Knjiga i dugometražni dokumentarni film kao podsjećanje na bend “KUD Idijoti”: Sastav čudaka i sjajnih rokera

KUD Idijoti” bili su četvorka koju je predvodio karizmatični pjevač duge kose i nevjerojatne scenske uvjerljivosti Branko Črnac Tusta, gitarista i kompozitor bio je Saša Milovanović, umjetničkim imenom Sale Veruda, bas-gitaru je držao Nenad Marjanović Dr. Fric, dok je za bubnjevima sjedio Diego Bosusco Ptica. Pjevali su o maštanoj slobodi, protiv svih tabua i autoriteta, svoje su pjesme napojili karakterističnim istrijanskim rebelijanstvom, njihov humor i ironija bili su zarazni – nisu štedjeli nikoga

Piše: Ognjen TVRTKOVIĆ

 

Godina je 1987. Svibanj mjesec. U jednoj od gradskih kafana u Subotici sam u ulozi umjetničkog direktora sjedio s članovima žirija Jugoslavenskog festivala popularne muzike mladih, poznatijeg kao Subotički festival. Pred nama se dva dana pred zvanični početak programa pojavila grupa čudnih momaka duge kose s demižonom vina u ruci i predstavila se kao pulski “KUD Idijoti”, jedni od učesnika u zvaničnom programu . Prvi koji su prerano banuli i mi smo u šali zaključili da će, ako su već došli prvi na start, i pobijediti.

Šala se pretvorila u stvarnost: u žestokoj konkurenciji drugog vala ta je četvorka svojim energičnim nastupom pokrenula publiku u punoj sportskoj dvorani, sve pjesme pjevale su se od prve do posljednje strofe, makar je iza njih bila tek jedna audiokazeta karakteristična naslova Legendarni U Živo, izašla godinu prije kod opskurne etikete “Slovenija” iz Kopra. I publika i žiri odlučili su hametice da su oni najbolji i dodijelili im prve nagrade, a sve to u žestokoj konkurenciji u kojoj su bili tako važni i veliki sastavi kakvi su skopski “Mizar”, CZD iz Maribora, “Indust-Bag” iz Metlike, riječki “Grad”, splitska “Kazna za uši” i drugi. Svaki od ovih sastava nastavit će djelovati s velikim uspjehom, ali povijest sastava neobična imena “KUD Idijoti” razlikovala se od svega što se do tada i poslije dešavalo na sceni bivše nam domovine.

“KUD Idijoti” bili su četvorka koju je predvodio karizmatični pjevač duge kose i nevjerojatne scenske uvjerljivosti Branko Črnac Tusta, gitarista i kompozitor bio je Saša Milovanović, umjetničkim imenom Sale Veruda, bas-gitaru je držao Nenad Marjanović Dr. Fric, dok je za bubnjevima sjedio Diego Bosusco Ptica. Pjevali su o maštanoj slobodi, protiv svih tabua i autoriteta, svoje su pjesme napojili karakterističnim istrijanskim rebelijanstvom, njihov humor i ironija bili su zarazni – nisu štedjeli nikoga, pa ni sebe. Uz to su bili sjajno uvježbani, njihova je muzika nosila ogromnu dozu energije i strasti, posebno Tusta, čiji su scenski nastupi ostajali u trajnom sjećanju po neobuzdanosti i upečatljivosti, a sve to vrijeme i on i ostali članovi sastava radili su na škverovima brodogradilišta “Uljanik”; istog imena bio je i poznati rok-klub u Puli. Sve će to biti prekinuto u listopadu 2012. godine, kada pjevač Tusta prerano umire, sakupivši na svojoj sahrani već ranije uništenu Jugoslaviju. Nakon toga će nestati i brodogradilište i rok‑klub “Pula” bez sastava “KUD Idijoti” i svega ostalog nikada neće biti isti, da ne kažemo bolji.

Između ova dva datuma, dakle od trijumfalne pobjede u Subotici pa sve do Tustine smrti, tekla je jedna karijera kakve nije bilo, niti će biti na našoj sceni. Studijski album izdan za male etikete, tek pred kraj karijere i za zvanične izdavačke kuće, njih devet studijskih, plus jedan koncertni, sjajni koncertni nastupi, od kojih u sjećanju ostaje onaj s njihovim uzorima, američkom protopank grupom “The Ramones” u ljubljanskoj hali “Tivoli”, svirali su po cijeloj Jugoslaviji, čak i u mjestima u kojima je s njihovom čudnom pojavom rok prvi puta stupio na scenu lokalnih dvorana, išli su u Italiji i u Njemačku i Švicarsku, i napisali niz nezaboravnih pjesama koje su danas, čini se, aktualnije nego ikada prije.

Bili protiv svih tabua i mitova, i u onoj domovini, a i u “lijepoj našoj”, držali se stameno i oporbenjački, kako to i priliči istinskim Istrijanima i radnicima. Pogledajte samo neke od naslova: Ja sjećam se, Cirkus, Ratna pjesma, Blago budalama, Kad sunce opet zađe, Kako da živim bez para, Maja ili Rodna gruda i  ..bem Ti rat, Neću da radim za dolare, To nije mjesto za nas, Red i palica i mnoge, mnoge druge. U tom kontekstu njihove pank-verzije borbenih pjesama O Bella Ciao i Bandiera Rossa činile su se ne kao tek puki čin pokazivanja tko su i kakvi su nego kao integralni dio njihovog pogolemog opusa koji je opet ispjevavao istu onu oporbenjačku, borbenu strast, kao i te slavne borbene pjesme.

I onda će koncem 80-tih otići na jedan festival na jug Italije i na koncu zasvirati, što će izazvati lokalne desničare u publici da prekinu koncert, a uz pomoć karabinjera. Nastao je diplomatski skandal jer je bila riječ o zvaničnoj suradnji Jugoslavije i Italije i tek se nakon intervencija sve smirilo.

Bosna i Hercegovina, a Sarajevo posebno, bili su i ostali gradovi regija gdje su “KUD Idijoti” imali fanatično sljedbeništvo. Prve su velike koncerte nakon trijumfa u Subotici imali baš u gradu na Miljacki, bili su to ne koncerti (Obala pa CDA) nego erupcije vulkana s obaveznim kolektivnim pjevanjem svih pjesama. U grad na Miljacki doći će odmah po završetku rata da bi mu odali počast na koncertu koji je održan u zgradi željezničke stanice, između mnogo nastupa i prije rata i poslije skoro do tragičnog odlaska Tuste 2012. godine. Ovaj je autor nalazio grafite poput “KUD Idijoti prođu, tu trava ne raste” i slične u najzabitijim krajevima Bosne ponosne, da je to naprosto za ne vjerovati. “KUD Idijoti” su se sami nazvali samoironično legendama, na koncu su to doista i postali.

Sve ovo i više od toga potvrđuje se ovih dana kada u naletima dobijamo svjedočenja o tom sastavu čudaka i sjajnih rokera, pankera tek uvjetno rečeno; mislim da su oni zahvatali u tkivo rok-kulture mnogo šire negoli bi se to dalo iskazati jednostavnim terminom pank-rok. Pokazalo se to kad su sa svojim idolima, američkom protopank grupom “The Ramones” svirali u “Tivoliju”, pokazavši da su u potpunosti dorasli svojim velikim i svjetski slavnim uzorima, koji su im na koncu i čestitali. Prvo smo se dočepali jednog od prvih primjeraka knjige koju pod naslovom Život sa idi(j)otima ispisuje bivši basist Nenad Marjanović Dr. Fric ( beogradsko izdanje “Dallas Records” i Društvo za razvoj i istraživanje muzike), dok smo ovih dana odgledali s uzbuđenjem i dugometražni rokumentarac koji pod jednostavnim nazivom Tusta potpisuje puležanski režiser Andrej Koroljev (kino “Meeting Point”, 18. listopada pa nadalje).

Na koncu, ovih nam dana stiže i informacija da je reiizdanje CD-a, a sada i LP-a koncertne ploče Gratis Hits Live! obara sve rekorde u Hrvatskoj i nalazi se na samom vrhu rang-lista. Dr. Fric je već iskušan pisac, nakon što je napustio “KUD Idijote” nastavio je raditi, najviše u društvu s bubnjarom Pticom, u raznim medijima. Od radija do TV-a i od novina, pa do pisanja knjiga. To se i da zapaziti kad se čita ovo nadasve pitko štivo. Nema odmaka pa ma koja cijena bila, on govori i o svom sastavu i o društvu koje ga okružuje sa zaraznim analitičkim duhom i s humorom koji zna biti ubitačan.

Slično je i s filmom, podugačak je, ali on kaptira neke od temeljnih osobina Tuste, radnički vođa, sindikalni vođa, predradnik u “Uljaniku”, muž, a tri braka iza sebe, potom teški bolesnik koji se bori svim snagama da se stavi na noge. A između karizmatski pjevač koji na sceni daje sve od sebe, gori, gori do trenutka kada nas definitivno napusti. Stepenice iza rok-kluba “Uljanik” vrlo su brzo nazvane po njegovom imenu; legenda kaže da se niti HDZ-ovi zastupnici nisu protivili, mada su ih “KUD Idijoti” znali dobrano napasti. Za autora ovih redaka koji je s njima živio bez ostanka ovi su dokumenti rezanje rana na srcu, ali to je ono što je “KUD Idijote” napravilo grupom bez premca na ovim prostorima.

PROČITAJTE I...

Čuo sam kako u kafečajnicama u Novom Pazaru ljudi koji idu u tekije raspravljaju o alegorijskom značenju neke basne iz Rumijeve Mesnevije, iako među njima ima i šofera, građevinskih radnika i onih koje poezija nikada nije zanimala. Oni čitaju Rumija zato što ga doživljavaju kao svog duhovnog učitelja i on je za njih neprikosnoveni autoritet. Pjesnika koji ozbiljno shvata svoj poziv pisanje mora podsticati i na vlastito duhovno usavršavanje, i to je ono čime poezija vraća za sav trud”

Iako je naše primarno područje djelovanja ekonomija, smatramo da su kulturna dostignuća neizrecivo važna, te ih nastojimo afirmirati kao jedan od važnih stubova progresa našeg društva. Naša odluka da budemo partneri najveće književne nagrade u Bosni i Hercegovini “25. novembar” posljedica je takvog našeg stava.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!