fbpx

KAZIVAČI KAŽA

Građevina koja je prešla s jedne strane rijeke na drugu. Kakvo čudo. “To je sasvim moguće”, reče mi jedanput, dok sam mu to pričao, Alija Isaković, koji je bio i geolog. “Rijeka sebi zakrči put, nagomilavajući šljunke i veće kamenje, te joj je ne preostaje ništa drugo nego da promijeni smjer ondje gdje je lakše”

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Mnoga su mjesta obilježena pričom. O nastanku, događaju koji im je promijenio namjenu ili nečem sasvim neočekivanom. Tako su se pojavila i neobična imena. I aure svetosti. Građevina koja je prešla s jedne strane rijeke na drugu. Kakvo čudo. “To je sasvim moguće”, reče mi jedanput, dok sam mu to pričao, Alija Isaković, koji je bio i geolog. “Rijeka sebi zakrči put, nagomilavajući šljunke i veće kamenje, te joj je ne preostaje ništa drugo nego da promijeni smjer ondje gdje je lakše, zemlja i pijesak…” “Znači, nije se građevina preselila, nego ju je rijeka zaobišla s druge strane?” “Upravo tako.”

Ipak, čudo je čudo.

Priče o djevojačkim pećinama mnogo su tužnije i dramatičnije, a ima ih i svaka je tragična na svoj način.

Harambašina pećina. Orlovac.

I sve što se zove po zmaju: Vrh. Pećina. Izvor.

Otvorena hronika i u njoj zmaj.

Ko bi drugi bio?

Svuda je.

Na grbovima, zastavama i raznoraznim etiketama.

U mladosti sam se, sa zazorom, uvlačio u usku pećinu zmajskog imena. Znao sam da nikad niko tu nije vidio zmaja, niti je što o tom zapisano, ali ime je golema stvar.

Mnogo sam razmišljao kasnije i nakraju pronašao zmaja. Bio je to zmaj od praznine (upravo onakav kakvim su ga kazivači o njemu mogli zamisliti). Nutrina pećine bila je zmaj. Prazan ili…

Moj zmaj. Zmaj praznine.

Šta je kaža?

I ko je njen kazivač?

Postoji mnogo knjiga, zbirki narodnih priča koje su, iako ponekad neprimjetno, najuže vezane uz kraj u kojem se živi. Ljudi su tumačili svijet oko sebe. Pomagale su i dolutale priče ili donesene, iz drugih krajeva, ili zapisa, koji su imali svoje odgovore. Čitanje toga zaista je fascinantno.

Sve je zapravo počelo od vizionarskog Herdera. To je bio uvod u nevjerovatni romantizam koji je sačuvao mnoge narodne bisere i otvorio put piscima stare i nove inspiracije. Od Hoffmanna do Andersena.

Jedanput sam se spuštao s Vranice.

Slijedio sam Jezernicu.

Kapa iz Prokoškog jezera, kap po kap, s kamena na kamen, a onda se, nešto kasnije, s novom vodom pretvara u mali potok.

Samo voda. Bez tritona. Ostaju u njoj kao stari čuvari.

Na jednom zavijutku ugledah čovjeka s baskijskom kapom. Žurio se. Kad me ugleda, usporio je.

– Pratio sam Jezernicu – rekoh kad smo se pozdravili.

– Razumijem. Ti si jedan od tih. Zanimljiva je ona. Vidiš, ondje je nekad napravila malo jezero. Kao jednooki čovjek. Zar ne liči taj dio na ljudsko lice?

– Liči.

– Nije to dugo trajalo. Onda je oko nestalo. Zapravo, preselilo se na drugu stranu. Zanimljivo, zar ne? Kao igra s onim što su nekad koristili umjesto naočala.

– Monokl.

– Ako ti tako kažeš. I to je jezero iščezlo. Jednostavno je nestalo. Ko zna koji su prostori ispod. Ostale su samo neke priče o ljubavi i vjenčanom prstenu koji je tad izgubljen. Traže ga i sad. Neki navodno golemi zlatni prsten s kamenom koji odsijava ljubav. Tako sam čuo.

– Naravno. Ovdje ima zlata. I srebra. I to je sve?

– Koliko sam ja čuo. Jedni pričaju ovako, drugi onako. A Jezernica putuje i dalje svojim ponornim putovima…

– Kad si mi sve to lijepo ispričao, nećeš se ljutiti ako te još nešto upitam? Svoje ime sam ti kazao, a tvoje baš nisam dobro čuo i bilo bi mi drago da te potražim kad ponovo navratim ovamo.

– Asim Klisura.

– Tako se zoveš?

– Otkako sam se rodio. Dolje niže je zaselak Klisure. Ili selo. Kako hoćeš.

– Znači, starosjedioci ste?

– Naravno. Mnogo je Klisura ovdje.

Pozdravismo se i to je bio kraj susreta.

Istražio sam priču koliko sam mogao i pregledao neke zapise. Istina je bila tu negdje. Naravno, vrijednost prstena nije bila samo u zlatu i dragulju. Zabilježio sam sve u pjesmi Legenda o jezeru i prstenu:

 

U gorskome oku

prala majka sina

Ne kaljaj mi oko

ženo

dječak će ti biti slijep

Jezero raste u neman

žena bježi u dim

vran

Baci prsten

viču gatke

Skini rubac

šapću skaske

Ka povezu njene kose

ždrijelo se jezera zanese

Skinula je prsten s ruke

bacila ga u uvalu

Voda se u prsten svila

razbistrila

ulegendila

 

Asim nije napisao knjigu, ali o njemu bi se mogla zabilježiti kaža. Kao što mi je on svoju ispričao. Zato valjda ovo ispisujem.

Vidim ga i sad kako silazi i pozdravlja me svojom plavom kapom kao da će iz nje iscijediti još jedno malo jezero.

PROČITAJTE I...

Ma, znate šta – prekide šutnju Gadafi – naš svijet još misli da će ovo zlo koje nas je snašlo brzo proći, da je sve ovo nekakav nesporazum, greška. A vidi onog Jasera Arafata?! Počeo čovjek ratovati u petom razredu osnovne škole, a sad mu skoro sedamdeset! Možeš misliti, čovječe, koliko je on primirja potpis’o u životu, pa ništa

Kad sam upoznao Sulejmana Mašovića, imao je impresivnu biografiju iza sebe. Kazivao mi je dr. M. Huković da je svjedočio njegovim razgovorima s grupama ljudi na međunarodnim simpozijima – bilo je začuđujuće pratiti njegovo “prešaltavanje” iz jednog u drugi svjetski jezik, uz evropske i arapski i turski. Doktorat prava stekao je nakon što je diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1946. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!