Kiša

Kišonosni oblaci došli su iz pravca Majevice, a od oluje ni traga. A bila je tako sigurna i samouvjerena, tako sigurna da sam skoro povjerovao kako Majevica postoji samo zato da bi nam olujni vjetrovi s nje skršili stabla i porušili krovove – bilo je zadnje na šta sam pomislio, a potom sve oko mene naglo izgubi konture i poput plašta prekri me teška tišina i uspokojavajuće magline sna

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Kiša je mogla svakog trena ponovo pasti. Po ko zna koji put ovog dana. Stoga, pružam korak i, umjesto kroz Staru ulicu, kojom obično prolazim u povratku kući, skrenuo sam u Tabašnice, mali sokačić koji je zgodna, zapravo jedina kratica prema Mostu s kipovima i dalje ka mahali u kojoj živim. Rijetko i nerado prolazim ovuda. U stotinjak metara, koliko je duga ova neugledna, siva uličica, snažno pulsira brutalno realna, nepatvorena, potpuno ogoljena provincijalna Tuzla. Ona Tuzla koju i pored silnih nastojanja, uz konstantno osjećanje prinudnog krivog srastanja s meni nepripadajućim duhom i mentalitetom, nikad dokraja nisam uspio zavoljeti.

Gonjen osjećanjem unutarnje nelagode i kišom čije sam prve kapi osjećao na tjemenu, brzo sam projurio kroz Tabašnice, ali dalje nisam mogao: nebo se otvorilo i, minut-dva poslije, kroz uski sokak protjecala je prava pravcata rijeka – bistra i lijepa.

Sklonio sam se pod prvu nadstrešnicu i gurnuo promrzle ruke u džepove. Ubrzo mi se pridružila A., stara, usputna poznanica. Emfatično je potcikivala pred navalom kiše, pribijala se uz mene pod nevelikom nadstrešnicom i neprestano pričala.

Nisam je slušao, ona to, pak, nije ni primjećivala i tek sam, pristojnosti radi, odsutno klimao glavom kad bi mi se, ističući kao nešto značajno, povremeno unosila u lice. Srećom, kao i obično kad bih slučajno natrapao na nju, nije mi postavljala nikakva pitanja, tek je neprestano i neprestano pričala.

– Ti, ono, dobro govoriš engleski – upita ipak A.

– Nije to neko naročito znanje. Tako, dovoljno za pristojnu konverzaciju.

– Ti to ozbiljno?! Stvarno ne znaš dobro govoriti engleski?!

– Ma, nije da ne znam! Vidi! Lajos Zilahy kaže da se nematernji jezik ne može naučiti! Taman kad pomisliš da si dobro ovladao određenim stranim jezikom, pojavi se neočekivani i nepremostivi problem – jezik ispod jezika. Taj podjezik, prema Zilahiyu, stranac ne može shvatiti niti naučiti i svako upinjanje u tom smjeru potpuno je besmisleno. Razumijem šta je htio reći jer nabasao sam na takvu prepreku u perzijskom jeziku.

– Podjezik… Hm! Nisam to znala! Nisam to znala! A ko je Lajos Zilahy?

– Mađarski pisac.

– Pisac, mađarski pisac kažeš… Ma vidi, sve su to, ovaj, gluposti! Podjezik, nadjezik, ovo, ono! Ne razumijem ti ja ta mudrovanja! Neki jezik govoriš ili ne govoriš, i to je to! Ja samo želim dobro naučiti engleski, potom i francuski, njemački već znam, i raditi kao prevodilac, to mi je životna želja.

– To je lijepo.

– Šta?

– Tvoja vizija, htijenje, ustrajno stremljenje ka željenom cilju, to je lijepo.

– Da, da, vizija… Nego, evo, kiša je stala! Hoćemo li?

S prvim sumrakom ušao sam u kuću, mokar i promrzao. Pojeo sam nešto nabrzinu, legao, pokrio se i sklopio oči. Vani je tutnjala nova provala kiša, ko zna koja po redu.

Pomislih na trenutak da bi možda bilo dobro nazvati nekog od prijatelja, prošetati ispod kišobrana glavnom ulicom, popiti nešto, porazgovarati malo o bilo čemu, ali umor je bio jači: teški očni kapci stezali su se u snažan zagrljaj, dobovanje kiše po prozoru dopiralo je do mene sve tiše i tiše i, prije no što sam utonuo u san, sjetih se da me je A. slagala, da ne zna njemački jezik, ni riječi, a sjetih se i da je moja majka pogriješila u procjeni: kišonosni oblaci došli su iz pravca Majevice, a od oluje ni traga. A bila je tako sigurna i samouvjerena, tako sigurna da sam skoro povjerovao kako Majevica postoji samo zato da bi nam olujni vjetrovi s nje skršili stabla i porušili krovove – bilo je zadnje na šta sam pomislio, a potom sve oko mene naglo izgubi konture i poput plašta prekri me teška tišina i uspokojavajuće magline sna.

 

 

Prethodni članak

SEVDALINKA

PROČITAJTE I...

Na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!