Kazazove velikosrpske i velikohrvatske propagandne teze u službi uništenja države

Profesor Kazaz propagira i ono što kao opravdanje za paradržavu RS uzimaju sljedbenici Miloševića i ono što kao opravdanje za paradržavu Herceg-Bosna uzimaju sljedbenici Tuđmana. Ustvari, Kazaz tereti Izetbegovića i zato što, navodno, nije poduzimao ništa za odbranu od srbijanske agresije i zato što je, navodno, djelovao na uspostavi islamskog poretka u BiH. U svojoj propagandi na štetu političke pozicije patriotskih snaga i opstanka BiH Kazaz sublimira sve, i ono što želi srpska i ono što želi hrvatska nacionalistička, antibosanskohercegovačka politika

Dio medijske, akademske i političke strukture Bošnjaka podržava glavne ideje i nosioce velikosrpske i velikohrvatske politike. Primjer za uvjerljivu ilustraciju o tome jeste izjava univerzitetskog profesora Envera Kazaza: “Josip Broz je govorio: ‘Radimo kao da će stotinu godina biti mir, a spremajmo se kao da će sutra početi rat.’ A, Alija Izetbegović (…) neposredno pred početak rata u ovoj zemlji je rekao: ‘Spavajte mirno, za rat je potrebno dvoje, rata neće biti.’” Tu neistinu on agitpropovski ponavlja s ciljem da negira za državu BiH sudbonosan historijski značaj predsjednika Alije Izetbegovića na čelu pokreta za afirmaciju i odbranu domovine. Na taj način profesor Kazaz pojačava velikohrvatsku propagandu da Izetbegović nije djelovao na organizaciji odbrane od srbijanske oružane agresije pa da su, zbog odsustva nužnih mjera protiv te agresije u nadležnosti državnih organa RBiH na čelu s Izetbegovićem, lideri Hrvata na čelu s Tuđmanom bili primorani osnovati paradržavu Herceg-Bosnu i HVO.

Ta neistina zaslužuje pažnju patriotskih političkih i društvenih činilaca u BiH manje zbog toga što osoba s akademskim naučnim zvanjem (dr. Kazaz), umjesto što se služi metodama prljave propagande na štetu istine, treba da se koristi naučnim metodama u korist istine; a više zbog apsolutne podudarnosti Kazazove propagande s propagandom glavnih ideologa oružane i subverzivne agresije koja se provodila i još uvijek provodi protiv teritorijalnog integriteta BiH i protiv opstojnosti bošnjačkog naroda.

Prema naprijed citiranom, zanimljivo je Kazazovo suprotstavljanje Tita Izetbegoviću i Izetbegovića Titu. Da je dosljedan svom doktorskom, akademskom i naučnom zvanju, Kazaz bi odgovorno ukazivao da je u idejnom, političkom i praktičnom smislu, u dva generacijska ambijenta, antifašizam zajednički imenitelj liderskog djelovanja Tita i Izetbegovića. Taj zajednički imenitelj je od izuzetne važnosti jer pokazuje da antifašizam nije “grunt” komunista (bh. socijaldemokrata), već da je to ideja i politička praksa ujedinjavanja različitosti u korist zaštite i odbrane univerzalnih ljudskih vrijednosti kojima teže i komunisti i nekomunisti, vjernici raznih religija i ateisti koji nisu samo komunisti, isto kao što svi nekomunisti, kakav je bio Izetbegović, nisu antikomunisti. Uz vođu antifašiste Izetbegovića, slično kao uz vođu antifašiste Tita, bili su ljudi različitog ideološkog, političkog, socijalnog, nacionalnog identiteta jer su antifašisti.

Neprijatelji BiH propagiraju da politički pokret na čelu s Izetbegovićem nije bio antifašistički, a da obilježje antifašizma mogu imati samo komunistički ili socijaldemokratski pokreti, što je grubo negiranje istine da su u političkom pokretu za odbranu BiH Izetbegovića kao svog vrhovnog komandanta i vojskovođu prihvatili brojni lideri i sljedbenici bh. socijaldemokratije, kao što je u Drugom svjetskom ratu Tita kao vrhovnog komandanta i vojskovođu poštovao Izetbegović lično s masama nekomunista tog vremena. Greške koje čine lideri bh. socijaldemokratije u pogledu svojatanja antifašizma i negiranja da drugi ideološki i politički pravci mogu biti antifašistički ukazuju da lideri i sljedbenici SDA na čelu s Bakirom Izetbegovićem, ispoljavajući se antifašistički, imaju bolji, zreliji, odgovorniji odnos prema antifašizmu iz Drugog svjetskog rata nego što to imaju aktuelni lideri SDP-a, koji počesto za antifašistički politički pokret na čelu s Izetbegovićem propagiraju da je nacionalistički s ambicijama uspostave islamskog poretka u BiH, što mnogi ne žele komentirati jer spada u domenu gluposti i zle namjere.

Radi rasvjetljavanja Kazazove prljave propagande, nužno je podsjećanje da u cilju opravdavanja paradržavnog organiziranja u formi tzv. Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, hrvatski nacionalisti propagiraju potpuno isto kao što propagira profesor Kazaz. Hrvatski nacionalisti propagiraju da je hrvatski narod u BiH, organiziranjem Herceg-Bosne, pronašao put za svoju odbranu, jer početkom devedesetih godina prošlog 20. stoljeća legalne institucije RBiH pod kontrolom Izetbegovića, navodno, nisu poduzimale ništa za odbranu od srbijanske agresije. Taj propagandni stav velikohrvatskih ideologa s karakterom opravdavanja paradržavnog organiziranja (HZH-B, HRH-B), radi uništenja države BiH, propagira i profesor Kazaz. Njihov je cilj da utječu na svijest bošnjačkog naroda i da taj narod usmjere da se ponaša u korist vlastite štete, odnosno u korist aktuelne hrvatske politike koja se zalaže za uspostavu trećeg entiteta, a zatim za priključenje Hrvatskoj onih teritorija koje bi zauzimao taj entitet.

To je ono što dio akademske elite koju “predstavlja” profesor Kazaz čini direktno, bez ikakvog okolišanja, u korist antibosanskohercegovačke destrukcije čiji su “simboli” Čović, HDZ, HNS, Ljubić… Ono što profesor Kazaz i njegovi istomišljenici čine direktno u korist hrvatskih nacionalističkih ambicija protiv BiH ima smisao implicitne podrške velikosrpskim nacionalističkim ambicijama. Ustvari, naprijed citiranim napadima na Izetbegovića, Kazaz i hrvatski nacionalisti zajednički hrabre hrvatske nacionalističke lidere i političke stranke da u antibosanskohercegovačkom savezu budu sa srpskim nacionalističkim liderima i političkim strankama. U ostvarivanju saveza sa srpskim nacionalistima hrvatski smatraju da radikalizacija velikosrpske destrukcije radi otcjepljenja RS-a daje veće izglede za uspjeh velikohrvatskoj destrukciji u korist uspostave hrvatskog entiteta, da bi se on u kasnijoj fazi otcijepio od BiH kao što bi se otcijepio i onaj srpski entitet.

Od velikosrpskih nacionalista ne može se čuti ono što se identično čuje od Kazaza i sljedbenika Tuđmanove politike protiv BiH o propagandno izmišljenoj Izetbegovićevoj pasivnosti u nužnim pripremama za odbranu početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Srpski nacionalisti, sljedbenici Miloševićeve politike, protiv Izetbegovića propagiraju da je on djelovao da BiH bude islamska država, da je stvarao “muslimansku vojsku”, kako su nazivali Armiju RBiH, pa da su Srbi, radi svoje zaštite od Izetbegovićeve “muslimanske vojske” i od Izetbegovićevog “islamskog poretka”, morali krenuti u rat protiv takve BiH.

Dakle, srpski nacionalisti propagiraju da su morali osnovati tzv. Republiku Srpsku jer je Izetbegović gradio “muslimansku vojsku” i “islamski poredak” u BiH, dok hrvatski nacionalisti propagiraju da su morali osnovati HZH-B (HRH-B) jer su legalni organi RBiH na čelu s Izetbegovićem bili pasivni u mjerama za odbranu od srpske agresije. Pri tome treba imati u vidu da hrvatska propaganda protiv BiH i Izetbegovića koristi srpsku propagandnu tezu da je Armije RBiH “muslimanska vojska” koja služi Izetbegoviću da u BiH izgradi “islamski poredak”, što je, navodno, opasnost, i za Srbe i za Hrvate. Ta propagandna teza koristila je Tuđmanovoj i Miloševićevoj propagandi da pred međunarodnom zajednicom i svojim narodima opravdaju političko, vojno i propagandno angažiranje protiv opstojnosti BiH.

Profesor Kazaz propagira i ono što kao opravdanje za paradržavu RS uzimaju sljedbenici Miloševića i ono što kao opravdanje za paradržavu HZH-B uzimaju sljedbenici Tuđmana. Ustvari, Kazaz tereti Izetbegovića i zato što, navodno, nije poduzimao ništa za odbranu od srbijanske agresije i zato što je, navodno, djelovao na uspostavi islamskog poretka u BiH. U svojoj propagandi na štetu političke pozicije patriotskih snaga i opstanka BiH Kazaz sublimira sve, i ono što želi srpska i ono što želi hrvatska nacionalistička, antibosanskohercegovačka politika.

Nažalost, Kazazove velikosrpske i velikohrvatske propagandne teze puzeći su ušle u zbunjeno ideološko i političko tkivo tzv. građanskih, liberalnih, socijaldemokratskih stranačkih, akademskih i medijskih sredina, s rizicima da se tako zbunjeni i onesviješteni pripadnici tih sredina mogu pretvoriti u suprotnost svom patriotizmu. To je najveća opasnost za opstanak BiH, veća od sveukupne velikosrpske i velikohrvatske pomame protiv BiH.

Zanimljivo je u kojoj mjeri uvjerljivo i precizno Kazazova, odnosno hrvatska i srpska propaganda, otkriva svoje nedosljednosti. Hrvatska i Kazazova propaganda potenciraju neistine da Izetbegović nije pripremao vojni otpor srbijanskoj oružanoj agresiji, zbog čega je osnovan HVO, dok srpska i Kazazova propaganda potencira da je Izetbegović izgradio “muslimansku vojsku” koja se borila protiv srbijanske vojske. Od toga, i jedno i drugo, nikako ne može biti istina jer se međusobno isključuje. Istina je da je i jedno i drugo brutalna neistina. To su propagande namijenjene da zbunjuju građane i opravdavaju zlo. U toj zbunjenosti, kao posljedici Kazazove, hrvatske i srpske propagande, gradi se podrška aktuelnim vladajućim ekstremistima čija je politička praksa rizična na obnovu oružanih neprijateljstava u BiH. Umjesto da svoje naučno, akademsko zvanje prof. dr. Kazaz upotrijebi za rasvjetljavanje istine, on je postao paradigma ideoloških potreba unakaženog SDP-a i drugih sličnih stranaka za borbu protiv istine.

U vezi s tim, zanimljivi su i bošnjački mediji koji učestalo svoje mikrofone i TV kamere stavljaju ispred Kazaza, profesora Esada Bajtala i akademika Slave Kukića da oni kažu što žele protiv SDA i Izetbegovića, udovoljavajući ideološkoj i političkoj potrebi lidera i liderčića unakaženog SDP-a i njegovih saveznika. To nije samo nakaženje javnog prostora i ambijenta, to je postalo odvratno nakaženje digniteta akademskog zvanja, u okviru čega se podrazumijeva ogromna šteta što se osobe tipa “dr.” Kazaza, “dr.” Bajtala i “akademika” Kukića svakodnevno nalaze u ambijentu mladih ljudi, studenata, među kojima će mnogi biti kontaminirani njihovim zabrinjavajuće plitkim i društveno štetnim pogledima na uzroke, tokove i posljedice krize u BiH. Oni i slični njima kaljaju ugled intelektualne, akademske elite. Stoga nije ni čudo što brojni građani s osnovnim obrazovanjem zaključuju da i nije neka vrijednost biti univerzitetski profesor, jer oni slabije razumijevaju društvena zbivanja od običnih građana.

PROČITAJTE I...

U jednoj poruci navodi se da su “škole u Bosni prebačene opet ‘Hizmetu’, ali da je učiteljima rečeno da njihove plaće nisu ‘prebačene’”, te da su na taj način oduzete mnoge plaće učiteljima. “Učitelje su stavili na mjesto budala, ja im haramim”, stoji u istoj poruci. U jednoj drugoj piše da je pokušaj državnog udara najviše koristio školama na Balkanu. “Na Balkanu su govorili da će poslije uplatiti pa su ljudi strpljivo čekali, poslije se desio državni udar i onda su rekli da ne mogu isplatiti”, objavljeno je u jednoj od poruka

U junu 1944. godine, na sastanku s Churchillom u Napulju, Tito je bio je prinuđen na izvjesno priznanje legitimiteta izbjegličke vlade u Londonu, što je indirektno otvorilo vrata infiltraciji velikosrpskog interesa u narodnooslobodilački pokret. Uslijedili su ustupci velikosrpski orijentiranoj izbjegličkoj vladi, među kojima je bila jedna od najvrednijih i najvećih žrtava ukidanje ZAVNOS-a i podjela Sandžaka između Srbije i Crne Gore

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!