fbpx

Ključ Bosne

Stari grad Ključ proglašen je 1951. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Poslije Agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992–1995) Općina Ključ je u saradnji sa Zavodom za očuvanje kulturno-historijskog naslijeđa renovirala Tabor kulu, osmanski dio Starog grada, ali je srednjovjekovni grad Ključ i dalje netaknut, prekriven je gustim rastinjem, debelim bršljenom, urastao je u stijene koje se okomito uzdižu iznad današnjeg Ključa

 

Piše: Fahrudin VOJIĆ

Odmah na ulazu u Bosansku krajinu iz smjera Sarajeva putnicima i turistima pogled zastaje na srednjovjekovnoj utvrdi koja leži na strmim liticama iznad lijeve obale rijeke Sane. Čuvar ključke doline još stražari i čuva grad od nepoželjnih posjetilaca.

Stari grad Ključ poznat je u historijskim dokumentima kao Ključ na Sani, a prvi put spominje se 1322. godine u vlasništvu plemićke porodice Hrvatinića, tačnije Vukosava Hrvatinića, strica čuvenog hercega Hrvoja, koji je sagradio kraljevski grad Jajce. Stari grad Ključ poznat je kao posljednje utočište bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, koji se ovdje sakrio bježeći od Osmanlija predvođenih sultanom Mehmedom Fatihom. Upravo zbog te posljednje epizode Bosanskog kraljevstva, Ključ i danas nazivaju kraljevskim gradom.

Stjepan Tomašević i njegova svita pobjegli su iz stolnog grada Bobovac i poslije kraćeg zadržavanja u Jajcu sklonili su se u ključku tvrđavu. Vjerujući u tadašnje saveznike, posljednji bosanski kralj prestao je sultanu davati godišnji danak, čime su on i njegovi prethodnici kupovali slobodu svog kraljevstva, a na nagovor modruškog biskupa Nikole, koji je bio legat pape Enija Silvija Pikolominija, razorio je tvrđavu koju su Osmanlije napravile na ušću Bosne u Savu kako bi zastrašivale Slavonce i Ugare.

“Ključ je u to vrijeme bio nadomak zapadne granice srednjovjekovne Bosne, a granica između Bosne i Ugarske bila je između današnjih gradova Ključa i Bosanskog Petrovca. Zbog sigurnosti, kralj je odlučio da u blizini granice sačeka razvoj događaja i, ako osmanska vojska osvoji Bosnu, planirao je da pobjegne u Ugarsku. Da je to i zaista isplanirao, dokazuje činjenica da je svoju ženu Maru poslao prema Trogiru”, kaže Nijazija Maslak, direktor Muzeja Unsko-sanskog kantona.

Supruga Mara trebala je sačekati njegovog izaslanika Nikolu Testu, koji je ranije poslan u Veneciju da od Mlečana traži oružje za odbranu. Međutim, nije sve teklo onako kako je kralj Stjepan zamislio i sultan Fatih ubrzo je stigao pred Jajce i osvojio ga nakon kratke opsade. S obzirom na to da tu nije uspio zarobiti kralja, sultan Fatih šalje svog velikog vezira Ahmet-pašu Andelovića, koji je porijeklom bio Grk, u potjeru za Stjepanom Tomaševićem. “Potjera je brzinom svjetlosti preko Kamengrada kod Sanskog Mosta prošla dolinu Sane u namjeri da krene dalje prema zapadu, jer nisu znali gdje se krije bosanski kralj”, piše Konstantin Janjičar u svojim uspomenama.

“U tim izvorima se navodi kako je jedan od mještana, nakon što je od vezirove vojske dobio jedan kolač, rekao da se kralj sakrio u Starom gradu”, ističe Maslak.

Narodne predaje kažu da je grad Ključ dobio ime po tome što je posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević predao ključ grada Osmanlijama, koje su mu rekli da će ga osloboditi nakon što se preda, a zatim su ga odvele u Jajce, gdje su ga javno pogubile. Ključ je dugo bio “ključ” za Bosnu jer se nalazio na granici srednjovjekovne države i samim tim je simbolizirao ulazak u Bosnu. Prema historijskim podacima, Ključ je dobio ime po geostrateškom i dominirajućem položaju nad svojom okolinom i zbog toga što leži na usjeku rijeke Sane i raskršću puteva što ga označava kao “ključ puteva”.

Ključ je odigrao vrlo značajnu ulogu u historiji i politici srednjovjekovne Bosne. Koliki je značaj Starog grada Ključa, pokazuje činjenica da je 1951. godine proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Poslije Agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992–1995) Općina Ključ je u saradnji sa Zavodom za očuvanje kulturno-historijskog naslijeđa renovirala Tabor kulu, osmanski dio Starog grada, ali je srednjovjekovni grad Ključ i dalje netaknut, prekriven je gustim rastinjem, debelim bršljenom, urastao je u stijene koje se okomito uzdižu iznad današnjeg Ključa.

Stari grad Ključ čine stražarska kula Lubica, zatim ulazni dio, tj. plato, koji je iz osmanskog perioda i zove se Tabor, dok je drugi dio daleko veći i isprepleten je u samim klisurama klanca, potječe iz 13. stoljeća i to je zapravo srednjovjekovni grad Ključ na Sani.

Potomci ljudi koji su živjeli na Tvrđavi Ključ osnovali su fudbalski klub kojem su dali ime svog posljednjeg kralja. Tako je nastao FK “Tomašević”, koji je u vrijeme Jugoslavije morao promijeniti ime u FK “Bratstvo”, a nakon rata u NK “Ključ”, jer je tadašnja, a i kasnija politika izbjegavala slavljenje nekadašnjeg bosanskog plemstva.

Ovdašnji fudbalski klub svoje utakmice odigrava na stadionu Pod Lubicom, a Lubica je visoka, ogromna gola stijena iznad stadiona s koje navijači ponekad znaju pratiti meč svog fudbalskog ljubimca s pogledom kakav se ne može ostvariti niti s tornjeva najvećih svjetskih stadiona. Tu na stijeni Lubici nalazi se kraljevski grad, uzidan u samom kamenu, sav od kamena. Ispod njega je rijeka Sana, s obiju strana dva vrela istog imena Zmajevac, a u sredini stadion.

Stari grad Ključ ušao je u nekoliko navrata u historiju i prije Tomaševića. U još davnije vrijeme bio je ovo grad strica Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji je “bio snažan kao Konan”. Još kao dijete osvajao je sve trofeje na viteškim turnirima srednjovjekovne Evrope i bio meta rođačkih zavjera na dvorovima. Ismijavan je da je snažan kao bik. Bježeći pred najezdom falangi ugarskog kralja Žigmunda, hrvatski kralj Ladislav donese mu krunu i preda mu narod, a sam pobježe u Rim. Tako Hrvoje posta kraljem Bosne i Hrvatske. A još ranije ovdje su živjela ilirska plemena, od Bihaća Japodi, od Ključa Mezeji, dalje Bosnom i Albanijom Dezijati. Stotinama godina prije nove ere vodila su se dva rimsko-ilirska rata.

Kada su Iliri gubili posljednje bitke na tlu današnje Bosne, svi su pod najezdom Rimljana sklonili se u jedan nepristupačan stari grad. I tu su, kako je zabilježio centurion Germanik, radije sa stijena skočili u smrt nego da se predaju u ruke osvajaču.

U Bosanskoj krajini postoji kula čiji su zidovi široki 7 metara, što je i za Evropu rekord. Kad ovdje nekome kažu da u Krajini ima više od 40 starih gradova, ljudi ga čudno pogledaju kao da su to Krajišnici nekome oteli, a prava je istina da su se ljudi ovdje uvijek branili i zidali sebi utvrde kako bi sačuvali živote. Kada bi Krajina imala dobrog režisera i potrebne finansije da pravi dokumentarne filmove, imala bi šta raditi cijelo stoljeće. Bogato kulturno-historijsko naslijeđe Krajinu stavlja u sami vrh Bosne i Hercegovine kada je o kulturi riječ, a ne bi se posramili ni kada bi s prezentacijama starih gradova, te ovdašnje kulture i historije nastupili na nekom evropskom događaju tog tipa.

PROČITAJTE I...

Neki se bave citatima Izetbegovića, a Zoran Milanović izjavljuje da je Bosna i Hercegovina poput juge 45. Hrvati neukusno lažu ovih dana, krenuli su od Željka Komšića i pozicije člana Predsjedništva, a završili na tvrdnjama da nemaju nikakva prava u Bosni i Hercegovini, da nestaju intervencijom Bošnjaka i slične neistine. Bestidnici, pa neka samo nabroje svoje pozicije koje zauzimaju na federalnom i državnom nivou.

Ono što je jasno i što se može slobodno zaključiti jeste da je lista Prve stranke za Skupštinu opštine Srebrenica samo paravan za prodaju mjesta u biračkim odborima. S obzirom na to da Prva stranka nema općinski odbor u Srebrenici, da su na listi tri osobe srpske nacionalnosti (nepoznate osobe, i vrlo je izvjesno da su nastanjene u Srbiji), prodaja mjesta u biračkim odborima planirana je ranije, što samo pokazuje o kakvom diletantu se radi kada je u pitanju predsjednik Prve stranke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!