Knjige koje smo trebali

Nova izdanja Orijentalnog instituta

Piše: Hamza RIDŽAL

 

U proteklih nešto više od godinu dana Orijentalni institut u Sarajevu objavio je četiri izuzetne naučne studije koje su obogatile naša saznanja ne samo o orijentalnoj filologiji već i o orijentalno-islamskoj i bošnjačkoj književnosti. Riječ je o naslovima: Kaside bosanskih pjesnika na arapskom jeziku dr. Dželile Babović, Kontrastivna metoda u opisu bosanskog i turskog jezika u Bosni u 19. stoljeću dr. Adnana Kadrića, Uvod u historiju i teoriju poetske forme mesnevija na turskom jeziku dr. Amine Šiljak-Jesenković i Klasično pjesništvo na arapskom, perzijskom i turskom jeziku: poetološki pristup prof. dr. Esada Durakovića. Zbog značaja ovih naučnih djela za orijentalnu filologiju, ali i bosnistiku, u nastavku ćemo dati kratak osvrt na svaku knjigu pojedinačno.

KASIDE BOSANSKIH PJESNIKA NA ARAPSKOM JEZIKU

Knjiga Kaside bosanskih pjesnika na arapskom jeziku dr. Dželile Babović predstavlja proširenu i modificiranu verziju doktorske disertacije odbranjene na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Djelo je, kako naglašava autorica u Uvodu, nastalo kao rezultat želje i potrebe da se naučnoj i široj javnosti predstavi ovaj itekako značajan segment bošnjačkog književnog stvaralaštva te da se otkriju do sada nepoznate ili nedovoljno dobro valorizirane estetske dimenzije u poetskoj formi kaside na arapskom jeziku. Ovo djelo omogućava potpuniji i drugačiji uvid u bošnjačko književno naslijeđe na arapskom jeziku, problematizirajući jedno uvriježeno mišljenje ponavljano kroz literaturu da je arapski jezik u Bosni u doba osmanske vladavine bio zastupljen tek u djelima teološke provenijencije. Autorica smatra da je takvo mišljenje bilo na štetu valjanog vrednovanja književnosti Bošnjaka na arapskom jeziku. “Iako je nesporno da su naučna i religijska djela na arapskom jeziku kod Bošnjaka mnogobrojnija u odnosu na djela iz umjetničke književnosti, ni u kom slučaju ne smije se zanemariti poezija na arapskom jeziku koja svojim kvalitetom ne zaostaje za poetskim standardima klasične arapske književnosti i, što je vrlo značajno napomenuti, ondašnjim trendovima u orijentalno-islamskoj poeziji”, piše Babović. Knjiga u fokus zanimanja stavlja odabrani korpus kasida bošnjačkih autora nastalih od 16. do 18. stoljeća. Najveća vrijednost ove knjige u tome je što kaside koje su predmetom ove naučne analize do sada nisu izučavane i istraživane, pa je ovo ujedno i prvi put da se široj javnosti na bosanskom jeziku predstavljaju neka od veoma važnih imena bošnjačke književnosti na arapskom jeziku, odnosno, bošnjačke divanske književnosti uopće. Autorica je, pored veoma dobrih prijevoda i sjajne analize stihova naših pjesnika na arapskom jeziku, pozicionirala njihovo djelo u odnosu na klasičnu arapsku poeziju te donijela i biografije pojedinih bošnjačkih autora koji su do sada bili potpuno nepoznati široj javnosti.

KONTRASTIVNA METODA U OPISU BOSANSKOG I TURSKOG JEZIKA U BOSNI U 19. STOLJEĆU

Ova studija dr. Adnana Kadrića u fokus svog zanimanja stavlja djelo Bosanski turski učitelj autora Ibrahima Berbića. To djelo štampano je 1893. godine u Istanbulu i veoma je važno u kontekstu bosanske jezikoslovne tradicije i prvih nagovještaja kontrastivne metode u našoj lingvistici. Riječ je, ustvari, o veoma popularnoj dvojezičnoj gramatici koja nije bila nezapažena neposredno nakon vremena njenog pisanja. “U Bosni se Berbićeva gramatika nalazi u gotovo svim bibliotekama u kojima se nalaze alhamijado tekstovi, periodika i literatura o Bosni s kraja 19. stoljeća, a različite bilješke i dopune na marginama upućuju na vrlo vjerovatnu mogućnost da se to djelo koristilo i u određenim učenim krugovima, koji su nastavili opismenjavanje na arebici i u vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini”, piše Kadrić. On čitaoca detaljno upoznaje s političkim, društvenim i kulturnim tokovima u Bosni i Hercegovini u drugoj polovini 19. stoljeća, omogućivši mu kontekstualiziranje Berbićevog djela i u intelektualne tokove tog vremena. Time Kadrić skreće pažnju na značaj Berbićeve gramatike u vremenu promjene kulturnih paradigmi u Bosni i Hercegovini te ukazuje na njenu važnost za historiju bosanske lingvistike. Posebno pažnju autor posvećuje kontrastivnoj metodi u Berbićevom djelu, što je istaknuto i u naslovu Kadrićeve studije, što ovu knjigu svrstava u red striktno naučnih studija koje bi mogle biti od koristi više bosanskim turkolozima i osmanistima nego široj javnosti.

UVOD U HISTORIJU I TEORIJU POETSKE FORME MESNEVIJA NA TURSKOM JEZIKU

Teško je bilo očekivati da će nova knjiga dr. Amine Šiljak-Jesenković dostići standarde koje je ova naučnica postavila u svojoj prethodnoj knjizi Odrazi ljubavnih mesnevija u stihovima bošnjačkih divanskih autora, o kojoj smo pisali u Stavu. Ipak, Šiljak-Jesenković ponovo je bila na razini zadatka i izuzetno visokih naučnih standarda koji krase njene knjige. Još važnije, ni ovoj knjizi ne nedostaje interpretativna dubina koja je tako rijetka u bosanskohercegovačkoj naučnoj zajednici. Njena nova knjiga Uvod u historiju i teoriju poetske forme mesnevija na turskom jeziku izuzetan je spoj dijahronog presjeka historije pjesničke forme mesnevije na turskom jeziku i sinhronog uvida u poetičke aspekte i semantiku ljubavnih mesnevija. Knjiga je konceptualno uređena u tri veće cjeline. U prvoj autorica vodi čitaoca kroz historiju forme mesnevije na turskom jeziku od 14. do 19. stoljeća, nudeći tematsku klasifikaciju ove forme i povlačeći paralele s mesnevijama na perzijskom jeziku. Drugi dio knjige bavi se uvodnim dijelovima mesnevija, njenim poetičkim načelima i specifičnostima njenog tematskog dijapazona. Treći dio knjige, Gramatika i semantika ljubavne mesnevije, pisan je za sladokusce s istančanim osjećajem za žanrovske specifičnosti mesnevije i značenjske dubine sufijske simbolike. Stječe se dojam da su dva prethodna poglavlja napisana tek kao uvod u posljednje i najvažnije poglavlje. U njemu se autorica bavi značenjskim slojevima teksta osvjetljavajući dubine mesnevije kao žanra, one dubine do kojih ne dopire čitalačka svjetlost većine čitalaca (pa i istraživača) divanske književnosti. Upravo se u ovom poglavlju Šiljak-Jesenković izdvaja iz većine naučnika koji se bave divanskom pismenošću.

KLASIČNO PJESNIŠTVO NA ARAPSKOM, PERZIJSKOM I TURSKOM JEZIKU: POETOLOŠKI PRISTUP

Moglo bi se reći da je nova knjiga prof. dr. Esada Durakovića sinteza njegovih dosadašnjih radova kojima je godinama plemenio i bogatio bošnjačku i bosanskohercegovačku nauku. Kad kažemo sinteza, nipošto ne mislimo da je riječ o knjizi koja tek reproducira ranija Durakovićeva naučna saznanja, već o studiji koja iznova promišlja važna pitanja klasične arapske, perzijske i turske književnosti, ovog puta ih sagledavajući u korelaciji i poetološki ih tretirajući kao cjelinu, kao dio jednog nadnacionalnog sistema. Sam poetološki pristup, kao što ističe i autor u Uvodu, veoma je deficitaran u odnosu na neke druge pristupe. Razlog tome može biti i pitanje kompetentnosti istraživača ili naučnika, jer poetološki pristup u svoj metodološki okvir usisava i historiju i teoriju književnosti, zahtjevajući pritom izuzetan interpretativni napor i književnokritički aparatorij kako bi se određeni književni fenomen sagledao prije svega kao imanentan fenomen, ali i fenomen s kompleksnim kotekstualnim aspektima i intertekstualnim relacijama. S obzirom na navedeno, teško da je ijedan bosanskohercegovački naučnik pozvaniji od Durakovića da poetološki pristupi izradi knjige s ovakvo neskromnim naslovom. Ipak, jedna je takva knjiga bila nasušno potrebna kako orijentalnoj filologiji, tako i bosnistici u Bosni i Hercegovini. Knjiga skreće pažnju na dodirne tačke klasične arapske, perzijske i turske književnosti i dekonstruira utvrde u koje su zatočene etnički nominirane književnosti. Kako na skoro 400 stranica dokazuje Duraković, te su utvrde tek označitelji za jezik, a ne etnicitet. Oni se mogu sagledavati i kao zasebni svjetovi, ali tek u poetološkom pristupu dobivaju dublja značenja i nadilaze vlastite jezičke okvire postajući jednom višom nadnacionalnom i nadjezičkom cjelinom čiji su dio. Smjeli zaključci, potkovani veoma snažnim argumentima, mogli bi biti ispitani i na korpusu bošnjačke divanske književnosti kojoj nijedan od triju orijentalnih jezika nije primarno inherentan, a koja se realizirala u svakom

PROČITAJTE I...

: Sevdalinka nije bosanska ljubavna pjesma, regionalna ljubavna pjesma, južnoslavenska ljubavna pjesma, ona je bošnjačka usmena ljubavna pjesma – posebna vrsta. A postala je kasnije i bosanska, i južnoslavenska u jednom širem smislu zahvaljujući njenom prihvatanju u šire okvire. Mi tačno danas književnohistorijski možemo rekonstruirati taj put širenja i prihvatanja sevdalinke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!