fbpx

KAŽI DA TI KAŽEM

Kerim Kurtović ostao je magistrom. Učiteljem neobičnih frazema. A tu se zaista dobro snalazio. Upoznao sam ga, pamtim, u arhaičnoj pisarnici ili radionici (Ulica Mula Mustafe Bašeskije) gdje sam tad često zalazio. Bio je to nekako prijatan prostor, zahvaljujući domaćinu (često smo se smijali i u raspravama), ali Kerim je uvijek imao onu svoju oficirsku distancu

 

 

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

Nikad nisi znao je li mu to uzrečica ili se doista trenutno ne može sjetiti šta je počeo govoriti. “Kako se zove…”, kako ćeš na to odgovoriti kad ne znaš o čemu govori ili “kako se kaže…”, ali tako je govorio i bio je to njegov prepoznatljiv retorički stil.

Inače, sam izraz djeluje prilično pogodbeno. Kao onaj “dam ti, daš mi” ili, još jednostavnije, “dam – daš”. Ovisi o tom kako se na čitavu stvar u određenom trenutku gleda. A nikad nisi mogao znati kako on na to gleda.

Jednom je pričao nešto o ne znam čemu (nismo to nikad ni saznali) i naglo se rasrdio jer ga je neko poremetio (nije znao njegov način govora) i kazao nešto kao “kako ću znati o čemu si počeo govoriti i kako ću znati o čemu ti uopće misliš, ukoliko misliš?”. Podigao se od stola i otišao. Bio je to nekako tužan trenutak.

 

– Kaži da ti kažem.

Nikad prije nisam put čuo da je to rekao. To nije bilo pogodbeno. Zvučalo je kao odgovor. I kao zagonetka.

 

Pitate se ko je on?

I ja se pitam.

Kad tako nešto kaže Kerim Kurtović, ne znaš je li to za smijeh ili za plač. Pokreti su mu oštri i odsječni kao u nekog oficira iz udžbenika, a oči suosjećajne, tužne, kao da je proveo život u pećini razmišljajući. Takav je bio. Nikad mu nisi znao ništa.

Njegovo ime i prezime i samom su mu zvučali kao neka titula (“Ne misliš valjda da bi Kerim Kurtović postupio tako ili učinio nešto tome slično?!”)

Svi smo ga uvažavali iako nismo znali zašto.

Njegovi pokreti, intonacija, sve je to bilo nekako svečano, a riječi kao riječi, ponekad prijetvorne, ponekad hamletovske, a uvijek himbene. Kao i njegove priče ili teorije. Nedovršene.

Dok je izlazio iz “Išareta”, uvaženi magistar Kerim Kurtović skoro se stropoštao na zemlju jer mu je kišobran zapao u otvor šahta. Ipak se samo spotaknuo.

I ponosno nastavio gaziti.

Taj njegov magisterij bio je u kaži-mi-da-ti-kažem stilu i tu je stao. Završio je svoje istraživanje. Tema je iscrpljena, govorio je. Za doktorat tu nije bilo mjesta, a ništa ga drugo nije ni zanimalo. Možda se nadao da će mu magisterij priznati kao doktorat, ali to se nije dogodilo.

Kerim Kurtović ostao je magistrom. Učiteljem neobičnih frazema. A tu se zaista dobro snalazio.

Upoznao sam ga, pamtim, u arhaičnoj pisarnici ili radionici (Ulica Mula Mustafe Bašeskije) gdje sam tad često zalazio. Bio je to nekako prijatan prostor, zahvaljujući domaćinu (često smo se smijali i u raspravama), ali Kerim je uvijek imao onu svoju oficirsku distancu (zovem je tako jer se ničeg drugog ne mogu sjetiti).

Često sam ga otad viđao.

Uvijek lijepo odjevenog i urednog.

 

Umirući ljudi uglavnom ne lažu. To je bio tipičan retorički uvod Kerima Kurtovića. Međutim, ima hin (kao onaj u priči Vladana Desnice ili neki drugi iz našeg iskustva). Ima hin i neka hin.

Pošto su ljubitelji čajnih kolutića zavladali ovim svijetom i, gdje god da se pojaviš, vidiš hin (potpuno tipično), naravno kao važne službenike, skrivam se, koliko mogu, iako se sudbina svih nas jasno zna. Tako je Kerim Kurtović započinjao neku od svojih teorija o budućnosti svijeta. Djelovalo je to ozbiljno i upozoravajuće. Nismo ga uvijek uzimali za ozbiljno. Zato bi ponekad vrisnuo. Kao sad:

Čajni kolutići nam poručuju da je došao kraj svijeta.

Staromodni kudret-sahat svoje je otkucao.

Sad je njihovo vrijeme.

I neka im bude.

Kao što je i zapisano.

Zna se ko je diktirao i ko je zapisao.

Uvijek je to jednostavno.

Kao i bilo koje drugo pisanje.

Onaj ko ti diktira zapravo si ti iako tog nisi svjestan, niti ćeš ikad biti.

Tako je to u ovom svijetu.

 

Slušaš i kad ne razumiješ.

 

Kondicional svih kondicionala stoji na vratima.

I pokušava nešto izgovoriti.

Prije nego što je artikulirana, riječ muca. Kerim Kurtović mrmljao je neke fonetske primjere, kao:

Škup…

Sobr…

Zdobr???

Kžmidtžem…

 

Tako su izgledale njegove srdžbe.

 

A onda je magistar odlučno zakoračio u maglu i oluju što se više nego jasno spremala.

 

Ne znam šta bih još mogao o njemu kazati.

Pamtim, zapravo, samo srdžbe.

Objašnjenja su mi uvijek bila nepoznata.

I takva su i ostala.

Kao i titula Kerim Kurtović. O njoj bi samo on mogao nešto ispričati.

 

 

 

PROČITAJTE I...

U dubokoj sam dvojbi jer znam šta me u toj firmi čeka – kurtoazan prijem, isti takav razgovor, prežvakane opservacije o teškom sveukupnom stanju i, na koncu, vremenski neodređeno obećanje da će za mog sina posla biti, da je trenutno tako kako jeste, da potrebe za novim uposlenicima nema, ali prvom zgodnom prilikom, dakle, kad se ukaže prazan prostor, bit će pozvan i primljen u stalni radni odnos. Potom ćemo se učtivo rastati, on će me ispratiti do vrata, pružiti ruku, reći da će sve biti u redu, da ništa ne brinem i, čim napustim prostoriju, s olakšanjem odahnuti i u zaborav potisnuti sve ono o čemu smo razgovarali

Osokoljen uspjesima u prethodna dva dana, agresor kreće u opsežnu ofanzivu na naše nove položaje. Dobro pripremljeni, formacijski raspoređeni i uklinjeni između Bajića i Vitanovića, dočekujemo ih to snježno jutro jači nego ikada. U četverosatnoj bici na Baićima naše snage nanose strahovite gubitke agresoru. U velikom kontraudaru zarobljavamo im četiri oficira i dvadesetak vojnika

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!