fbpx

KAZIVAČI KAŽA

Građevina koja je prešla s jedne strane rijeke na drugu. Kakvo čudo. “To je sasvim moguće”, reče mi jedanput, dok sam mu to pričao, Alija Isaković, koji je bio i geolog. “Rijeka sebi zakrči put, nagomilavajući šljunke i veće kamenje, te joj je ne preostaje ništa drugo nego da promijeni smjer ondje gdje je lakše”

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Mnoga su mjesta obilježena pričom. O nastanku, događaju koji im je promijenio namjenu ili nečem sasvim neočekivanom. Tako su se pojavila i neobična imena. I aure svetosti. Građevina koja je prešla s jedne strane rijeke na drugu. Kakvo čudo. “To je sasvim moguće”, reče mi jedanput, dok sam mu to pričao, Alija Isaković, koji je bio i geolog. “Rijeka sebi zakrči put, nagomilavajući šljunke i veće kamenje, te joj je ne preostaje ništa drugo nego da promijeni smjer ondje gdje je lakše, zemlja i pijesak…” “Znači, nije se građevina preselila, nego ju je rijeka zaobišla s druge strane?” “Upravo tako.”

Ipak, čudo je čudo.

Priče o djevojačkim pećinama mnogo su tužnije i dramatičnije, a ima ih i svaka je tragična na svoj način.

Harambašina pećina. Orlovac.

I sve što se zove po zmaju: Vrh. Pećina. Izvor.

Otvorena hronika i u njoj zmaj.

Ko bi drugi bio?

Svuda je.

Na grbovima, zastavama i raznoraznim etiketama.

U mladosti sam se, sa zazorom, uvlačio u usku pećinu zmajskog imena. Znao sam da nikad niko tu nije vidio zmaja, niti je što o tom zapisano, ali ime je golema stvar.

Mnogo sam razmišljao kasnije i nakraju pronašao zmaja. Bio je to zmaj od praznine (upravo onakav kakvim su ga kazivači o njemu mogli zamisliti). Nutrina pećine bila je zmaj. Prazan ili…

Moj zmaj. Zmaj praznine.

Šta je kaža?

I ko je njen kazivač?

Postoji mnogo knjiga, zbirki narodnih priča koje su, iako ponekad neprimjetno, najuže vezane uz kraj u kojem se živi. Ljudi su tumačili svijet oko sebe. Pomagale su i dolutale priče ili donesene, iz drugih krajeva, ili zapisa, koji su imali svoje odgovore. Čitanje toga zaista je fascinantno.

Sve je zapravo počelo od vizionarskog Herdera. To je bio uvod u nevjerovatni romantizam koji je sačuvao mnoge narodne bisere i otvorio put piscima stare i nove inspiracije. Od Hoffmanna do Andersena.

Jedanput sam se spuštao s Vranice.

Slijedio sam Jezernicu.

Kapa iz Prokoškog jezera, kap po kap, s kamena na kamen, a onda se, nešto kasnije, s novom vodom pretvara u mali potok.

Samo voda. Bez tritona. Ostaju u njoj kao stari čuvari.

Na jednom zavijutku ugledah čovjeka s baskijskom kapom. Žurio se. Kad me ugleda, usporio je.

– Pratio sam Jezernicu – rekoh kad smo se pozdravili.

– Razumijem. Ti si jedan od tih. Zanimljiva je ona. Vidiš, ondje je nekad napravila malo jezero. Kao jednooki čovjek. Zar ne liči taj dio na ljudsko lice?

– Liči.

– Nije to dugo trajalo. Onda je oko nestalo. Zapravo, preselilo se na drugu stranu. Zanimljivo, zar ne? Kao igra s onim što su nekad koristili umjesto naočala.

– Monokl.

– Ako ti tako kažeš. I to je jezero iščezlo. Jednostavno je nestalo. Ko zna koji su prostori ispod. Ostale su samo neke priče o ljubavi i vjenčanom prstenu koji je tad izgubljen. Traže ga i sad. Neki navodno golemi zlatni prsten s kamenom koji odsijava ljubav. Tako sam čuo.

– Naravno. Ovdje ima zlata. I srebra. I to je sve?

– Koliko sam ja čuo. Jedni pričaju ovako, drugi onako. A Jezernica putuje i dalje svojim ponornim putovima…

– Kad si mi sve to lijepo ispričao, nećeš se ljutiti ako te još nešto upitam? Svoje ime sam ti kazao, a tvoje baš nisam dobro čuo i bilo bi mi drago da te potražim kad ponovo navratim ovamo.

– Asim Klisura.

– Tako se zoveš?

– Otkako sam se rodio. Dolje niže je zaselak Klisure. Ili selo. Kako hoćeš.

– Znači, starosjedioci ste?

– Naravno. Mnogo je Klisura ovdje.

Pozdravismo se i to je bio kraj susreta.

Istražio sam priču koliko sam mogao i pregledao neke zapise. Istina je bila tu negdje. Naravno, vrijednost prstena nije bila samo u zlatu i dragulju. Zabilježio sam sve u pjesmi Legenda o jezeru i prstenu:

 

U gorskome oku

prala majka sina

Ne kaljaj mi oko

ženo

dječak će ti biti slijep

Jezero raste u neman

žena bježi u dim

vran

Baci prsten

viču gatke

Skini rubac

šapću skaske

Ka povezu njene kose

ždrijelo se jezera zanese

Skinula je prsten s ruke

bacila ga u uvalu

Voda se u prsten svila

razbistrila

ulegendila

 

Asim nije napisao knjigu, ali o njemu bi se mogla zabilježiti kaža. Kao što mi je on svoju ispričao. Zato valjda ovo ispisujem.

Vidim ga i sad kako silazi i pozdravlja me svojom plavom kapom kao da će iz nje iscijediti još jedno malo jezero.

PROČITAJTE I...

U dubokoj sam dvojbi jer znam šta me u toj firmi čeka – kurtoazan prijem, isti takav razgovor, prežvakane opservacije o teškom sveukupnom stanju i, na koncu, vremenski neodređeno obećanje da će za mog sina posla biti, da je trenutno tako kako jeste, da potrebe za novim uposlenicima nema, ali prvom zgodnom prilikom, dakle, kad se ukaže prazan prostor, bit će pozvan i primljen u stalni radni odnos. Potom ćemo se učtivo rastati, on će me ispratiti do vrata, pružiti ruku, reći da će sve biti u redu, da ništa ne brinem i, čim napustim prostoriju, s olakšanjem odahnuti i u zaborav potisnuti sve ono o čemu smo razgovarali

Osokoljen uspjesima u prethodna dva dana, agresor kreće u opsežnu ofanzivu na naše nove položaje. Dobro pripremljeni, formacijski raspoređeni i uklinjeni između Bajića i Vitanovića, dočekujemo ih to snježno jutro jači nego ikada. U četverosatnoj bici na Baićima naše snage nanose strahovite gubitke agresoru. U velikom kontraudaru zarobljavamo im četiri oficira i dvadesetak vojnika

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!