Kleveta kao politički program

Čak i kada “zaboravimo” da je fotografija fotografov izbor onoga što želi da vidimo, uvijek postoji mogućnost da je pripovjedač patološki lažov. Turska javnost nedavno je imala prilike da vidi upravo taj scenarij. Lider Republikanske narodne partije (CHP) Kemal Kılıçdaroğlu napravio je predstavu od jedne fotografije. Na njoj je prikazana žena, tradicionalno obučena, kako čuči ispred prevrnutog kontejnera za smeće i čeprka po njemu

Piše: Bojan BUDIMAC

 

O istinitosti / neistinitosti fotografije kao medija ispisane su tone stranica. Manipulacija fotografije i manipulacija fotografijom stari su koliko i sama fotografija. Mnoge fotografije koje prati pridjev historijske jesu ono što bismo danas “globalnim žargonom” nazvali “fake”.

Naprimjer, poznato je da je fotograf koji je snimio isticanje sovjetske zastave na Reichstag zapravo bio u Moskvi kada se to zaista dogodilo, te da je poslat u Berlin kako bi u propagandne svrhe rekonstruirao događaj.

Kontroverza prati također ikoničnu fotografiju podizanja zastave na ostrvu Iwo Jima do dana današnjeg. Zvanična američka historija (i sada rahmetli autor) ubiše se od dokazivanja da fotografija nije namještena, ali ta ista zvanična historija duže je od 70 godina pogrešno identificirala jednog od šesterice marinaca na fotografiji, potpuno diskreditirajući priču iza fotografije (ko hoće da vjeruje da nije koreografirana, na volju mu). Da stvar bude komičnija, sin tog pogrešno identificiranog marinca koji, samo da naglasim, nije na fotografiji napisao je bestseler o očevom učestvovanju u podizanju zastave, a Clint Eastwood snimio igrani film po knjizi istog naziva – Zastave naših očeva (Flags of our Fathers, 2006).

Međutim, usudio bih se reći da su navedeni falsifikati (?) benigni primjeri manipulacije iz jednostavnog razloga što su se ti događaji u krajnjoj liniji desili – sovjetska zastava vihorila se nad Reichstagom maja 1945. godine baš kao što se američka vihorila nad Iwo Jimom februara iste godine. Želja fotografa, urednika i propagandista da dodaju estetiku koju stvarnost vrlo rijetko posjeduje (naročito ratna) svakako ih stavlja s one strane etike, ali to je još manja transgresija od one kojom se fotografijom “dokazuje” događaj koji se nikad nije dogodio.

Fotografija koja prikazuje mladog Johna Kerryja i (također mladu) Jane Fondu kako dijele pozornicu na skupu vijetnamskih veterana protiv rata u Vijetnamu 1971. godine poznati je primjer falsifikata – jednostavno, to se nije dogodilo. Recikliranje te fotografije tokom američke predsjedničke kampanje 2004. godine na kojima je i Kerry bio kandidat sasvim ga je sigurno politički koštalo.

Digitalizacijom fotografije falsificiranje je postalo pristupačno i onima koji nikad nisu razvili film ili ušli u mračnu komoru. “Internetizacija” je pak omogućila da falsifikati obigraju planetu dok trepneš. “Aktivizam” reduciran na dijeljenje (“sherovanje”) onoga šta se valja po društvenim mrežama dalje je doprinijelo (neprimjetnom) srozavanju fotografije kao dokumenta i/ili odraza stvarnosti.

SVAKA FOTOGRAFIJA MOŽE LAGATI

Do koje su mjere (inteligentni i obrazovani) ljudi spremni da povjeruju fotografiji nepoznatog porijekla na društvenim mrežama bez ikakve provjere i zadrške, imao sam priliku uvjeriti se tokom pokušaja nasilnog obaranja turske vlade Gezi protestima 2013. godine. Jedna od teza Errola Morrisa, režisera dokumentarnih filmova i čovjeka koji je doprinio onim tonama iz prve rečenice, u tekstu Fotografija kao oružje, objavljenom na portalu New York Timesa, pokazala se tom prilikom kao 100% tačna. On kaže da za prevaru fotografijom ustvari nije potrebno da ona sama bude “fotošopirana”, te da je sasvim dovoljno promijeniti tekst ispod fotografije.

Tako se fotografija mosta preko Bosfora napravljena za vrijeme Istanbulskog maratona “pretvorila” u prikaz demonstranata koji hrle u “Taksim republiku”. Nebrojene fotografije (apsurdne) policijske brutalnosti sa ili bez intervencija “Photoshopom” valjale su se kao “dokumenti” dešavanja na Taksim trgu.

Za svakog posmatrača iz Turske to su bili očigledni i groteskni falsifikati. Svi znamo kako izgledaju policijske uniforme i oprema ili fotografije spomenutog maratona. No, osim Morrisove teze, koja u suštini kaže da najčešće ne znamo šta gledamo dok to ne pročitamo – što je (sistemski) nedostatak fotografije kao medija, floskula o slici koja govori 1.000 riječi okrenula je naglavačke.

“Po prirodi, fotografija je nekompletna i prema tome iskrivljena slika stvarnosti – stilizirani prikaz onoga što fotograf želi da vidite i ništa više. Svaka fotografija je kao priča, a mi moramo imati na umu da je iza svake priče pripovjedač”, piše David Shenk, pisac, predavač i filmski autor, u tekstu Svaka fotografija može lagati, objavljenom na portalu Wired.

“Kamera ne laže”, jedna je od floskula kojom se održava naša neurologijom determinirana želja da vjerujemo fotografiji. No, čak i kada “zaboravimo” da je ona fotografov izbor onoga što želi da vidimo, uvijek postoji mogućnost da je pripovjedač (ne obavezno sam fotograf) patološki lažov. Turska javnost prošle je nedjelje imala prilike da vidi upravo taj scenarij. Tokom sastanka zastupničke grupe (utorak, 19. februar) lider Republikanske narodne partije (CHP) Kemal Kılıçdaroğlu napravio je predstavu od jedne fotografije.

Na njoj je prikazana žena, tradicionalno obučena (što podrazumijeva mahramu na glavi), kako čuči ispred prevrnutog kontejnera za smeće i nešto čeprka po njemu. Iza njenih leđa naslonjen na zid je predizborni bilbord na kojem se vidi predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdoğan s kandidatom za predsjednika općine na predstojećim lokalnim izborima.

“Ova žena nema para ni za tanzim povrće (povrće koje je donirala država u sklopu borbe protiv inflatornog podizanja cijena, op. a.). Ova žena nema para ni za autobus. Ovo je Turska 21. stoljeća. Ovo nije srednjovjekovna Turska, ovo je Turska 21. stoljeća”, grmio je Kılıçdaroğlu s govornice “pravedničkim” bijesom, optužujući vladu i Erdoğana da ne vode računa o siromašnima do mjere da krše Ustav.

Da država itekako funkcionira, pokazalo se kasnijim razvojem događaja. Po identitetu kandidata, nije bilo teško utvrditi da je fotografija snimljena u općini Odunpazari, historijskom jezgru grada Eskişehir. Predstavnici državne birokratije već su sljedećeg dana identificirali i stupili u kontakt sa ženom s fotografije. Aysun Demir (55) bila je iznenađena pitanjima o tome da li joj treba pomoć države. Nije bila svjesna Kılıçdaroğluove predstave niti fotografije. A objašnjenje zašto čeprka po kontejneru jednostavno je i otkriva plemenitost ove “obične” anadolske žene. “Tu u okolini su velike prodavnice i kebabdžinice, svi oni bacaju hranu, koju ja vadim iz kontejnera da bih je dala uličnim psima i mačkama” kaže. “To radim oduvijek i radit ću i ubuduće.” Naravno da je ljuta na Kılıçdaroğlua i sve umiješane (uključivši i fotografa) i tužit će ih za klevetu, povredu časti i sve druge povrede kojima je izložena ovom laži.

ŠUTNJA “PROGRESIVACA”

Međutim, suđenja za klevete Kılıçdaroğlu vidi kao dio svog (političkog) angažmana. Već je spiskao bogatstvo na nadoknade predsjedniku Erdoğanu i Mehmetu Özhasekiju, sada kandidatu za gradonačelnika Ankare. Erdoğan daje taj novac u fond za pomoć porodicama šehida, a Özhaseki pravi narodna veselja s besplatnim kebabom (posljednji put prošlog mjeseca u Ankari). CHP je sasvim zadovoljan trošenjem svog lidera na klevete i laži, te ga finansijski podržava u tome. Narodni zastupnici CHP-a obavezali su da tromjesečno daju sumu od 1.000 eura za svojevrsni fond za Kılıçdaroğluove laži.

No, postoji bitna razlika u klevetanju političkih rivala i klevetanju “obične” plemenite žene u cilju građenja virtualne stvarnosti (veneculeanski scenarij?). Normalno bi bilo u takvoj situaciji ponuditi izvinjenje Aysuni. Međutim, poslije tri dana šutnje, Kılıçdaroğlu je podigao letvicu beščašća do neslućenih visina i spustio se dublje u blato vlastitih laži. Na skupu CHP-a u Antaliji rekao je da su provladini mediji došli s tom ženom i pričom kako bi diskreditirali fotografiju koja predstavlja Tursku 21. stoljeća.

Uzaludna je rabota racionalno raspravljati s ničim utemeljenim tvrdnjama potkrijepljenim fotografijom kojoj je pripovjedač dao lažni narativ. Statistika govori koliko je ljudi izvučeno iz siromaštva u ovih 16 godina, ali kao što rekoh, to je već domena racionalne debate, a Kılıçdaroğlu ne igra za racionalnu publiku. Historijski gledano, stanje svijesti te publike nije promijenjeno ni za jotu od kasnih pedesetih, kada je u pripremi za prvi vojni puč 1960. godine protiv prvog demokratski izabranog premijera Menderesa CHP štampa pisala da mlade kemaliste ubijaju, melju i time pune kobasice ili (blaža varijanta) ugrađuju u asfaltne puteve.

Ovog puta taj dio medija uglavnom ignorira skandal. Šutnja “progresivaca” kojima su prava životinja i “briga” o uličnim životinjama omiljena tema za “dokazivanje” “superiornosti” svog identitetskog izbora odzvanja jače. Gdje su sada ljubitelji životinja i feministkinje da odbrane čast Aysun Demir, žene koja svakodnevno dokazuje svoju plemenitost? Naravno, pitanje je retoričko.

P. S. Aysun Demir rekla je da će od novca koji će sasvim sigurno osvojiti na sudu izgraditi azil za ulične životinje. Her şerde bir hayır vardır – uvijek ima dobrog iza stvari koje izgledaju loše.

 

PROČITAJTE I...

Da li će u Srbiji ikad nadvladati demokratski duh i realan i pravedan način političkog razmišljanja? Da li će nacionalnu prepotentnost, isključivost i agresivnu nabusitost u smislu “ja najveći, ja najjači” ikada zamijeniti demokratski i racionalni pristup krucijalnim pitanjima koja su bitna i od egzistencijalne važnosti ne samo za srpski narod u susjednim državama već i za nesrpske narode u Republici Srbiji

Vrijeme je pokazalo da ambicioznim pojedincima unutar SDA ne možete pomoći time što ste korektni i poštujete ih, nego ih morate naučiti da se kreću u zadanom okviru koji je definiran Statutom stranke i važi za svakog unutar SDA. U procesu kandidiranja za predstojeći Kongres SDA učešće su uzeli gotovo svi općinski, regionalni i kantonalni odbori, tako da je podrška koju ima predsjednik SDA rezultirala jedino njegovom kandidaturom za predsjednika stranke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!