fbpx

Klub samo za vojnike

Major Joung Čaji, odjeven u kamuflažnu uniformu, koji nadgleda i povremeno prekida razgovor s Kimom i Ryuom, sažima uobičajenu dnevnu rutinu na sljedeći način: “Dan počinje u 6:30 ujutro s buđenjem. Morate biti odjeveni do 6:50 sati. Pjevamo himnu naše države”, kaže. Nakon toga, počinje trening. Sportaši se za upotrebu oružja obučavaju svaka tri mjeseca.

 

Takve probleme nema niti jedan drugi fudbalski klub na svijetu. Samo južnokorejski prvoligaš FC “Sangju Sangmu”. “Dobro smo započeli godinu”, priča kapiten tima Kim Kjungjung, “ali u augustu su mnogi naši najbolji igrači završili s nastupima. Svi su se vratili u svoje matične klubove.”

Niko zapravo ne zna kako će taj tim izgledati na početku sezone. “Isto je svake godine”, kaže Kim Kjungjung. “Usred sezone moramo se pregrupirati.” Tim se potpuno mijenja svakih 20 mjeseci. Kapiten koji je nedavno potpisao ugovor s francuskim timom “Girondins de Bordeaux” morao se krajem januara vratiti u svoj FC “Gangwon”. “Ovdje smo svi samo vojnici”, kaže on.

“Sangmu” je fudbalski klub u prvoj ligi stvoren samo za vojnike. Riječ je o rijetkom projektu koji se može naći samo na Korejskom poluotoku, koji je formalno u ratu gotovo 70 godina. Od 1950. godine u Korejskom ratu između sjevera i juga u tri godine umrlo je nekoliko miliona ljudi. Godine 1953. borbe su završile samo primirjem i od tada su prisutne gotovo svakodnevne prijetnje i provokacije. Svaki južnokorejski muškarac mora odslužiti 20 mjeseci vojne službe.

Lahko se stekne dojam kako je život u trajnom vanrednom stanju normalizirao kroz desetljeća u Sangju, gradu od 100.000 stanovnika u središtu zemlje. Izvan grada, u možda najpoznatijoj kasarni u zemlji, fudbalske zvijezde postaju regruti. Umjesto skupih stanova, ovdje moraju dijeliti svoje sobe, umjesto miliona dolara, tu je mjesečna plaća za mlade vojnike u protuvrijednosti od nekoliko stotina eura.

“Započeo sam svoju službu s 27 godina i zato sam bio stariji od većine”, kaže Kim Kjungjung. “Kada sam došao ovdje, odjednom sam morao pozdraviti mlađe igrače. U bilo kojem drugom klubu u Južnoj Koreji bilo bi obrnuto.” Ryu Sung-woo, 25-godišnji vezni igrač koji je igrao u FC “Bayer Leverkusen” i “Eintracht” iz Braunschweiga, osjećao se više ograničenim drugim stvarima: “Prije toga, mogao sam ujutro spavati koliko sam htio, ostavljajući svoj stan neuredan, koristeći moj pametni telefon bez ograničenja. Sve to više nije moguće, svakodnevni život organiziran je vrlo strogo.”

Major Joung Čaji, odjeven u kamuflažnu uniformu, koji nadgleda i povremeno prekida razgovor s Kimom i Ryuom, sažima uobičajenu dnevnu rutinu na sljedeći način: “Dan počinje u 6:30 ujutro s buđenjem. Morate biti odjeveni do 6:50 sati. Pjevamo himnu naše države”, kaže. Nakon toga, počinje trening. Sportaši se za upotrebu oružja obučavaju svaka tri mjeseca.

Ukoliko želite posjetiti kasarnu, brzo shvatite koliko je cijela stvar ozbiljna. Odobrenje Ministarstva odbrane bilo je potrebno za posjetu, pitanja straha od mogućeg rata su tabu. Major Čaji rado će objasniti kako su vojnici spremni za takvu vanrednu situaciju. “Redovito pričamo o patriotizmu. Učimo što radi neprijatelj i što znači biti vojnik.” Fudbaleri redovito gledaju program vojne televizije, koja opširno izvještava o Sjevernoj Koreji.

Ustajanje rano, malo novca, nimalo luksuza. Sve je to u suprotnosti s uvriježenom slikom mladih uspješnih sportaša. No, fudbaleri tvrde da nisu samo ponosni što su ovdje već su i sretni. “Čast je služiti vojni rok na ovaj način”, kaže Ryu Seung-woo. Ako ne dobijete mjesto u odredu “Sangju”, morate otići u drugu kasarnu i na taj način prekinuti profesionalnu karijeru duže od godinu i po.

Jedina iznimka bila bi pobjeda na nekom turniru za korejsku reprezentaciju, što je omogućilo Sonu Heung-Minu, igraču londonskog “Tottenhama”, osvajaču zlatne medalje na Azijskim igrama 2018. godine, da ne služi vojsku.

Budući da većina fudbalera to ipak ne može učiniti, mnogi žele u “Sangmu” jer bi to značilo da mogu održati formu tokom služenja vojnog roka. Međutim, “Sangju Sangmu” nije baš popularna ekipa. Stadion im se rijetko puni. Njihovi navijači popularniji su od tima, a najpoznatija im je pjesma Bolje smrt nego poraz. Zvuči nekako baš poput fudbala.

PROČITAJTE I...

Trijumf iz Rima ponovio je četiri godine kasnije u Tokiju, s još jednim svjetskim rekordom, ali ovaj put u patikama. Prije Bikile niko nije dva puta pobijedio na olimpijskom maratonu. Njegov podvig i dalje zadivljuje svijet i posvećene su brojne knjige.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!