fbpx

Kinđe, Kinđe

Juan Antonio Corbalán srest će u Zadru igrača koji je zauvijek obilježio njegov život: Mirzu Delibašića. Klasa od 1,97 metara, graciozan stav i sjetan pogled. Od tada je prošlo gotovo 48 godina, ali Corbalánova su sjećanja jasna. “Nikad u Evropi nisam vidio boljeg igrača od Delibašića. Čak je i tada imao neodoljivu mentalnu i fizičku zrelost. Nije izgledao kao Supermen, ali radio je stvari koje smo vidjeli samo među američkim profesionalcima. Na terenu je izgledao kao violinista”, sjeća se Corbalán u članku koji je prije nekoliko dana objavio madridski El Pais

 

 

Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća Jugoslavija Krešimira Ćosića i Ranka Žeravice počela je praviti probleme Sovjetskom Savezu kada su osvojili svoju prvu zlatnu medalju u historiji. U isto vrijeme “Real Madrid”, koji je tada vodio Pedro Ferrándiz, želio se vratiti na evropski vrh nakon što je ranije u svoje vitrine pospremio četiri kontinentalna naslova, a talent koji im je trebao pomoći na tom putu nalazio se tih dana na dalmatinskoj obali.

Juan Antonio Corbalán pojavio se na juniorskom Evropskom prvenstvu u Zadru 1972. godine u dresu Španije, već je debitirao u dresu “Madrida” kada je imao svega 17 godina i u Zadru će sresti igrača koji je zauvijek obilježio njegov život: Mirzu Delibašića. Klasa od 1,97 metara, graciozan stav i sjetan pogled.

Od tada je prošlo gotovo 48 godina, ali Corbalánova su sjećanja jasna. “Nikad u Evropi nisam vidio boljeg igrača od Delibašića. Čak je i tada imao neodoljivu mentalnu i fizičku zrelost. Nije izgledao kao Supermen, ali radio je stvari koje smo vidjeli samo među američkim profesionalcima”, sjeća se Corbalán u članku koji je prije nekoliko dana objavio madridski El Pais. Oni koji su s njim dijelili svlačionicu kažu da je Delibašić bio najljepši talent svoje generacije.

Vodio je Jugoslaviju ka zlatu na tom juniorskom turniru 1972. godine, a nakon toga je osvojio sve, apsolutno sve: evropsko prvenstvo, svjetsko prvenstvo i Olimpijadu. Bio je jedini od svojih savremenika koji se nije spuštao s postolja na svakom od osam prvenstava na kojima je igrao (četiri zlata, dva srebra i dvije bronze). “Na terenu je izgledao kao violinista”, nastavlja Corbalán.

Košarkaška izvrsnost, međutim, nije zasjenila “humanost” kojom je Delibašić zračio. “Bio je poseban zbog svog srca”, objašnjava Corbalán. “Kada je bio vrlo mlad, već se činio mudrim čovjekom. Uvijek sam od njega imao neku pouku ili savjet. Činilo se da ima ključeve da pomogne ljudima da budu sretni. Dušu mu je ispunjavalo sve”, prisjeća se.

Delibašić je karijeru započeo 1968. godine u “Slobodi” iz rodne Tuzle. Iste godine postao je prvak BiH u tenisu, u kadetskoj kategoriji, pa je čak i koketirao s baletom, ali svijet košarke prisvojio je njegov jedinstveni talent. Godine 1972. godine potpisao je za sarajevsku “Bosnu”, koju je trenirao Bogdan Tanjević, i nisu stali sve dok nisu postali prvaci Evrope 1979. godine.

Tako je Delibašić stigao u “Madrid” uz Rullána, Brabendera, Corbalána, Iturriagu i Romaya 1981. godine. Bijeli dres nosio je samo dvije sezone, ali njegov je trag neizbrisiv među suigračima i u historiji kluba. “Teško da se sjećam neke njegove loše igre. Suci ga nisu poštovali kao Amerikance, ali Mirza je relativizirao sve. On je bio iznutra filozof”, priča Corbalán.

S Delibašićem su osvojili ligu, Mirza je pogađao prosječno 24 poena po utakmici, ali poraz od “Barçe” u finalu lige 1983. godine ostavio je do danas traga na Mirzinim suigračima. Mirza je bio stranac i na njegovo su mjesto nakon toga htjeli dovesti drugog igrača. Iza njega će u tim doći Wayne Robinson. “Jednog poslijepodneva rekli su mu da mora otići, ali da će poštovati to što ima još godinu dana preostalog ugovora. Odgovorio je menadžerima da će uzeti samo ono za što je radio. Odustao je od te plaće, napustio je ured i otišao ravno iz ‘Real Madrida’. Otišao je jedan od nas. Vječni prijatelj”, sjeća se Corbalán.

Njegova sljedeća stanica bila je Italija, ali tamo se sudbina s njim poigrala zauvijek. U septembru 1983. godine došao je u “Casertu”, koja je nešto ranije potpisala Bogdana Tanjevića. Nije ni debitirao a doživio je moždani udar koji ga je prisilio da se povuče sa svega 29 godina. “Njegov život se usporio”, kaže Corbalán. Mirza se zatim vratio u Sarajevo kako bi “živio u miru”, ali zdravlje, lični usponi i padovi i strahote rata nikada mu nisu donijeli mir. Počeo je živ umirati.

Unatoč ponudi prijatelja da mu pomognu, nije htio pobjeći od granata. Ostao je kod kuće, sa svojim ljudima, dok se njegova bivša država raspadala. “Osjećam se kao da imam 700 godina”, priznao je Delibašić u razgovoru za El Pais 1992. Imao je 39 godina, oči su mu bile mrtve, a cigareta stalno upaljena. “Mnogi prijatelji sada su na brdima i pucaju na svoje bivše drugove, uništavajući grad koji smo zajedno sagradili. Osjećam se prazno, a ne bojim se”, rekao je.

Posljednji posao bio mu je onaj selektora reprezentacije BiH. Bježeći pod mecima iz opkoljenog grada, uspjeli su organizirati prvi nacionalni tim stvoren nakon osamostaljenja. Njegova je Bosna sudjelovala na Evropskom prvenstvu u Njemačkoj 1993. godine i bila je osma. “Evokacija njegovih dobrih vremena nije ublažavala bol. Prošlost mu nikada nije bila važna, a budućnost nije postojala”, priča Corbalán prije nego što se prisjetio jednog od posljednjih posjeta Mirzinih veterana.

“Sjeli smo na večeru u šest u restoranu dobrog prijatelja i ustali smo od stola u osam idućeg jutra. Na večeri smo ostali 14 sati… To je prošlo Sarajevo. Mirza, čije se stanje već pogoršavalo, ponašao se prema nama kao da se oprašta. Bio je svjestan svog stanja i mislim da je, duboko u sebi, znao i kako će završiti. Rat ga je ubio više od bolesti.” Umro je 8. decembra 2001, mjesec dana nakon što je napunio 48 godina.

 

Sljedeći članak

Ko se usudio

PROČITAJTE I...

Potporučnik Tull pogođen je tokom povlačenja, kada su britanske linije trebale pasti. Tijelo mu nikad nije pronađeno. Turista koji danas putuje u Arras bit će šokiran kad otkrije prošlost skrivenu u šumama i livadama koje okružuju grad, zalijevan i oplođen krvlju hiljada ljudi.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!