati. Među tri sarajevske žene bila je i Mula-hanuma Merhemić sa svojim sinom Mustafom, odnosno Hadži Mujagom. Tada je Hadži Mujagi bilo tek 17 godina, ali je ovo putovanje ostavilo izuzetnog traga na ostatak njegova života.

Hadžibajrić tvrdi da, iako je Hadži Mujaga obavio hadž sa sedamnaest godina, za njega je hadž bio od odlučujućeg značaja jer ga je doživio kao strogu islamsku dužnost, ali i kao naučnu ekskurziju. “Kao mladić, Hadži Mujaga je bio odličnog pamćenja, vrlo oštrog zapažanja, jakog intelekta, pun volje i želje da sve obrede hadža shvati i razumije i tako trajno zapamti. Hadži Mujaga je zapamtio topografiju obaju harema, Meke i Medine. Izbrojao je stubove i koracima je izmjerio oba harema. Osim građevina i predmeta, on je posmatrao ljude koji su obavljali hadž i tražio je da čini ibadet u blizini onih na čijim se licima najviše odražavalo blaženstvo i duhovnost”, piše Kruško. Hadžibajrić spominje da ga je jedan hadžija-bedel s Bjelava proveo kroz mekanski harem, kazujući mu u kojoj grupi ima ili nema evlija. Svega toga se do smrti sjećao Hadži Mujaga i s posebnim zadovoljstvom o tome pričao.

Hadži Mujagina majka Mula-hanuma Merhemić preselila je 1900. godine, a Hadži Mujaga je poslije majčine smrti zatvorio trgovinu. Imanje je ostavio na čuvanje svojoj sestri Habibi i njenom mužu Ahmedu ef. Soči, a zatim je otišao na studijsko putovanje u Tursku. Kako piše Kruško, pozivajući se na jedan tekst Alije Nametka, Hadži Mujaga je, osim Istanbula i Edrena, obišao mnoge gradove u Anadoliji, a želja mu je bila posjetiti Bursu, Izmir i Konyu, te mjesta gdje su bili muhadžiri iz Bosne i Hercegovine. Najduže je ostao u Konyi, gradu gdje je ukopan Mevlana Dželaluddin Rumi. Tamo je zatekao Sarajliju Cigića, koji je nakon austrougarske okupacije Bosne napustio mevlevijsku tekiju na Bentbaši i prešao u glavnu (asitane) tekiju u Konyi. Osnove perzijske gramatike Hadži Mujaga učio je u Ruždiji, ali je fonetiku usavršio u Konyi, i to širaski izgovor. Hadži Mujaga bio je zadivljen onim što je vidio i vratio se u Bosnu kao simpatizer mevlevijskog tarikata. Sigurno je ovo putovanje ostavilo značajnog traga na Hadži Mujagu i da je umnogome doprinijelo njegovom intenzivnijem zanimanju za Mesneviju, koju će kasnije tumačiti.

NARODNI UNIVERZITET

Hadži Mujaga je redovno išao u džamiju, odnosno klanjao namaze u džematu. Iz poniznosti je sjedio u ćoškovima na dnu džamije i vrlo je često išao na dženaze, naročito ako je umrli pripadao siromašnijem sloju ljudi. Kako piše Kruško, zvali su ga “sirotinjska majka” – toliko je pazio sirotinju – kod Hadži Mujage prvi je iftar bio za sirotinju, a onda se kroz čitav ramazan mijenjalo. Ljudi su željeli i tražili da ih Hadži Mujaga spusti u kabur i često je bio vasi-muhtar, izvršilac smrtne oporuke. O pobožnosti Hadži Mujage govori nam i činjenica da je desetak posljednjih godina svog života postio, bez prekida, Davudov post, što znači da je mimo ramazana postio svaki drugi dan u godini. Kada bi hfz. Halid ef. Hadžimulić govorio o svom učitelju Hadži Mujagi Merhemiću, kako bilježi Šaban Gadžo u knjizi Šta se slušalo i čitalo kod Hadži Hafiza, rekao bi: “Ne znam s koje strane da ga predstavimo, nećemo pogriješiti. Šala nije, koliko je samo u ovoj kotlini, Sarajevu, bilo dobrih ljudi – evlija, a Hadži Mujaga ih je sve pretekao, pretekao ih je svojim vrlinama.” Od njegove djece troje su bili hafizi, a i on je sam bio hafiz Kur’ana.

Preko pedeset godina kuća Hadži Mujage Merhemića bila je pravi narodni univerzitet. Kako navodi Kruško, Hadži Mujaga je u muškoj avliji svoje kuće 1935. godine sagradio posebnu prostoriju, dergah, koju su posjetioci nazivali dershanom. U svojoj je kući Hadži Mujaga redovito organizirao svečanosti povodom odabranih dana islamskog kalendara na kojima su se čitali klasični spjevovi, kao što su Miradžija i Bedrija. Hadži Mujaga je čitao, prevodio i tumačio perzijske klasike: Pendnamu šejha Feriduddina Attara (moralno-didaktički spjev sufijske etike, od jeseni 1933. do 29. maja 1935); Đulistan šejha Sadija Širazija (dersovi su održavani subotom uvečer, a prevođenje i tumačenje završeno je 1938. godine); Divan Hafiza Širazija (Hadži Mujaga je počeo prevoditi i tumačiti Divan 18. decembra 1938, a dersovi su završeni 24. marta 1941. Dersovi su održavani ponedjeljkom uvečer, a na njih su redovno dolazili Fejzullah ef. Hadžibajrić, Hamdija Čemo i Mehmed Mujezinović, autor kapitalnog djela Islamska epigrafija Bosne i Hercegovine. Na dersove iz Divana povremeno je dolazio i Mehmed ef. Handžić); Bostan šejha Sadija Širazija (od 31. marta 1941. do 15. juna 1942. godine. Tokom prevođenja i tumačenja Bostana nacistička Njemačka napala je Jugoslaviju i bombardirala kuću Hadži Mujage kraj Latinske ćuprije, istu onu u kojoj je reis Džemaludin ef. Čaušević od 1917. do 1928. držao dersove iz Mesnevije. Hadži Mujaga je nakon bombardiranja pretraživao ruševine tragajući za rukopisima knjiga, ne obazirući se na materijalnu štetu načinjenu samom objektu i drugim materijalnim vrijednostima u njemu.) i Mesneviju Mevlane Dželaluddina Rumija.

Dersovi prevođenja i tumačenja Mesnevije u kući Hadži Mujage otpočeli su 6. jula 1942. godine, kada je Mehmed ef. Handžić održao uvodno predavanje na arapskom jeziku. Naredne sedmice, u srijedu 13. jula, Hadži Mujaga je održao svoje prvo predavanje iz Mesnevije, ne prekidajući to sve do svoje smrti 1959. godine. Komunistička vlast zabranila je 1947. godine veća okupljanja po kućama, pa su od tada dersovi Mesnevije kazivani pred užim krugom, sastavljenim od samo četiri slušaoca: starim hodžom Abdulahom ef. Fočakom, Fejzulahom ef. Hadžibajrićom, hfz. Esadom Sabrihafizovićem i Mehmedom Mujezinovićem.

TEKBIRI IZ HILJADU GRLA

Posebnu pažnju Hadži Mujaga posvećivao je sarajevskim džamijama, a jedan zapis Hadžimulića svjedoči o ulozi koju je Hadži Mujaga imao u očuvanju džamija u vrijeme komunizma. Hadži hafiz Halid ef. Hadžimulić u svojoj hutbi iz 2003. godine spominje desetak džamija srušenih u komunizmu, te ulogu koju je odigrao Hadži Mujaga Merhemić u sprečavanju daljnjeg rušenja džamija: “Za vrijeme komunističkog režima srušeno je desetak džamija. Nakon desetak godina vladavine, sjetili su se da bi nekog trebalo upitati. Ondašnji predsjednik vakufskog sabora Sulejman-beg Filipović pozvao je Hadži Mujagu Merhemića. Pozvao ga je u Vakufsku direkciju na razgovor. Kad se vratio s tog razgovora, kaže meni kad smo prolazili preko Latinske ćuprije šta im je rekao: ‘Ako mislite saradnju s’ muslimanima, ne smije se više oboriti nijedna džamija’”, kazao je Hadžimulić, istaknuvši da poslije tog Hadži Mujaginog nastupa nije srušena nijedna džamija u Sarajevu.

Hadži Mujaga je svoj Šebi-arus doživio u ponedjeljak 23. marta 1959. godine (14. ramazan 1378. h. g.). Alija Nametak u Sarajevskom nekrologiju ističe da je Hadži Mujagina dženaza bila najveća u Sarajevu koju je on upratio. Iako je bila sredina ramazana, a dženaza je bila poslije ikindije, kada su, prirodno, ljudi gladni i žedni – iznemogli od posta, ipak su prisutni nosili Hadži Mujagu od Begove džamije do Hambine carine, na rukama, uzdignuto iznad ramena. Alija Nametak ističe da je bio svjedok kako su se ljudi tiskali da dohvate tabut kao kakvu svetu relikviju, a kad je tabut iznesen izvan gradskog naselja, odjeknuli su tekbiri iz hiljadu grla, što je izvanredno impresivno djelovalo, tako da nije ostao niko a da mu oči nisu pustile suzu.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Kako spasiti domaći turizam? Možda nije dovoljno za spas, ali vrijeme je da svi pokažemo dozu solidarnosti prema turističkim radnicima u Bosni i Hercegovini i da ove godine odmore provedemo u vlastitoj zemlji. Imamo kvalitetnih turističkih destinacija, ljepota od kojih zastaje dah, mnogo toga što smo trebali posjetiti i vidjeti, a još nismo. Vrijeme je da to učinimo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!