fbpx

Književnost Azerbejdžana u našoj tradiciji

U sakralnoj tradiciji ilahija i kasida u Bosni i Hercegovini stoljećima se uče i stihovi Imadeddina Nasimija, azerbejdžanskog pjesnika iz 14. stoljeća. Čuven je njegov tekst Hrku srama i prezira na sebe sam obukao, čija se prva strofa u našim tekijama danas najčešće uči u originalu, a ostatak teksta u prijevodu na bosanski jezik

 

 

Piše: Hamza RIDŽAL

Teritorij današnjeg Azerbejdžana stoljećima je bio prostor na kojem je nastajala izvanredna književnost na dvama jezicima: perzijskom i azerijskom dijalektu turskog jezika, koji neki definiraju kao zaseban jezik iz porodice turkijskih jezika. Brojni klasici orijentalno-islamske književnosti ili su pripadali Azerima u etničkom smislu, ili su rođeni i živjeli na teritoriji današnjeg Azerbejdžana. Među njima su Sejjid Imadeddin Nasimi, Nizami Gendževi, Muhammed bih Sulejman Fuzuli, Hakkani Šivani, Jahja Širvani i brojni drugi pjesnici koji su izvršili ogroman utjecaj na glavne tokove klasične orijentalno-islamske književnosti. Ti utjecaji bili su toliko veliki da s pravom možemo reći kako divanska književnost Bošnjaka mnogo duguje ovim klasicima.

Napisano je nekoliko studija o utjecaju ovih i drugih kolosa “književnosti civilizacije” na bošnjačke divanske autore, među kojima posebno treba istaknuti briljantnu studiju Amine Šiljak-Jesenković Odrazi ljubavnih mesnevija u stihovima bošnjačkih divanskih pjesnika. Uključivanjem u orijentalno-islamski kulturni krug Bosna i Bošnjaci priključeni su nadnacionalnoj kulturi koja je svoje književne izraze gradila na zajedničkom sistemu metafora i simbola, pa otud brojne sličnosti u tekstovima naših divanskih pjesnika s onima s područja današnjeg Azerbejdžana, Irana, Turske… U nastavku ćemo podsjetiti na neka važna imena te velike kulture, prije svega ona koja se vezuju za prostor današnjeg Azerbejdžana, čija su se djela čitala, prepisivala i iz njih se crpila inspiracija i na području Bosne i Hercegovine.

NIZAMI

Nizami se nesumnjivo svrstava u red najsjajnijih zvijezda na nebu perzijske klasične pripovjedačke književnosti. Kako piše Bećir Džaka u Historiji perzijske književnosti, Nizami se, po svoj prilici, rodio u gradu Gendži, u današnjem Azerbejdžanu, u zakavkaskoj oblasti 1141. ili 1147. godine. Ima i mišljenja da je rođen na području današnjeg Iraka, a sigurno je da je najveći dio života proveo u Gendži.

Njegove ljubavne poeme, kako piše Mohammad Ja’afar Yahaqqi u knjizi Kratak pregled historije perzijske književnosti, dosegnule su takvu popularnost da su pronijele njegovo ime po cjelokupnom geografskom prostoru na kojem se koristio i njegovao perzijski jezik, od središnjih i istočnih oblasti pa sve do Indijskog potkontinenta. “Njegove poeme su pokrenule cijeli talas lirskih i ljubavnih pripovijesti u perzijskoj književnosti. Tu prije svega mislimo na njegovo Petoknjižje (Hamsu) ili Pet riznica (Pandž gandž), što je skupni naziv za jedno etičko-didaktičko djelo s irfanskim koloritom pod naslovom Riznica tajni (Mahzan el-esrar), i pet ljubavnih poema: Husrev i Širin, Lejla i Medžnun, Aleksandrida, Sedam princeza ili Knjiga o sreći (Haft paikar ili Ikbalnama), od kojih je svaka na svoj način poslužila kao osnova i model sličnim djelima pjesnika sljedeće generacije”, piše Yahaqqi.

Nizamijeva mesnevija iščitavana je i prepisivana u našoj domovini. Jedan njezin primjerak sačuvan je u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, a jedan prijepis ovog djela, kako navodi Šiljak-Jesenković, čuva se i u zbirci Orijentalnog instituta u Sarajevu. To neporecivo svjedoči o prisustvu ovog pjesnika i na području Bosne i Hercegovine. Nizami je i danas prisutan u prijevodu na bosanski jezik. Godine 2002. Mehmed Karahodžić preveo je Nizamijevo djelo Medžnun i Lejla, jednu od najpopularnijih ljubavnih priča svjetske književnosti, koje je u nekim našim školama uvršteno i u obaveznu lektiru.

SEJJID IMADEDDIN NASIMI

U sakralnoj tradiciji ilahija i kasida u Bosni i Hercegovini stoljećima se uče i stihovi Imadeddina Nasimija, azerbejdžanskog pjesnika iz 14. stoljeća. Čuven je njegov tekst Hrku srama i prezira na sebe sam obukao, čija se prva strofa u našim tekijama danas najčešće uči u originalu, a ostatak teksta u prijevodu na bosanski jezik.

Kako u predgovoru knjige Sejjid Imadeddin Nasimi: stihovi koji pozivaju na savršenstvo piše Tejmur Kerimli, Sejjid Imadeddin Nasimi (1369–1417) jedan je od najvećih mislilaca i uglednika azerbejdžanskog naroda 14. stoljeća. “Pjesnik je stvarao i pisao svoja djela na sva tri književna jezika islamskog istoka. Ali najpoznatiji je po svojim besmrtnim gazelima (kratke lirske poetske forme), napisanim na azerbejdžansko-turkijskom jeziku”, ističe Kerimli. Detalji o pjesnikovom životu izgubljeni su u maglini stvarnosti, legendi i predaja. Nakon što je pristupio hurufijskom tarikatu 1387. godine, Nasimi je počeo putovati gradovima islamskog svijeta pjevajući o čudesnim otkrovenjima i uzvišenoj Istini do koje je došao. Ulema njegovog vremena smatrala je njegove pjesme provokacijom, bogohuljenjem koje mora biti kažnjeno.

Prema predaji koju navodi Kerimli, jedan Nasimijev učenik bio je pritvoren i osuđen na smrt jer je čitao Nasimijeve gazele. Kad je doveden na mjesto egzekucije, Nasimi je izašao iz gomile i saopćio da je on autor tih stihova. Tako je spasio mladića, ali je onda sam osuđen na smrt. Čak ni užasno mučenje nije moglo slomiti njegovu vjeru. Nakon što je zbog gubitka krvi postao blijed, čuo je jednog od egzekutora da ga pita zašto je problijedio ako je Istina u njemu, kako je to isticao u svojim pjesmama. Na to je Nasimi, skupivši posljednje atome snage, odgovorio: “Ja sam Sunce Istine, dižem se ka nebesima Vječnosti. A na svome zalasku Sunce blijedi.”

FUZULI

Ako je Nizamijeva mesnevija o Medžnunu i Lejli najpoznatija mesnevija na tu temu na perzijskom jeziku, onda je Fuzulijeva mesnevija o Medžnunu i Lejli najpoznatija na azerijskom. Mehmed Fuzuli rodio se 1494. godine na području današnjeg Iraka (u Nedžefu ili Kerbeli) i smatra se jednim od najznačajnijih divanskih pjesnika azerbejdžanske književnosti. Svoj divan napisao je na tri jezika: maternjem azerijskom, arapskom i perzijskom jeziku. Također je poznat po svojim radovima iz matematike i astronomije.

Jedan sačuvani prijepis ove mesnevije čuva se i danas u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, što svjedoči o prisustvu ovog pjesnika na našem području. Zanimljivo da se u Institutu “Mehmed Fuzuli”, instituciji pri Akademiji nauka Azerbejdžana, čuva autograf djela Alauddina Sabita Užičanina iz 1712. godine. Sabit je najcitiraniji i najviše istraživani divanski pjesnik s ovih prostora. “Još je češki orijentalist Jan Rypka (1886–1968) u prvoj četvrtini prošlog stoljeća napisao doktorsku tezu o ovom pjesniku, a o njemu su pisali i Bašagić, i Handžić, i Alija Bejtić, i Ešref Kovačević (koji je preveo Sabirovu Miradžiju), i Fehim Nametak, te je i Adnan Kadrić uradio i 2007. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu odbranio doktorsku tezu pod nazivom Lingvističkostilistička analiza pjesničkog stvaralaštva Sabita Alaudina Bošnjaka, a njegov rad predstavlja prvu opširnu književnoestetsku valorizaciju Sabitova djela”, piše Šiljak-Jesenković.

HAKKANI ŠIRVANI

Na početku poglavlja o Širvaniju Bećir Džaka objašnjava da je prostor današnjeg Azerbejdžana imao posebnu važnost, a da su pjesnici s ovog područja njegovali zaseban stil. “Upotrebljavali su perzijski jezik, ali sa dosta turskih riječi i konstrukcija koje ne susrećemo kod horosanskih pjesnika”, ističe Džaka. Od svih pjesnika što su s područja Azerbejdžana pisali između 11. i 13. stoljeća, Džaka posebnu pažnju posvećuje dvojici: Nizamiju i Hakkaniju.

Hakkani Širvani rodio se oko 1120. godine, a porijeklom je iz zanatlijske porodice. Imao je veoma buran život, koji je opjevao u svojim kasidama. Iza sebe je ostavio tri hiljade distiha, a imao je nadimak Hassanul-adžem – Hasan stranaca. Nadimak je dobio po Hasanu b. Sabitu, pjesniku Božijeg poslanika Muhammeda, a. s., koji je pjevao kaside u čast Muhammeda, a. s. Hakkani je autor prve mesnevije na perzijskom jeziku, ali je ipak poznatiji po svojim kasidama.

Nakon što je postao slavan, dobio je poziv od seldžučkog sultana Sendžera, ali je sultan ubijen dok je Hakkani bio na putu ka dvoru. Odlučio je otići na hadž pa je, kako navodi Džaka, tokom boravka u Bagdadu dobio poziv od abasijskog halife da ostane na dvoru, što je Hakani odbio. “Izgleda da su ovaj put na hadž i posjeta Muhammedovom, a. s., grobu i drugim svetim mjestima učinili da se kod Hakanija počnu buditi sufijske sklonosti koje su se i ranije kod njega javljale, ali ne kao sada. (…) Na sufijsko opredjeljenje Hakanija imalo je uticaja i njegovo poznanstvo sa sufijskim pjesnikom Sanaijem”, piše Džaka, ističući da je upravo u Sanaiju Hakkani vidio uzora. Prema riječima Elvira Musića, Hakkani je ponajbolji pjesnik kaside, te je izvjesno da je utjecao i na bošnjačke divanske autore koji su pjevali u ovoj formi. Posebno mjesto u bošnjačkoj divanskoj književnosti pripada žanru kaside, a istaknuto ime ove književne forme bio je upravo Širvani.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!